"BRIŠEM TE S FACEBOOKA?"

Prekidi su teška stvar. A još su teži u doba suvremene tehnologije. Ljutnja, tuga, muka i sve one divne emocije koje vas peru  u jednom danu, više nemaju svoj privatni outlet omeđen s 4 zida vašeg ili supatničkog (frendice & co.) stana. Danas su emotivna stanja tu, svima pod nosom, htjeli ili ne htjeli. 

Jedna izmjena statusa od "in a relationship" do "single" znači: 20 like-ova, upitnika, poruka i komentara na vašu „privatnu"dramu. Ukoliko vam se to dogodilo, vjerojatno ste prokleli dan kad ste uopće prikazali relationship status, i vjerojatno ste se psihički pripremali na uklanjanje tj. mijenjanje istoga na vašem profilu.

Hajka na emociju nažalost nije stvar znatiželjnih dušebrižnika koji žele saznati sve o vašem novom single „Da se opet tebi vratim"statusu, stvar je vas samih i rizika koji preuzimate s otkrivanjem privatnih infomacija na društvenim mrežama.

Frendica je prije nekog vremena okončala dugogodišnju vezu s dečkom i zamolila me da ga izbrišem s svoje friend liste, iz razloga jer ne želi da uopće imaju poveznicu niti u vidu zajedničkih frendova. Naravno da sam ga deletala bez pitanja, samo me prilikom ulaska u opciju „edit friends" zagolicalo pitanje: je li moguće ostvariti čist prekid veze u virtualnom svijetu?

BOLJE EX NA FACEU NEGO ...?

Imam nekoliko bivših na svojoj friend listi i nisam imala problema s tim, štoviše, sve su to dragi ljudi s kojima sam nekoć dijelila neko svoje vrijeme. Samo, onda kada smo mi prekinuli Facebooka nije bilo, nije bilo opcije gledanja profila ili nabijanja svog novog single života na nos putem fotografija, veselih  „La vita e bella", tragičnih „stavite citat od Sade po izboru...." ili anksiozno/histerično/nadr**** u stilu „Majke mi postajem lezba!" statusa.

Jedina opcija je bila tzv. "clean slate", maknemo se jedan od drugog, ne vidimo se više, pa svak nek liže svoje rane dok ne zacijele, a onda (o tom po tom) ćemo se srest u gradu na kavi ko neki civilizarni predstavnici ljudske rase.

Ukoliko ste u današnje vrijeme prekinuli vezu postavi se pitanje: Izbrisati ga ili ne?

E da, to je nama naša tehnologija dala. Raspitala sam se i saznala kako najveća ženska dvojba bazično jeste:

„Ako ga izbrišem ispast ću ljuta, nezrela, povrijeđena i plus neće moći vidjeti sve te moje nove akvizicije koje ću silom nastojati steći u što skorije vrijeme kako bi on vidio da mi je ustvari super".

„Ako ga ne izbrišem riskiram stalking momente pregledavanjem profila (laički rečeno: kao zub koji vas boli al ga svejedno gurate jezikom), i još veću patnju ako profil krca fotkama iz ludih noćnih provoda u kojima nisam ja, neg neka *$#*%".

Tako kažu cure, dečke pitala nisam.

Očito je, da kao što su nakon prekida neka mjesta ratna zona, tako i Facebook postaje vaša osobna „no ex allowed" zona. Ukoliko mislite da nije, 'ajmo ovako. Koliko vas koji imate recentnog bivšeg za frenda pregleda njegov profil povremeno? Škicnete samo malo da vidite kaj mu se događa u životu, ima li nešto novo? Iskreno molim..

MSN, CHATOVI &CO.

Jeste li znali da je danas moguće prekinuti vezu koja nije ni počela? Vezu koja se održava preko chata? Ok, pod rizikom da ispadnem totalni neznalica koji očito ne luta bespućima fatalnih veza koje se odvijaju u cyber svijetu, priča je sljedeća: Pričam neki dan s frendicom i kaže mi:

ONA: „Išao mi je na nerve pa smo prekinuli"..

JA: „A kad ste ono bili zajedno?"

ONA: Pa chatamo već nekoliko mjeseci

JA: Aha, a kakav je bio prekid?

ONA: Najlakši u životu, stavila sam ga na ignore!

Upitnik iznad glave mi je ostao do današnjeg dana , al ajde opet, meni je bilo nepojmljivo da kuća Bill Gatesa priča tj. kuži kaj joj se naredi, tako da...

Da se vratimo na početak naše Facebook priče. Sigurno se pitate, izbrisati ili ne?

Pa, razum kaže da ukoliko patite, nije dobro po vas imati bivšeg na Faceu jer em niste dovoljno jaki gledati to sve, em postoji to opterećenje da vam još uvijek „smrdi" po prostoru. Nezrelo, zrelo, kog briga? Dok god si vi stvarate dobru podlogu da budete ok, šta vas briga ispadate li nezreli ili još gore šta on misli?

Nemojmo biti politički korektni i Cosmo happy i tvrditi da je sve super pogotovo ako ste vi napucani. Nije. Bit će u dogledno vrijeme, ne brinite, a do tad option: edit friends, ukucajte ime i delete.

Kiss vam šaljem, ugodno ljeto, pazite na sebe i budite mi dobri...

Kruh naš svagdašnji.

Malo nas je, al nas ima ili još bolje rečeno - ...ote kol'ko nas ima!!!

Ne, nisam ponesen navijačkim ludilom povodom nogometnog prvenstva (iako ga odgledah), jer bez obzira što nas TOLIKO ima i što smo TOLIKO dobri nismo uspjeli svoje nogometno, navijačko - banditske sposobnosti pokazati na velikoj pozornici, a nije mi ni sunce na ljetovanju toliko udarilo u glavu da sam počeo koristiti vulgarizme i riječnik više prikladan ulici i krčmi nego sam se jednostavno prisjetio situacije u toliko eksponiranom području ljudskog djelovanja zvanom - moda.

Kad bih još umjesto riječi moda mogao upotrijebiti frazu modni biznis ili showbiznis bio bi to dobar znak, ali ne - kod nas vam je to uglavnom show s tragovima biznisa ili još češće šov bez biznis.

A zašto?

Uzmemo li u obzir da je hrvatska modna scena relativno mlada i da dizajneri kreću od totalne nule kao mali obrtnici koji postepeno moraju stvarati kapital i ulagati u posao, stjecati povjerenje kupaca, istaknuti se u tom mnoštvu dizajnera koji niču kao gljive poslije kiše ( možda bi bilo lijepo i prikladno na dodijeli diploma na TTFu da umjesto Gaudeamus igitur zapjevamo - h..ote koli'ko nas ima, h.....!?), pozicionirati svoje mjesto na modnoj sceni, razviti i razgranati mrežu proizvodnje i prodaje...dolazimo do zaključka da to i nije tako lagan posao koji se u narodu percipira kao - aha, to je onaj što se pokloni na kraju revije!

Zar doista sav rad na kolekcijama koji zna potrajati i nekoliko mjeseci mora stati na tom - izlasku i naklonu dizajnera?

Ne. Ne, ali stane vrlo često. Ne - u normalnom razvijenom i uređenom modnom svijetu i biznisu to je samo okidač za dobru zaradu i novi poduzetnički napredak, poduhvat. Ne, ali stane vrlo često jer hrvatski dizajner na brdovitom Balkanu krškog mentaliteta obraslog makijom često jednostavno nema mogućnost, financijsku ili neku drugu, da pokrene i razvije pravi posao, da zaposli nove djelatnike, da pridonese hrvatskom gospodarstvu.

I nije samo problem u dizajneru i njegovim (ne)mogućnostima i (ne)sposobnosti nego i u onima koji trebaju stati i poduprijeti taj razvoj domaćeg dizajna i tekstilne industrije, ali poznajući strujanja u lijepoj našoj i posao koji treba napraviti (od poboljšanja školovanja, do stvaranja cijelog niza potpora i poticaja za mlade dizajnere, poduzetnike kao što postoje u inozemstvu; npr. British Fashion Councile) odmah možemo odustati od takve utopističke ideje i usmjeriti se ka vlastitom, samostalnom razvoju.

Sljedeći, neizbježan i toliko potreban korak u stvaranju profitabilnog posla jest otvaranje vlastitog dućana, showrooma, ateliera ili što već. Nije bitno koliki je i gdje je, glavno da se upriliči jedno veliko otvaranje sa srednje skupim koktelima serviranim u čašama zapremnine o.5 dcl koju onda ispijate tokom cijelog otvaranje jer vas je sram tražiti repete da ne bi pomislil da imate problema s alkoholom i, naravno, rashlađenim jagodama. Skupi se modna svita ,novinari, pojave se članci i objave, prilozi u lifestyle emisijama, ali nažalost sljedećih dana ne pojave se kupci. Mislite da previše karikiram? OK, onda vam dajem savjet da prošetate centrom grada i tamo gdje vidite hrpu ljudi kako čeka u redu vjerovatno se radi o dućanu nekog od hrvatskih dizajnera!!!!!!!

Moram konstatirati da je stanje, unatoč pozitivnim izjavama nekih od dizajnera o potražnji i prodaji, LOŠE.

Situacija u hrvatskoj modi nikad nije bila bajna i dizajneri se dobro namuče da bi zaradili svoj kruh, a zahvaljujući trenutnoj situaciji recesije i nemiaštine moda kao luksuz prva dolazi na udar, odstrel iz kućnih budžeta.

I što onda - da li se isplati plaćati skupe najamnine poslovnog prostora? Da li je pametno ulagati u razvoj posla za vrijeme ove krize? Treba li sačekati bolja vremena, pozitivniju klimu? Treba li primijeniti posao?.........Tko zna, možda traže nekoga u državnoj upravi!

Ne, nije situacija tako crna jer ako niste informirani otvorio se je novi prodajni centar - Shopping megacity centar FEJS. Ako niste, u što čisto sumnjam, primjetili veliku ponudu nakita od fimo mase, raznih majica s prepre...kreativnim printevima, našivenim dugmima, resicama, mašnicama, «zanimljivo» skrojenih i doslovno spojenih tkanina, haljina u ovom novootvorenom prodajnom cyber prostoru obraćam vam pažnju na to.

Vrijedno je vidjeti jer ćete nakon toga cijeniti ne samo pravi i kvalitetan hrvatski dizajn i proizvod nego čak i - Terra Novu! Ali kao što su jedni od doajena te ideje rekli - almost gone!just one left!special price! - nikad se ne zna kad će netko od vas doista svoj idealan odjevni komad odjeće pronaći upravo u njihovoj ponudi, upravo u toj zadnjoj preostaloj majici iz limited edition kolekcije.

Dobro i tko sam ja da sudim ...pa ljudi samo nastoje zaraditi kruh svoj svagdašnji i to na legalan način što je, moramo priznati, za nas sasvim vidljiv napredak. Što napredak -

Evolucija, revolucija jer prije par godina smo se još vodili onom - tko jamio dobro jamio!

Aloha, kako ste mi?

Veliki pozdrav iz Milana, da još uvijek sam tu.

Trenutno se održava mnogo castinga za look bookove, kataloge, prezentacije za ljeto/jesen, a u muškom području fashion week je upravo završio. Any way, ovih dana sam se naradila.

Imala sam posao za kosu, look book za talijanskog dizajnera. Otkada sam se zadnji put javila odradila sam posao za DM fashion studio ili u prijevodu brdo revija u istoj večeri.  Nosila sam LANCETTI, IMPERIO COUTURE, CAMOUFLAGE, RELIGION... Ovako radnu večer dodatno nam je začinila kiša koja je padala cijelo vrijeme.

Ovih tjedana vladaju castinzi, go&see i call backovi. Grad je prepun modela iz svih krajeva svijeta od Brazila do Rusije, ima nas brdooooo!!!

Sve je teže dobit posao, doći na red za casting... Doslovno borba za opstanak!

Redovi za castinge su kilometarski.  Svaka čast onome tko uspije po ovoj vrućini izgledati svježe... Najgore je od svega kad nakon tri sata umiranja od vrućine dođeš na red i klijent ti na kraju kaže; hvala ne uzimamo cure sa kratkom kosom ili tako nešto. Iako se zna dogoditi da dođem na red zadnja i da klijent počne vrištati "kako si super", da su samo mene čekali, a ja ostanem u šoku jer nemam pojma o čemu pričaju, jer naravno ne znaju baš svi ovdje engleski.

Sve je to dio posla, teško je, ali i zabavno. Sve bi bilo lakše da imaš prijatelje. Najbolje je držati se sam za sebe, jer sebi si nekad najbolji prijatelj. Misliš da nekom možeš vjerovati, a ono na jedanput, BUM!!! A cimerice neću niti spominjati, to je tek priča za sebe, a možda i tema za jedan drugi blog.

Al zato ima i super cura koje su ti voljene i željne pomoći. Zanimljivo je promatrati sve te cure. Što se tiče hrane, ima nas koji jedemo normalno - poput mene, a ima zato i onih koji jedu ko cvrčci. Jedu samo salate i to nešto malo, pa se počnu žalit da su se udebljale. .Samo ću reći hvala majko prirodo...

Pa kako se neće udebljat kad jedu ko ptičice, a piju ko smuk. Come on people, shvatite da alkohol deblja!

Zato su fino agencije počele slati cure doma koje su stalno vani i koje stalno piju. Nije ni čudo što nas ljudi nekad svih smatraju takvima, jer ima curica kojima je svejedno šta rade i onda ubijaju manekenski posao, a mi koji se ponašamo normalno i radimo, ispadamo glupi i čudni radi takvih osoba...

Neću duljiti to je opet sasvim druga tema, samo ću napisati HVALA BOGU IDEM NA ODMOR!!!! A i dobra stvar je što 30.08. idem za London što ce biti brilijantno za mene. Promjena tržišta, okoline, ljudi. Bit će super uz pomoć Boga. A sad gibanje na zaslužene praznike. Vidimo se, čujemo se... Dobro se odmorite i pusa svima!

Music makes the people ...

Dragi moji čitatelji, obračam se Vama šarenom puku još jednom da Vas natjeram da malo promislite u kojoj državi živite i da se zapitate kakvo smo mi mediokritetsko društvo u našoj Kroejši postali kada danas svatko kod nas može biti zvijezda. No opet nemojmo se zavaraviti dragi moji jer kada kažem zvijezde mislim na naše wannabe zvjezdice koje se ugase prije nego što uopće stignu zasjati u svom punom sjaju. E sada se postavlja pitanje zašto oni tako lako zasjaje plamićkom nade, a zatim vrlo brzo se taj plamićak ugasi i te tzv. zvjezdice jednostavno padnu u tamu zaborava? Jedan razlog je svakako siguran: KVALITETA ili bolje rečeno NEKVALITETA! No krenimo redom, sigurno ste mnogo puta čuli, a pogotovo iz medija koji svakodnevno bruje o tome, kako se danas lako baviti glazbom, snimiti pjesmu, album i da ne nabrajam dalje što sve ne.

Možda, ako gledamo instant zvijezde/ice ili reality showove, ali ipak ne bi se s tom pretpostavkom složio, ako zarežemo ispod površine te malo dublje i kritičnije se osvrnemo na ovaj sada več gorući problem u Hrvata.

Najbolje ću vam to objasniti ako se poslužim kao primjerom samim sobom te pokažem sa čime se jedan glazbenik susreće, ako ima ili nema podršku, što je zapravo u suštini stvari zapravo nevažno, jer na kraju krajeva svi mi moramo proći neki svoj put te na što sve glazbenik mora misliti, umjesto da sjedi doma, piše pjesme i bude kreativan te tu svoju ljubav prenese na Vas , čitatelje, slušatelje i gledatelje, da uživate u toj glazbi koju stvara.

Glazbom sam se počeo baviti u svojoj 7 godini kad sam upisao muzičku školu i moj prvi doticaj sa glazbom bila je flauta, pa godinu dana poslije klarinet. Svakodnevno vježbanje, u početku sat vremena pa kasnije do 3-4 sata dnevno, slušanje, odlazak na koncerte, umjetničko usavršavanje, teorija glazbe, povijest glazbe, sve su to stvari koje sam ja morao proći da završim glazbenu akademiju i danas postanem profesionalni glazbenik. Upravo sam Vam dragi moji sve ovo naveo da na kraju podvućemo crtu i shvatimo srž problema današnje glazbene scene. Naime većina naših instant zvijezda/ica ovaj put nikada nije prošla, večina ih je samostalno počela svirati gitaru, osnovala bend, prijavila se na wannabe a star reality show koji ih je na godinu dana ( i to top 5 kandidata) lansirao u (kvazi)zvijezde i tu onda nastanu problemi.

No vratimo opet lopticu malo na mene jer mislim da je na vlastitom primjeru uvijek najbolje pokušati izvesti neki zaključak.

Ok, završio sam glazbenu akademiju, završio studije i što onda? Da li mi je netko pokazao što dalje? Da li me je netko usmjerio u pravom smjeru? Odlučno vam kažem da NIJE! Na faxu te uče kreativnosti, povijesti, ali i ne stvarnom , okrutnom, zavidnom svijetu, a pogotovo ne našoj KROEJŠI u kojoj su se u svim sferama od politike, gospodarstva, televizije, radija i opčenito showbiza stvari opako pobrkale te danas veza, nepotizam, spolni organi, nekvaliteta, dolaze ispred znanja, vizije i kvalitete. NAŽALOST!

Razlika između klasičnog obrazovanja ili showbiza skoro pa je ista; učimo, stvaramo i prenosimo dalje.

Osvrnimo se prvo na tzv showbiz;

Prije godinu i pol odlučio sam snimiti album i započeti karijeru pjevača. Mislio sam tada, ok it's easy, kao što večina ljudi misli.. snimiš pjesmu, snimiš spot i to je to! (sa jednom iznimkom, a to je „pokazivanje" spolnih organa bilo kakve vrste u medijima)

Varate se i Vi i ja :D (Možda upravo zato jer sam odlučio ne dati i ne pokazati bilo koji dio svojeg golog tijela J )

Ko će pjesmu snimiti, kojeg producenta uzeti i platiti , a da nije previše skup i ne nabija cijene zbog svoje popularnosti, u kojem studiju snimiti, sve su to pitanja na koje jedan glazbenik mora misliti u početku svoje karijere. Da li se poklapa senzibilitet glazbenika i producenta, da li se razumijete, što želite  dobiti od pjesme, koju atmoferu i osjećaj stvoriti itd..

Nakon što sam pronašao producenta, a vjerujte mi nije bilo lako, sada imam pjesmu koju moram naučiti, obraditi, doživjeti, poistovjetiti se sa njom te ju snimiti. Da li ju napisao sam ili netko drugi je potpuno nevažno, u studiju sam i meni je to osobno najdraži dio jer stvaram te bih mogao provesti cijele dane pjevajući i snimajući. Istina je da, da mogu biti falš i to se lako ispravi u auto tunningu, međutim kad tad ću morati to otpjevati live, pa prije toga predstoji i vježbanje fraza, dinamike, intonacije, slijedi kreativan dio producenta, koji me je morao pri tom shvatiti što točno želim od pjesme, kako da pjesma zvuči,u kojem smjeru idem, žanr pjesme i tako dalje i tako dalje.. Zatim slijedi mastering pjesme, u jednostavnom prijevodu to znači da jednako zvuči na svim uređajima, da ima širinu i da bude radio fonična.

Nakon što konačno imam gotovu pjesmu ( ALELUJA J ), krećem na snimanje video spota.

Eh da, video spot. Mislili ste da je to jednostavno? Još jednom ste se prevarili, kao i ja J !

Ideja spota, stilist, vizažist, frizer, snimatelj, režiser, fotograf, mjesto snimanja spota...to su sve stvari na koje moram misliti i te iste organizirati. Oh ne?! Oh da! J

Ok recimo da je snimanje jednostavno, par scena, i uspio sam to sve organizirati, da ne pričam o tome da je to sve do sada bilo skupo i košta ko jedan polovni auto, krećem na montažu spota,a najbitnija stvar je da to sve dobro izgleda, da spot ima ritam, da je napravljena kolor korekcija...

Ok, sada imam pjesmu, imam video spot, dao sam sve od sebe i izvrsna ekipa je radila na svemu tome ( ALELUJA :). Što dalje? Još nešto? Oh ne?! Oh da! :)

Zatim dragi moji slijedi distribucija... radio postaje, televizija, internet..

Ako pričamo o radio postajama, 99 posto radio postaja pušta glazbu od strane urednika koji su za to dobili naredbu od direktora te radio postaje i vrte se non stop jedni te isti izvođači.

Televizija u Hrvatskoj? HA HA HA HA i još jednom HA! Tko pušta spotove na telki? Lokalne televizije kojih ima cca 20 tak, pošaljete spot, međutim ako ne znate urednika emisije, zaboravite da će Vam spot ikad biti pušten ili eventualno samo jednom. Dakle, jedino što preostaje je internet te društvene mreže. Internet ipak i dalje nije toliko zastupljen u Hrvatskoj, malo smo tržište, koliko ima urbanih sredina, a koliko ruralnih?

Dakle, cca desetak gradova.

Ok izbacio sam video spot, želim premijeru spota? Nema problema, platim neki birc, pozovem medije i to je to...hm...it's not that easy J , ali sam i dalje ustrajan jer volim to što radim. ( and that's what matters! )

Kao što me pogodila recesija te sam u međuvremenu bankrotirao, tako me i recesija pogodila u mom sexualnom životu te sam zapustio potpuno svoj privatni život, al to je priča za neki drugi put.. ili možda želite o tome sada? He he.. Ostaviti cemo za drugu temu J ili? J

PR, kako ga naći i da li itko vjeruje u to što radim? Ne, nitko osim mene i to je jedino što imam. Međutim najbitnije je vjerovati u sebe bez obzira što drugi mislili o tome. Zar ne? Nekako se ipak nadam da je vjera u sebe i ono što radiš najbitnija te da će se moj trud kad tad isplatiti. Znate i sami kako kažu da nada umire zadnja? A čuo sam i da je nada kurva? Eh sada! :)

Danas novinar dobije barem 100 mailova dnevno, a ja naravno na početku nisam imao PRa koji bi se brinuo o tome te nisam poznavao puno showbiz novinara, pa Vam je jasno koliko uspjeha imate od slanja takvih mailova (ČITAJ: NEMATE uspjeha! )!

Al o tome ću pisati drugi put dragi moji. Ovo je samo uvod i početak razglabanja o kako sam već rekao gorućem problemu u nas Hrvata. Na koji način, kako te koliko živaca, love i truda treba da bi se snimila samo jedna pjesma, a kamoli album, a da ne pišem o izdavačima, gažama, bendu, live nastupima, eventima, promocijama, fanovima, ljudima koji će slušati tu istu glazbu i tako dalje i tako dalje...ali ono što je najbitnije je da na kraju dana znam da živim svoj san i koliko god bilo teško i naporno znam da je to proces za koji treba imati puno živaca, volje, truda i nije dovoljna samo ljubav prema glazbi il talent koji je u ovom slučaju samo 1 posto već je najbitniji rad, rad i samo rad. A za sve ostalo tu je kreditna kartica. Ma ja vjerujem dragi moji da vi kužite što je pisac htio reći zar ne? :) Vjerujem ja u Vas! Nadam se da i vi vjerujte u mene! Ali jedno znam, kad sam na stageu i kad se upale sva svjetla na pozornici samo mogu citirat Britney:

„I feel the adrenaline moving through my veins
Spotlight on me and I'm ready to break
I'm like a performer, the dancefloor is my stage
Better be ready, hope that you feel the same"

Fešn week Zagreb

Povišena temperatura, crvenilo, žar, peckanje i neizmjerna količina sline u ustima, suzne oči, proširene vene, a za arterije da i ne pričam, srce lupa kao ludo, dlanovi se znoje ... - ne, nemam infarkt, bogami nije ni trema pred izlazak na scenu, a ne radi se ni o seksu. Ima li ova bolest lijeka? Što ako se širi zrakom?

E, pa ne živimo, ljudi dragi, u nekom SF filmu, nego u zemlji mediterana kakav je nekad bio. Znam što mi je, a znam i lijek za to - zatvori laptop Ivane i okani se čitanja, gledanja TOGA.

Oduvijek sam se divio kulturnim, informiranim, obrazovanim, pametnim i liberalnim ljudim i čitav život nastojao pokupiti od njih ono najbolje, poboljšati sebe, nešto naučiti, ali paralelno s tim rasla je i moja apatija i averzija spram onih koji svoje osobine i ne nalaze u gore navedenima.

Ne, nisam isključiv i prihvaćam raznolikost, ali nekako još nisam na tom stupnju razvoja da mogu ignorirati ljudsku glupost, prepotentnost i nerealnost. Pitanje je - je li se uopće čovjek može toliko razviti da ga ljudska glupost ne iznenadi i izbaci iz takta? Nekako sumnjam u to i sve se više uvjeravam da smo ipak nastali od ... majmuna!

Ostavimo filozofiranje i njegovo pejorativno značenje iza sebe, ostavimo iza sebe i subjektivna mišljenja jer ne kaže se za ludu - mišljenje ti je kao analni otvor ...svatko ga ima (ipak moram paziti da ne kažem neku drugu riječ) i pokušajmo realno sagledati hrvatske modne evente.

Jedan je upravo završio i bez obzira što se zove xxx fashion week zagreb traje ni manje ni više nego tri dana, pa si ja mislim da bi to bilo jako lijepo da je tako - dva dana se odmaramo jer ipak sve dam, ali vikend ne dam i jedan dan radimo. Tko sretniji od nas Hrvata? Nažalost, doista nažalost jer dobra konkurencija uvijek potiče podsvjesno kreativno natjecanje i samim time podiže standard cijele modne scene, čini se da se tim ustrojem radnog tjedna vodila i velika većina dizajnera koja je predstavila svoje kolekcije prije nekoliko dana.

Cijenim uložen rad, trud, novac i tragove kreativnosti, ali jednostavno i sasvim logično jači, bolji,veći preživljavaju, a ostali odlaze u povijest ili bolje reći prošlost. Kad kažem da većina dizajnera ne poznaje osnove krojenja i šivanja, a na tomu se temelji cijeli rad, da mu činjenica što je on školovani dizajner ili student TTF pred publikom i novinarima, kritičarima, kupcima nije ni plus ni minus,  da ne shvaća da svaka ideja jednostavno nije dobra ideja, da ne prezentira svoj rad na kvalitetan način ili da jednostavno nije materijal za dizajnera i da je možda u nekom drugom poslu bolji/bolja onda to ne znači da napadam i umanjujem vrijednost rada svojih kolega, dapače mislim da se radi o konstruktivnoj kritici koju onda treba uzeti u obzir i možda neke stvari u svom radu promijeniti........

Ili jednostavno ignorirati dojmove publike, kritičara i novinara (pa tako i mene) i slijepo vjerovati da je to što radite dobro, da ste na pravom putu!

Javna je modna tajna da ako kao dizajner ne možete predstaviti svoju kolekciju na fashion.hr ili na cro-a-porter koji imaju daleko bolje produkcijske uvjete onda idete na fahion week  -možda će me sad zbog ovoga većina Vas smatrati užasno bahatim, ali jednostavno je tako (u mom pisanju, a što je važnije i u svakodnevici nema mjesto za ukrašavanje i okolišanje).

S obzirom da nema selekcije i da je dovoljno samo činjanica da imate novac i da ste voljni platiti 440kn po predstavljenom modelu, na pisti ovog tjedna mode možemo vidjeti doista upitne kreacije i upitne dizajnere.

Manekenke - o starletama koje nose revije na ovom tjednu i koje se onda pojavljuju kao središnja tema novinskih izvještaja te na taj način odnose i ono malo medijskog prostora što dizajner zasluži vlastitim radom neću ovoga puta previše trošiti riječi.

Doista, koje respektabilno domaće dizajnersko ime nalazimo u programu fashion weeka zagreb? ...

Nekoliko je zanimljivih dizajnera koji godinama predstavljaju svoje kolekcije na ovom «međunarodnom» eventu kao što su Ana Kujunđić i Ines Zrnc Gregorina, ali nažalost nikad nisu uspjeli ostvariti veći proboj i svrstati se u vrh hrvatskog modnog dizajna. Dizajner koji je donosio fashion weeku veliki plus jest eklekticist Zoran Aragović koji najesen prelazi na drugi modni događaj, ali nadajmo se da je uspješno prvo predstavljanje Krune Jendrijeva neki znak, dah pozitivnih promjena.

No činjenica da  predstavljaju mnogo (čak i previše) mladih dizajnera, dizajnere koji se nisu potvrdili u svom radu i čiji je talent i više no upitan te strane, gostujuće dizajnere koje dobro plate (provjerena informacija) ne bi li događaj dignuli na neki viši nivo organizatore ne sprečava da u nerealnom tonu najavljuju svoj događaj kao nešto što nema konkurenciju, kao nešto što svojom kvalitetom nadilazi sve ostale događaje.

Istina je da treba vjerovati u vlastite projekte i vlastite ciljeve, ali zatvarati oči i zabadati glavu u pijesak poput noja pred očiglednim problemima i činjenicama je nešto što poslovni, obrazovani ljudi ne bi trebali činiti i na taj način sabotirati vlastiti rad i napredak. Trebam li komentirati usporedbe FWZ s londonskim FW koje su proizašle iz usta organizatorice!!!??? Naravno da ne jer toliko neozbiljnosti nemaju čak ni naši saborski zasupnici. No tko sam ja da dajem instrukcije jednoj magistrici - ipak sam ja isključivo tamo-neki  mladi dizajner!!!

Iako od većine kolega s fakulteta, ali i onih koji se aktivno bave modnim dizajnom čujem negativna mišljenja o cijelom ovome eventu pa čak i podsmijehe (nažalost u većini slučajeva s razlogom) nastojao sam argumentirati svoje viđenje cijele situacije i dati neku konstruktivnu kritiku, a ne omalovažiti i/ili obezvrijediti rad nekih kolega. Ali da doista mislim da neki čine modni genocid, da su jednostavno loši dizajneri - MISLIM!

U modnom smislu značajniji i veći događaji na kojima svoje radove predstavljaju priznati hrvatski dizajneri poput Zigmana, Elfsa, Severa, Klarića, Borisa Pavilan, Marine dizajn, I-gle.... će se pojaviti kao tema u nekom od sljedećih blogova.

Pozdrav iz Milana!

Veliki pozdrav i grande bacci...

Da se prvo upoznamo, ja sam Kristina!

Imam 20 godina i trenutno živim u Milanu, rodom sam iz Makarske, ali živim u Zagrebu...Završila sam srednju frizersku, prekvalifikaciju za kozmetičku i tečaj za vizažista... manekenstvom se bavim tek godinu dana...

Osoba koja me totalno ugurala u svijet mode je moja divna menadžerica Tihana (talia models)...

Moje prvo iskustvo catwalk-a je bilo na CAP, gdje su me vidjeli scauti iz raznih zemalja...moje prvo modno putovanje je bilo u središnicu mode-PARIZ, gdje sam boravila mjesec dana....a zatim MILANOOOO, dva i po mjeseca....sad sam trenutno u Woman agenciji, koja je međju boljima u svijetu....da vas više ne tlačim sa svojim počecima preći ću odmah na stvar...

Trenutno sam u Milanu tri tjedna i ide mi dosta dobro....nije baš da ima castinga i posla, ali gura se...baš sam nedavno bila uspoređivala svoje casting liste i od cura....ja još imam jaaaaako puno castinga....

Nedavno sam imala oko 9....a posao mi dolazi....woooooooohoooooo....

Zacijelo se pitate kakav je manekenski život?

Pa, sad...svako jutro buđenje u 9, spremanje za castinge,cijeli dan se šetaš od castinga do castinga, uzmeš pauzu za ručak, i ne , mi modeli ne jedemo salate kao što svi misle... npr. ja jedem brdo sendviča za ručak...sve vam to zavisi od osobe do osobe, ali većina nas se normalno hrani...

Anyway...da se vratim na temu, nakon ručka u ponovan pohod na castinge, a zatim doma...tuširanje, papanje, ali ovaj put normalne kuhane hrane, i onda svatko svojim putem... tj. svatko radi šta hoće, neki idu vani, neki idu spavat, neki šetat, ili u teretanu, svejedno se sve na kraju svodi na beauty sleep...

Ovaj posao moraš jednostavo volit ili mrzit...nema ništa između...jer u svijetu mode moraš biti strpljiv, ljubazan i dobar sa svima jer inače nema posla...

U petak sam saznala da će mi ovaj tjedan biti jako napet...pa evo da vas uputim malo. U subotu i nedjelju sam imala castinge za editorijale...možete zamisliti, čak i vikendima radimo...cccc....lol....

U ponedjeljak imam brdo posla, dizanje mi je u 7h, spremanje, pa metroom na posao...trebala bih raditi neki katalog i brošure...a odmah nakon posla koji bi trebao biti gotov do 1 ili 2,  trčanje na 5 castinga, od kojih je jedan za Loreal (područje kosa)...

U utorak i srijedu imam posao za neki tv show...ne znam kako će to izgledati ,al mislim da bi trebalao biti ok....četvrtak mi je za sad slobodan osim što imam fiting za McQueen showroom...za koji se nadam da ću dobit nešto...drž'te mi fige:)

I onda slijedi zakon dio, u petak imam TRI opcije za posao, u subotu i nedjelju po dvije opcije...nadam se kako će me bookirati za nešto od toga...

I to bio otprilike bio moj radni tjedan u Milanu.

Kao sto ste pročitali koristila sam jako puuuno čudnovatih riječi, koje ljudi nekad teško razumju pa ću vam ih pokušat objasnit svojim riječima i viđenjem....

CASTING - većina vas vec zna šta je to al da ponovimo gradivo, to je vrijeme i događanje kad se moramo pojavit pred klijentom da vidi mene i moj book...

FITTING - znači da si se svidio klijentu i zeli da dođeš i probaš odjeću,al to ne mora značiti da te je bookirao, jer ako ti ne stoji njegova roba, posao otpada...

BOOKIRAO - znači potvrdio posao...

SHOWROOM - to je nešto tipa prezentacije,ali samo za bliske suradnike...

OPCIJE ZA POSAO - klijentu se sviđaš i želi te, al jooš nije siguran...

Mislim da je za prvi put to to....ako vas što zanima samo pitajte...rado ću odgovoriti na upitnike i uskličnike....hehehe....

do čitanja i pisanja...:)

photos: Decker & Kutić

Mladen Šarić

Natječimo se modno!!!!

«Hvaljen Isus i Marija!», odgovoriše «Vazda!»

Modna religija, koja se je razvijala, napredovala i posustajala zajedno s ljudskim razvojem, a koja je u 14.stoljeću doživjela veliki zamah zahvaljujući prelasku s tehnike drapiranja na kroj i ukrojenost, je u studenom 2007. na Fashion Incubatoru dobila novog sljedbenika, žrtvu i modnog fanatika. Istina je da sam mnogo godina prije počeo proučavati i upijati svete knjige i skripte te modu proučavati ne samo s aspekta što je trendi, a što ne nego i sa sociološke, kulturološke i umjetničke strane, jer sama haljina kao haljina me nikad nije zanimala - zanimalo me je što se sve i na koji način može izreći ovim estetskim putom.

Poljevanju hladnom, neki bi rekli svetom, vodom prije dvije i pol godine prisustovali su i Juraj Zigman i Damjan Jacić, a sveti izaslanici su bili između ostalih i Viktor Drago te Nenad Korkut. Bio je to dobar dan za hrvatsku modu.

Mladi dizajneri, mladi kreativci bez obzira čime se točno bavili trebaju poligon, prilike i poticaje za rad, predstavljanje i ostanak na sceni jer jedino u takvom uređenom sistemu se ostvaruju rezultati, povećava kulturna ponuda, obrazuje narod. Natjecanja za mlade dizajnere su u teoriji dobro osmišljena, ali , nažalost kao i većina stvari u ovoj našoj toliko željenoj i teško osamostaljenoj državici, nešto je krenulo krivo.

ŠTO?

Istina je da vaš uspjeh ili neuspjeh najviše ovisi o vama samima i o vašoj angažiranosti, ali moramo biti svjesni da je nemoguće da jedan dizajner bude vrhunski krojač, pr manager, organizator, poslovnjak....negdje mora i najvjerovatnije hoće zaštekati. Iz toga razloga gledam vrhunske dizajnere koji ne uspijevaju zaživiti, profitirati od svoga rada, zatim upravo suprotno one kojima zakonom treba zabraniti približavanje modi i modnim pistama, ali gle čuda njihove kreacije uspijevaju, prodaju se na ovom balkanskom tlu mentaliteta toliko pogodnu za sijanje kiča.

Kao mladi, kreativni, neiskvareni i nadasve zbunjeni konfuznim stanjom u modnom svijetu nastojite se ubaciti u taj isti svijet, pokazati što znate, uspjeti, početi živjeti od svoga rada te vam se kao sasvim logično rješenje nameće predstavljanje na jednom od poligona - na natjecanju za mlade dizajnere. Dođete sa svojim mukotrpno izrađenim modelima, gužvate se u nevjerovatno malim backstageima, dobijete neku nagradu ili ne i tu za većinu sve staje. Jednostavno, poligon je bio pretežak te ga neki nisu uspjeli svladati, izgubili su se negdje između čunjeva i make up artista. Nije ih nitko primjetio, nisu se znali nametnuti, nisu upoznali ljude s kojim bi mogli surađivati i što sad? Odustati ili otići na neko drugo natjecanje? Treće opcije nema ili....?

Nakon samog natjecanja, a što je još gore nakon školovanja, nitko vam neće dati ni posao, ni projekte ni kontakte jer to jednostavno kod nas tako ne funkcionira - mala smo država s previše dizajnera i nitko ne želi konkurenciju. Kad shvatite kako stvari funkcioniraju u velikom ste plusu bez obzira na nepogodnost situacije jer realno sagledati stanje znači ostvariti prvi korak u rješavanju problema. Ulagati u svoj posao, svoju karijeru možete i morate sami uz pomoć obitelji, biti uporni i ustrajni u ostvarenju vlastitih ciljeva, raditi i na kraju krajeva imati neki faktor koji će vas izdvojiti od drugih.

Natjecanja za modne dizajner su pomalo smiješna i totalno nerealna jer se radi o jednom kreativnom društvenom djelovanju o kojemu svatko ima isključivo subjektivno mišljenje bazirano na tome što mu se sviđa ili ne. Jako malo je ljudi koji vam, vođeni nekim parametrima, znanjem i iskustvom mogu reći što je dobro, a što ne, što ima budućnost, a što je odavno postalno prošlo svršeno vrijeme. Najveći minus mnogih modnih događanja u Hrvatskoj, a tako i natjecanja za mlade modne dizajnere jest to što vam u prvim redovima ne sjede buyeri, urednici, stilisti, vaši klijenti (trenutni ili mogući) nego osrednje poznate osobe i zvijezde koji će vas doista nakon revije na sav glas ishvaliti ne bi li isharačili koju vašu krpicu.

Na kraju krajeva, vaš novi bloger nikad nije pobjedio na modnom natjecanju (no nikad nije ni zažalio zbog svog pojavljivanja na istima jer je ostvario kontakte i stekao iskustvo), ali bez obzira na to radi i ostvaruje svoje ciljeve. Možda je upravo moja prva kolekcija nazvana «Drugarica» izazvala kod bogobojaznog žirija uzdah «Amen!»

TINIMARTINI

Ljeto nam se vratilo u grad, u cijeloj svojoj užarenoj divoti, pa su i hladne Margarite navrle u čašice. No što odjenuti kako bismo i to proslavile? Ovogodišnja tradicionalna Marta & Margarita zabava bila je u znaku branda TINIMARTINI.

Martina Čilić - Tina, grafička dizajnerica, art direktorica, stilistica, zaljubljenica u modu, ovaj je svoj brand osmislila koristeći jednostavne bijele majice, must have u svakoj garderobi, aplicirajući na njih jedinstven artwork. Njeni printevi, osim što su iznimno lijepi, jedinstveni su i po tome što je svaki inspiriran jednom njenom prijateljicom pa tako svaka od nas ima svoju majicu.

T-Love naziv je prve kolekcije ovih obožavanih T-Shirta koja sada slavi već godinu dana. Sljedeća po redu nastala je kolekcija T-AMS koja u svojem nazivu, a i u svojem izgledu, sadržava inicijale najboljih prijateljica, ujedno i najboljih modeluša za brand.

Razlog zbog kojeg je Tina ujedno, zaista, i jedna od najboljih stilistica koje poznajem je taj što ona fantastično kombinira jednostavne, bazične, odjevne predmete uz poneke va-va-voom detalje, cijelo vrijeme poštujući osobu koju odjeva, njen ukus i formu, i to sve brzinom treptaja oštrog joj oka.

Naime, svaka od nas M-ica ima svoj poseban stil, no ipak uvijek s lakoćom nosimo TINIMARTINI majičice svaka u svojoj kombinaciji i to za manje-više svaku priliku. Za nadolazeće festivale, za ljeto, ali i za zimu, za ispod sakoa, uz traperice ili čak uz fluffy Boudoir suknju, TINIMARTINI je totalni hit!

Naš dragi prijatelj, fotograf i snimatelj Dario Hacek, koji nam je i napravio ove divne fotografije, odmah je poželio i svoju Tinimartini majicu. Hang on boys, slijedi muška kolekcija!

Za svoju "Martinu", "Martu", "Melitu" ili "Anu" poklikajte na tinimartini.com.hr

VJERUJETE LI U LJUBAV?

"...I'm looking for love. Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, can't-live-without-each-other love..."

Mnogi će misliti da gore navedeni citat zvuči kao čista utopija. I doista u današnjem svijetu crne kronike, sive ekonomije, u svijetu gdje se depresija naziva novom crnom bojom (u skladu s površnom fesh žicarskom terminologijom), u svijetu gdje ini stručnjaci daju stručne analize o privlačnosti muškarca koja je usko povezana s debljinom novčanika, sam spomen iskrene anti-kalkulacijske ljubavi  čini se otrcanim i podložnim ismijavanju.

Iznenadilo me što značajan broj ljudi u mojoj široj okolini više ne vjeruje u ljubav. Jesmo li toliko razočarani da ne vjerujemo u ništa osim u sljedeće razočaranje? Koliko je to pritiska na sljedeću osobu u vašem životu, ukoliko krišom smatrate da je sve osuđeno na propast? Kako uopće zamišljate? Zamišljate li uopće?

Teško je pisati o ljubavi. Mogu rasjeckati materiju u maniri Srećka Horvata pa prikiriti povrijeđenost prošlom propalom vezom objašnjenjem kako se ustvari ionako samo radi o gomili znakova koji nas spajaju i razdvajaju..među nama, nije to uspjelo ni njemu -bar iz ženskog aspekta, nekako povrijeđen sam vrišti iz svake stranice te knjige al ok, svatko se nosi s vlastitim gubitkom kako zna, a i frajer je tako da nisam ni očekivala sve na dlanu.

Sve do nedavno sam istinski vjerovala da sam ljubavni agnostik, točnije da vjerujem u materiju ali ju ne poznajem..odjednom me strefilo da ju ustvari poznajem, samo se izgubila negdje po putu plaćanja računa, životnih stresova, polu-feminističkih nazora, ispucavanja ega koji ne smije pokleknut pred emocijom, uostalom kao i svakom prosječnom Hrvatu/Hrvatici, a sjetila sam je se onaj dan kad sam shvatila da je u tadašnjem odnosu uopće ne vidim, točnije ne dobivam.

Pitala sam, tražila odgovore na sve strane (sve osim Žuži Jelinek očito) i opći rezultat je još uvijek: ljubav-strah/nevjera -1:1

Kaže Marta: „daaa, naravno, apsolutno vjerujem u ljubav, a onda se zamislim nad tim. Pa prije samo godinu dana sam se odricala ljubavi kao samog vraga... Ali tako to ide, kad se radi o ljubavi, prvo reagiram pozitivno i instinktivno, a onda poslije razmišljam o tom. Generalno govoreći ljubav je be-all and end-all, najvažniji element postojanja i nešto najbolje što je čovjeku omogućila evolucija. Muško-ženski odnosi, s druge strane, su fantastično zakomplicirana priča, ali vjerujem da je ljubav, vječna ljubav između muškarca i žene doista moguća. „

S druge strane neke njene frendice su u drugom taboru, točnije NE VJERUJU.  Ne vjeruju nikako da je moguće imati ljubavnu vezu koja je postojana do kraja i ne žele se nikako predati. Glavni razlog jest jer su bile u vezi s frajerom za kojeg su stvarno mislile da je Mr. Right. no na kraju je tip ipak nestao, iz čistog mira, bez ikakvog posebnog razloga, čisto tak, pufff... mjesecima i godinama sada pokušavaju otkriti zašto, "ali ja sam mislila da smo sretni", "pa sve je funkcioniralo savršeno"... gnjevne su, negativne, izdane, bijesne i nikako da dođu k sebi.

Betty kaže: „jako teško pitanje. Podrazumijeva prihvaćanje druge strane baš takve kakva ona jest, ne nužno i razumijevanje. Voliš nekog nerazumno. Voliš makar ga/je u potpunosti ne razumiješ. Do sada mi se dogodila samo jednom ona tvoja: Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, can't-live-without-each-other love. ....ispalo je da ima rok trajanja. Drugi put sam bila na tragu, ali ipak to nije bilo to. I dalje tražim, al odgovor je:  vjerujem."

Condoleeza mi je ovaj put lansirala odj** a Bojan kaže: „ne verujem, nemam sreće u ljubavi al drago mi je da ti veruješ".

Kad zbrojite sve što ste pročitali ne otkrivam vam ja toplu vodu, svako ne-vjerovanje je samo štit od možebitne boli koju nam je uzrokovala situacije prije, strah da više nikad sebi ne dopustimo da se osjećamo tako, muka u želucu koja je istisnula one leptiriće, kao jedno dobro plasirano „ne volim te" u trenutku kad ste htjeli čuti nešto drugačije.

Sve je jasno, nitko nema beskonačnu toleranciju niti je imun, strah je prirodan sve dok ne postane poput teške kugle koju vucarate za sobom i koja vam onemogućava prepuštanje i opuštanje. Samo, dođe i taj trenutak kad trebate opustiti i otpustiti, što sebe, što duhove koji vam napadaju budućnost. Nije lako ali je moguće.  Možda ne postoji savršen svijet  ali postoji osoba za vas. I doista, ne mora biti savršeno jer ruku na srce najbolje stvari nikad nisu.

Vjerujem li nakon svega?

Rek'o bi jedan: Absofuckinglutely:)

Ljubim vas

Vrijeme je za rumenila!

Ukoliko bih morala izdvojiti meni jedan od najdražih beauty proizvoda to bi definitivno bilo rumenilo. S rumenilom, koža dobije živost, zdrav i sjajan izgled, naglašava jagodice te ih optičkom varkom i napravi za one dame kojima prirodno nisu istaknute. Za moderan svježi look, rumenilo je najbolje nanijeti visoko ili čak iznad jagodičnih kostiju. Kao i sa svim proizvodima, potrebno je paziti na količinu, pogotovo ukoliko je crveno pigmentirano, kako bi izbjegli sindrom crvene fleke na licu. 

Najbolje na tržištu

Elle/elle.com je odabrao: Tarte Natural Cheek Stain in Flower Child, Smashbox Heartbreaker Fusion Soft Lights in Baked Starlights,Givenchy Le Prisme Blush It-Girl 24.

Allure/allure.com je odabrao Bobbi Brown Blush in Pink Sugar.

Jedno od najboljih rumenila s kojima sam radila proizvela je kuća STILA, u nijansi Petunia. Na prvi pogled boja vam se može učiniti kričava, iako na licu dobija jedan prekrasan pinky rozi moment kakav dobijemo kada smo dugo vremena na svježem zraku.

Kremaste je teksture, savršeno pristaje na "no make up" look a nanosi se na čistu kožu ili preko tekućeg pudera. Može se nanijeti prstima a i punim okruglim kistom ili čak spužvicom. Ono što je doista bitno jeste da je lijepo, kružno naneseno, da se ne vide rubovi i da se aplicira na onaj dio obraza koji nam je najispupčeniji kada se smijemo. Lijepo pristaje uz tamni smokey na očima jer svemu daje dozu svježine i lakoće. Ukratko rečeno, ide baš uz sve.

Tko ne voli kremasta rumenila može probati sa tekućima, primjerice od Benefita Benetint. To je najprirodnija varijanta, nanosi se direktno na čisto lice, razmaže prstima te djeluje jako prozračno i prirodno za svaki dan.

A tko ne voli tekuće i kremaste teksture uvijek može koristiti one u kamenu, koje će isto djelovati lagano, pogotovo ako odaberemo ona koja u sebi već imaju malo shimmera. Jedan takav proizvod jeste NARS Orgasm ili Desire. Nanosi se s okruglim kistićem po sredini obraza, sjenča se kružno i raznosi prema gornjem dijelu obraza.

Koje god rumenilo odaberete, pazite da boja pristaje boji vašeg tena, da su kistovi s kojima ga nanosite čisti te da ne pretjerate u količini nanešenog.

Do sljedećeg puta,

Ana Rajić