"BRIŠEM TE S FACEBOOKA?"

Prekidi su teška stvar. A još su teži u doba suvremene tehnologije. Ljutnja, tuga, muka i sve one divne emocije koje vas peru  u jednom danu, više nemaju svoj privatni outlet omeđen s 4 zida vašeg ili supatničkog (frendice & co.) stana. Danas su emotivna stanja tu, svima pod nosom, htjeli ili ne htjeli. 

Jedna izmjena statusa od "in a relationship" do "single" znači: 20 like-ova, upitnika, poruka i komentara na vašu „privatnu"dramu. Ukoliko vam se to dogodilo, vjerojatno ste prokleli dan kad ste uopće prikazali relationship status, i vjerojatno ste se psihički pripremali na uklanjanje tj. mijenjanje istoga na vašem profilu.

Hajka na emociju nažalost nije stvar znatiželjnih dušebrižnika koji žele saznati sve o vašem novom single „Da se opet tebi vratim"statusu, stvar je vas samih i rizika koji preuzimate s otkrivanjem privatnih infomacija na društvenim mrežama.

Frendica je prije nekog vremena okončala dugogodišnju vezu s dečkom i zamolila me da ga izbrišem s svoje friend liste, iz razloga jer ne želi da uopće imaju poveznicu niti u vidu zajedničkih frendova. Naravno da sam ga deletala bez pitanja, samo me prilikom ulaska u opciju „edit friends" zagolicalo pitanje: je li moguće ostvariti čist prekid veze u virtualnom svijetu?

BOLJE EX NA FACEU NEGO ...?

Imam nekoliko bivših na svojoj friend listi i nisam imala problema s tim, štoviše, sve su to dragi ljudi s kojima sam nekoć dijelila neko svoje vrijeme. Samo, onda kada smo mi prekinuli Facebooka nije bilo, nije bilo opcije gledanja profila ili nabijanja svog novog single života na nos putem fotografija, veselih  „La vita e bella", tragičnih „stavite citat od Sade po izboru...." ili anksiozno/histerično/nadr**** u stilu „Majke mi postajem lezba!" statusa.

Jedina opcija je bila tzv. "clean slate", maknemo se jedan od drugog, ne vidimo se više, pa svak nek liže svoje rane dok ne zacijele, a onda (o tom po tom) ćemo se srest u gradu na kavi ko neki civilizarni predstavnici ljudske rase.

Ukoliko ste u današnje vrijeme prekinuli vezu postavi se pitanje: Izbrisati ga ili ne?

E da, to je nama naša tehnologija dala. Raspitala sam se i saznala kako najveća ženska dvojba bazično jeste:

„Ako ga izbrišem ispast ću ljuta, nezrela, povrijeđena i plus neće moći vidjeti sve te moje nove akvizicije koje ću silom nastojati steći u što skorije vrijeme kako bi on vidio da mi je ustvari super".

„Ako ga ne izbrišem riskiram stalking momente pregledavanjem profila (laički rečeno: kao zub koji vas boli al ga svejedno gurate jezikom), i još veću patnju ako profil krca fotkama iz ludih noćnih provoda u kojima nisam ja, neg neka *$#*%".

Tako kažu cure, dečke pitala nisam.

Očito je, da kao što su nakon prekida neka mjesta ratna zona, tako i Facebook postaje vaša osobna „no ex allowed" zona. Ukoliko mislite da nije, 'ajmo ovako. Koliko vas koji imate recentnog bivšeg za frenda pregleda njegov profil povremeno? Škicnete samo malo da vidite kaj mu se događa u životu, ima li nešto novo? Iskreno molim..

MSN, CHATOVI &CO.

Jeste li znali da je danas moguće prekinuti vezu koja nije ni počela? Vezu koja se održava preko chata? Ok, pod rizikom da ispadnem totalni neznalica koji očito ne luta bespućima fatalnih veza koje se odvijaju u cyber svijetu, priča je sljedeća: Pričam neki dan s frendicom i kaže mi:

ONA: „Išao mi je na nerve pa smo prekinuli"..

JA: „A kad ste ono bili zajedno?"

ONA: Pa chatamo već nekoliko mjeseci

JA: Aha, a kakav je bio prekid?

ONA: Najlakši u životu, stavila sam ga na ignore!

Upitnik iznad glave mi je ostao do današnjeg dana , al ajde opet, meni je bilo nepojmljivo da kuća Bill Gatesa priča tj. kuži kaj joj se naredi, tako da...

Da se vratimo na početak naše Facebook priče. Sigurno se pitate, izbrisati ili ne?

Pa, razum kaže da ukoliko patite, nije dobro po vas imati bivšeg na Faceu jer em niste dovoljno jaki gledati to sve, em postoji to opterećenje da vam još uvijek „smrdi" po prostoru. Nezrelo, zrelo, kog briga? Dok god si vi stvarate dobru podlogu da budete ok, šta vas briga ispadate li nezreli ili još gore šta on misli?

Nemojmo biti politički korektni i Cosmo happy i tvrditi da je sve super pogotovo ako ste vi napucani. Nije. Bit će u dogledno vrijeme, ne brinite, a do tad option: edit friends, ukucajte ime i delete.

Kiss vam šaljem, ugodno ljeto, pazite na sebe i budite mi dobri...

VJERUJETE LI U LJUBAV?

"...I'm looking for love. Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, can't-live-without-each-other love..."

Mnogi će misliti da gore navedeni citat zvuči kao čista utopija. I doista u današnjem svijetu crne kronike, sive ekonomije, u svijetu gdje se depresija naziva novom crnom bojom (u skladu s površnom fesh žicarskom terminologijom), u svijetu gdje ini stručnjaci daju stručne analize o privlačnosti muškarca koja je usko povezana s debljinom novčanika, sam spomen iskrene anti-kalkulacijske ljubavi  čini se otrcanim i podložnim ismijavanju.

Iznenadilo me što značajan broj ljudi u mojoj široj okolini više ne vjeruje u ljubav. Jesmo li toliko razočarani da ne vjerujemo u ništa osim u sljedeće razočaranje? Koliko je to pritiska na sljedeću osobu u vašem životu, ukoliko krišom smatrate da je sve osuđeno na propast? Kako uopće zamišljate? Zamišljate li uopće?

Teško je pisati o ljubavi. Mogu rasjeckati materiju u maniri Srećka Horvata pa prikiriti povrijeđenost prošlom propalom vezom objašnjenjem kako se ustvari ionako samo radi o gomili znakova koji nas spajaju i razdvajaju..među nama, nije to uspjelo ni njemu -bar iz ženskog aspekta, nekako povrijeđen sam vrišti iz svake stranice te knjige al ok, svatko se nosi s vlastitim gubitkom kako zna, a i frajer je tako da nisam ni očekivala sve na dlanu.

Sve do nedavno sam istinski vjerovala da sam ljubavni agnostik, točnije da vjerujem u materiju ali ju ne poznajem..odjednom me strefilo da ju ustvari poznajem, samo se izgubila negdje po putu plaćanja računa, životnih stresova, polu-feminističkih nazora, ispucavanja ega koji ne smije pokleknut pred emocijom, uostalom kao i svakom prosječnom Hrvatu/Hrvatici, a sjetila sam je se onaj dan kad sam shvatila da je u tadašnjem odnosu uopće ne vidim, točnije ne dobivam.

Pitala sam, tražila odgovore na sve strane (sve osim Žuži Jelinek očito) i opći rezultat je još uvijek: ljubav-strah/nevjera -1:1

Kaže Marta: „daaa, naravno, apsolutno vjerujem u ljubav, a onda se zamislim nad tim. Pa prije samo godinu dana sam se odricala ljubavi kao samog vraga... Ali tako to ide, kad se radi o ljubavi, prvo reagiram pozitivno i instinktivno, a onda poslije razmišljam o tom. Generalno govoreći ljubav je be-all and end-all, najvažniji element postojanja i nešto najbolje što je čovjeku omogućila evolucija. Muško-ženski odnosi, s druge strane, su fantastično zakomplicirana priča, ali vjerujem da je ljubav, vječna ljubav između muškarca i žene doista moguća. „

S druge strane neke njene frendice su u drugom taboru, točnije NE VJERUJU.  Ne vjeruju nikako da je moguće imati ljubavnu vezu koja je postojana do kraja i ne žele se nikako predati. Glavni razlog jest jer su bile u vezi s frajerom za kojeg su stvarno mislile da je Mr. Right. no na kraju je tip ipak nestao, iz čistog mira, bez ikakvog posebnog razloga, čisto tak, pufff... mjesecima i godinama sada pokušavaju otkriti zašto, "ali ja sam mislila da smo sretni", "pa sve je funkcioniralo savršeno"... gnjevne su, negativne, izdane, bijesne i nikako da dođu k sebi.

Betty kaže: „jako teško pitanje. Podrazumijeva prihvaćanje druge strane baš takve kakva ona jest, ne nužno i razumijevanje. Voliš nekog nerazumno. Voliš makar ga/je u potpunosti ne razumiješ. Do sada mi se dogodila samo jednom ona tvoja: Real love. Ridiculous, inconvenient, consuming, can't-live-without-each-other love. ....ispalo je da ima rok trajanja. Drugi put sam bila na tragu, ali ipak to nije bilo to. I dalje tražim, al odgovor je:  vjerujem."

Condoleeza mi je ovaj put lansirala odj** a Bojan kaže: „ne verujem, nemam sreće u ljubavi al drago mi je da ti veruješ".

Kad zbrojite sve što ste pročitali ne otkrivam vam ja toplu vodu, svako ne-vjerovanje je samo štit od možebitne boli koju nam je uzrokovala situacije prije, strah da više nikad sebi ne dopustimo da se osjećamo tako, muka u želucu koja je istisnula one leptiriće, kao jedno dobro plasirano „ne volim te" u trenutku kad ste htjeli čuti nešto drugačije.

Sve je jasno, nitko nema beskonačnu toleranciju niti je imun, strah je prirodan sve dok ne postane poput teške kugle koju vucarate za sobom i koja vam onemogućava prepuštanje i opuštanje. Samo, dođe i taj trenutak kad trebate opustiti i otpustiti, što sebe, što duhove koji vam napadaju budućnost. Nije lako ali je moguće.  Možda ne postoji savršen svijet  ali postoji osoba za vas. I doista, ne mora biti savršeno jer ruku na srce najbolje stvari nikad nisu.

Vjerujem li nakon svega?

Rek'o bi jedan: Absofuckinglutely:)

Ljubim vas

Možda mu jednostavno nije stalo

e li vam se steglo u grlu od naslova?

Ako imate neku nerazjašnjenu kombinaciju, koja ruku na srce veza postat neće al se koprcate iako ni sami niste ziher zašto, onda dobrodošli. Casual odnosi su k'o photoshop, to jeste ta osoba ali je prikaz lažan, rijetko kad završe dobro, al se ipak upuštamo u njih.

Možda ste trenutno u nekoj nazovi vezi al se frajer hladi ili je prestao obraćat pažnju točnije ulagat u odnos. Ovdje savjeti a la Žuži Jelinek ne pale, njoj je ionako seks univerzalno rješenje: "Udario vas je tramvaj? Poseksajte se! Dobili ste otkaz? Ništa što malo seksa neće riješiti".

U ovakvim situacijama treba se osloniti na nama ženama najmrži dio u emocionalnim odnosima:RAZUM. Većina nas je svjesna da razum ode iz priče u trećem momentu nakon što nam hormoni prorade i zamislimo viziju onoga s kojim ćemo ne znam šta...a stvarnost (koju najčešće vide vaši prijatelji, u narodu poznatiji kao: glas razuma) je bitno drukčija.

Zašto nam je tako teško priznati da neke stvari doista jesu onakve kakvima se čine? Da nema isprika, nema, ali, možda, vjerojatno, ako. Postoje grube hladne činjenice i feeling u želucu koji nas rijetko kad vara, samo ga rijetko osluhnemo a kamoli poslušamo.

Moja Natka je parafrazirala pjesmu Nine Badrić "Čarobno Jutro", te u društvu to označava termin kada skužite da "taj" kraj vas, baš i nije toliko vrijedan vaše pažnje, ne iz razloga što je loša osoba nego jer je loš prema vama ili jer jednostavno ne ide.

Doista, nekad imate i dvoje ok ljudi ali zajedno ne funkcioniraju, a nekad naletite na  kompleksaše, prikrivene nasilnike, mamine sinove, ili jednostavno igrače.

Ustvari neka digne ruku netko ko nije imao loš odnos u životu!

Knjiga koja je izašla na tržište još prije godinu i nešto te je po njoj snimljen i film dosta banalizira situaciju u kojoj frajeru navodno nije stalo. Ne mora značiti ako vas netko ne nazove odmah sutradan da nije zainteresiran. Ljudi rade, imaju obveze, milijun sr*** i frustracija s kojima se suočavaju, uostalom krenite od sebe i nekog lošeg ili stresnijeg dana. Ipak, ukoliko je čekanje poziva ekvivaklent čekanju naše države da uđemo u EU, e onda imate problem.

NIJE MU STALO

Ukoliko je njegov jedini ulog u vezu novac za kondome

Koštaju oko 20 kn i ako ste te sreće, možda prođete s dva paketa po noći, bar znate da imate nekaj od toga

Ukoliko se viđate isključivo vikendima ili kada njemu paše, a paše mu vikendima i na blagdane 

Kao što sam jednom rekla, ako ne radi na nanotehnologiji nema razloga da vas vidi jednom tjedno ili u 10 dana...ruku na srce živimo u Hrvatskoj , ovdje nitko ne radi toliko,  da jeste mislim da bi nam se vidjelo na ekonomiji. Zato.. 

Ukoliko je broj izlaznih poziva veći nego broj ulaznih 

To ide vama na dušu..prestanite s izlaznim pa se možda poveća i broj ulaznih..ukoliko ne, prođite se , nemate toliko vremena da ga trošite na propale konekcije

Ukoliko se većinu vremena osjećate loše 

Razmislite kako se osjećate kraj te osobe, koliko njegovo raspoloženje prelazi na vas i jeste li "shiny sexy happy" kad ste u njegovoj blizini. Mi žene imamo jednu nevjerojatnu sposobnost sljepila nad vlastitim lošim osjećanjima,  te nalazimo opravdanja kakva ne ni Tolkien ne bi mogao izmisliti - a frajer je izmislio vilenjački jezik..pa vi vidite

Ukoliko vam je to rekao

Banalnije od ovoga ne može, ali stvarno.

Naravno da postoji još bezbroj faktora koji ukazuju da objekt vaše žudnje nije toliko zainteresiran za vas kao za osobu ili općenito za vas... i da su svi ti faktori nažalost očiti najprije svima oko vas a tek onda vama, zaljubljenost je naposlijetku ipak kemijski proces.

Zapamtite: Sve u životu igra dok vam paše, dok ste ok i dok vas ne čini tužnima, pa bila to polu-konekcija, čudan odnos, ne-odnos, odnos, ..Imate pravo na sve, samo ne dajte na sebe!

Strah od 30-ih

„Učinilo mi se da kažeš grudi su ti kao rahat lokumi"..ok to samo Bregoviću može zvučat sexy -prva je stvar koju sam pomislila kad sam čula Sevkinu stvar „Tridesete", jer sorry, al da mi frajer kaže da su mi grudi kao rahat lokum, bome bi mu bio prvi i zadnji put da me vidi (osim ako u pitanju očito nije Bregović ili slastičar po struci)..

Tridesete..dan kad vam se "duja" izbije iz godina, kada prelazite u drugi box pri ispunjavanju glupih on-line testova, godine kojih sam se bojala kao pjevačkih ambicija Marka Grubnića, godine u kojima po nekim strašnim pričama iz djetinjstva trebate postati ozbiljni, savjesni, čvrsti, postojani..točnije imat karakteristike trovremenskog Tafta.

Kada sam bila mala ljudi s 30 godina su mi se činili kao oni čiji je život na zalasku, s 18 su mi bili old guys a s 25 je bilo ok kliziš prema 30-oj panic attack panic attack! U zadnjem dahu gubljenja te famozne dvojke počela sam panično čitati o 30-ima.  S 30 godina bi trebala biti ozbiljna, puna iskustva, obazriva, staložena, uspravna i zbrojena? Da, stavljam upitnik iza ove izjave jer nekako mislim da neće udariti ponoć a ja ću počet manijakalno usvajat djecu iz Kambodže, nosit kostimiće i očekivat da je sve oko mene posloženo kako treba biti.

Prošle godine na 29-rođendan sam odlučila puniti zalihe Smirnoffa u frižideru koje ću otvorit u 30-oj, točnije da sam se držala te nadasve stupidne ideje mogla sam s votkom napunit bazen Duji Draganji za trening..nisam, em što cugamo kad idemo vani, em što votka nije vino..što je starija nije bolja. Ukratko 30-a je bila moja osobna 2012 aka godina nestanka svijeta.

Frendica mi kaže: "s 18 mi je bilo lako otići bilo gdje i nestati i da me nitko ne pita i ne misli (osim majke) što i kako..i nije bilo odgovornosti , nije bilo ničega osim želje za zabavom i za ne razmišljanjem o tome što će biti sutra". Druga kaže:"S 30 sam doživjela apsolutni procvat u svim sferama života, to su super godine"..

Ne znam odakle nama ženama uopće toliki iracionalni strah od tih famoznih godina. Ok, mediji su tu, utječu, stvaraju nam slike i strah kako sve nestaje s tim famoznim brojem 2 kao predznakom svega što je bitno i vitalno. Utjeruju nam strah u kosti i bombardiraju nas s člancima s crvenim štampanim slovima koja vrište: „Nosite se s tim" ili „A što nakon"...A što nakon?

I onda se nakon povratka iz sumanutosti skužim: kao neku normalnu osobu me ne bi trebalo zabrinjavati, ionako sve ide, bez mene ili u konačnici vas koji strahujete od te godine. Neke greške ćemo ponavljat i s 60 jer su nam u genima, neke stvari nećemo skužit ni s 50 jer jbga ne moramo sve znat, neke stvari se nikad neće promijeniti i to nema veze s godinama, u nekim ćemo sazrijeti kroz iskustva koje nam svaki dan donosi, ustvari duboko u suštini ostajete ista osoba i ostaje vam sve što vam treba ..osim boxa u on-line testu očito...

I da, možda sam sad prestara za Dikana, al sam još uvijek mlađa od Severine:)

kiss vam

Like a virgin?

Ne znam jeste li ste skužili ali mi još uvijek živimo u društvu u kojem se na žene gleda kao„nečastive" ili „belzebabe" ukoliko prakticiraju ili ne daj Bože uživaju u seksu, a frajeri su face jer skupljaju recke na zidu.

Tako da često čujem da žene lažu o partnerima, iskustvu, samo da bi se učinile poželjniji materijal za brak. Ne, ne trebate i ne smijete ispričati u detalje kad, s kim i koliko, jer to je samo vaša stvar ali držati priču tipa: „Ne, micica, kucica, bucica živjela sam na oblaku u balonu od najfinije sapunice i onda me veliki bijeli Jednorog pokupio na leđa i spustio na zemlju samo za tebe." je čisti bullshit, I šta se desi ako situacija nije takva a priznajte da u većini slučajeva nije? Dođete do spavaće sobe, kad tamo Jenna Jameson i Tera Patrick u jednom. Susjedi misle da se radi zvukova u stanu događa remake filma „Egzorcizam Emily Rose". Šta ćete onda? I onda je normalan razvoj situacije takav da je njemu upitnik iznad glave i neizbježno pitanje: „Gdje si to naučila majke ti?" 

Koliko znam, gore ne drže tečaj seksualnosti ili su  „na oblaku" preplaćeni na Ask Jolene (to vam je stranica koja je faktički Google za porno sadržaj i vaš frajer je ziher gleda jer je gleda većina mojih frendova, a brijem da ćete škicnuti i vi nakon ovog teksta samo da vidite „šta taj mamlaz gleda":)

Poznato je da većina frajera vole maštati da ste sve dok „njega" niste srele, sjedile u samostanu i vezle goblene kraj prozora, ali nećemo pretjerivati, jer ispada glupo.

Ako idemo u krajnosti o određenim predrasudama, ja sam hercegovka podrijetlom, i po tome bi moja priča o nevinosti trebala imati tradicionalistički prizvuk i sve elemente podneblja, pa bi u skladu s tim ja trebala biti okovana pojasom nevinosti od titana koji si iskovali franjevci u samostanu po nalogu moje bake, i sad s obzirom da si mi vidio golo rame ODMAH me moraš oženiti jer inače u priču uskače zaštitnički nastrojeni ujak sa minobacačem?

Ma dajte. Ak znate što treba raditi to nije nešto čega se trebate sramiti, možda se jednostavno talentirane ili ste u mladosti bile članice rumunjske gimnastičarske reprezentacije, šta on zna? Samim činom poricanja možda riskirate cijeli život nezadovoljstva i sustezanja a kome to treba?

Seksualna sloboda doduše po mom mišljenju ne opravdava promiskuitet, nije stvar toliko u kvantiteti nego u kvaliteti, ali ako kojim slučajem vaš broj partnera premašuje broj šire kineske obitelji onda vam savjetujem da šutite jer ako lažete i usto glumatate,  popušit ćete, i to ne samo doslovno.

Frend, je bio na rubu toga da oženi trebu koja je igrala na šprehu: „ti si mi drugi" , s obzirom da je „Ivana Orleanska" (kako sam je od milja zvala) toliko naprasno isticala naklonost ka tom parnom broju, i da smo se sve cure u društvu kraj nje osjećale kao da smo u najmanju ruku ordinirale u crvenoj četvrti u Amsterdamu od 18-te godine, (svaki put kad bi je vidjela majke mi čula bi „Roxanne" u pozadini ) nije preostalo ništa drugo neg da se on zapita i istraži.

 Nekako je na kraju ispalo da nije baš vezla goblen nego je nevina k'o goblen, kako bi rekli Bosanci: „Konji na pojilu" 1100 uboda.

Ako vam je pak situacija  (za razliku od ove nesretnice gore) „Ja se konja bojim" onda se opustite, nije kao da je on (frajer, ne konj) nevinašce.

Druga stvar koje se većina žena boji je kako reći frajeru da ne zna što radi.

Ne znam da li kužite ali ako mu vi ne kažete ko će mu reći?Niste telepatski povezani (osim ako niste oboje freekovi pa žestoko brijete na Star Trek ili slično ali tada govorimo o drugom „psihičkom"momentu).

Uostalom ako šutite o tome zar ne mislite da će čovjek pretpostaviti da je to što radi ok, i neće mu niti pasti na pamet da vam ne odgovara?

Znam da su to čudne situacije u kojim se pojavi Jodie Foster u filmu „Nell" moment, pa je teško verbalizirati a i  ego je zajeb** stvar, stoga kad odlučite reći, nemojte izreći tijekom neke svađe, jer onda izleti nešto tipa: „Da sam htjela smoki zaposlila bih se u Bobisu" (moja frendica i njen ex ex ex).

Bilo joj je žao kasnije, ali šteta je, pretpostavljate bila nepopravljiva. Ova opaska nije bila isključivo „tehničke" prirode al nekako mislim da kužite i zato polako i smireno...

SMS - prokletstvo poslanih stavki

Već se par dana mislim o ženskoj fascinaciji sms-om i preklinjem frendice da mi kažu o najneugodnijim porukama koje znaju poslati ili su ih poslale. Čudno je to, jer o tome inače pričamo i nema teme koju zaobilazimo ali sms uvijek izazove crvenilo, pogled prema dolje, čisti nepatvoreni SRAM! Ja sam svoje sms-ove dala na uvid prva i vjerujte mi, nije bilo ugodno. Od viđenih, napisanih i  pročitanih na našim mobitelima došla sam do zaključka da se univerzumom vrti ista poruka, samo varira na temu. Stoga vam s ponosom predstavljam kombinaciju „sramotnih" poruka koje se često nađu na tapeti:

Jel se ti nešto ljutiš na mene...?

Da li je moja maskara/kutija za broševe/hrčak/vlas kose/ sestra/baka/ ostala kod tebe...? - ovdje su mogućnosti bezgranične.... očito

Ne voliš me više...?:( - kako bi rekao vrag u Mi nismo anđeli : „Jok, voli te, samo se pravi":)

Fališ mi...

Bezobrazne... e taj sadržaj ne smijem napisati, jer tu ima psovki kakvih bi se i BBB posramili tijekom navijanja

E za ovakve stvari treba osmisliti nešto kao „survival kit" koji bi očito sadržavao oštar nož i samoljepljivu traku i čekić da se opandrčite po glavi nakon slanja ako ste ipak žešći mazohist ili ste majstor tipkanja te koristite i nožni palac.

Onda nastaje fenomen koji sam od milja  nazvala: POLTEGREIST SINDROM , tj blejanje u ekran mobitela u maniri onog derišta iz filma koje bleji u TV.

U čemu je problem?

Da li smo zaista (mislim na žene) postale taoci komada plastike koji je sklepao neki Japanac pod pauzom za ručak? Odgovor je nažalost:"da" - u većini slučajeva.

Danas se u većini odnosa nečija pažnja mjeri po duljini sms-a, količini smileića, vremenskom roku odgovaranja na sms.  Imam frendicu kojoj je sam Bog namijenio posao profilera za FBI, ta, po stavljenom zarezu ocijeni psihičko stanje subjekta. Ne znam kako, ali ide joj.

Mislim, apsolutno preferiram komunikaciju: „oči u oči", kao i nadam se većina ljudi, i što više mislim o tome, kužim da je mobitel nama ženama postao jedan moćan oblik kontrole,  neka verzija „Big Brothera". Naravno da osoba može lagati o svojoj trenutnoj lokaciji i radnjama ali sam čin odgovora mentalno smiruje korisnike sms usluga. Kako to ide kod  nas? Pa.....

ŽENSKI INTERVAL

Hm, ok odgovorio je u 20 min onda smo ok.

Odgovorio je za sat vremena-  igra igrice.

Odgovorio je nakon nekoliko sati? Ako nije predsjednik ili ne radi na  nano tehnologiji, nema smisla da ne odgovara nekoliko sati, onda nastupa situacija:  Đubre jedno, ziher laže, vara.. ....

Nije odgovorio? Ok, situacija je : „Ljubinka sine ide tata u  rat" zovu se frendice, okuplja se bapski samit koji odlučuje o sudbini jadnička, a  ako netko od nazočnih ima zračnu pušku i dvogled: izvrsno!!!

Također me fascinira atletska disciplina raširena među ženskim rodom a zove se:  „BACANJE MOBITELA U DALJ", a karakterizira je odbacivanje aparata nakon slanja sms-a koji niste smjele poslati.

Neki dan mi frendica priča: „ok, uzmem mobitel i znam znam da ne smijem sad to poslati, onda natipkam poruku, pošaljem je i brzo brzo bacim mobitel na kauč kao da ga nema." Nije jedina koja to radi. Ja sam se doduše jednom precijenila pa sam ga hitnula u pod prejako i bye bye.

KAD PIJEŠ NE ZOVI!

Pobjednik svih kombinacija je istovremena uporaba alkohola & mobitela

Odavno tvrdim da ništa ne može uzrokovati suicid ega kao poslane stavke u nedjelju jutro, jer pretpostavljam da subotom idete vani, a alkohol ima jednu zaje... potrebu a ta je, da informacija koju imate na umu mora biti prenesena ODMAH!! I tu se naravno vraćamo na početak priče. 

Nedjeljno jutro, nakon kombinacije alkohola i mobitela, možemo podijeliti na tri stanja:

Poricanje ili zabluda (ma nisam ziher poslala, zabrijala sam ili?)

Rekonstrukcija događaja (sretno s tim, pogotovo ako su svi u društvu bili pijani ko vi)

Kajanje i samoproklinjanje poznatije kao  „glupačo, da bi li glupačo jedna "

Već dugo imam ideju o osnivanju službe za oduzimanje mobitela ženama vikendom iza ponoći jer na party-u uvijek skužite onu koja je u histeriji radi nečega.

Npr. 3h ujutro je, party je, svi skaču,  a ona tipka k'o stenograf u kutu, vidno nadr..... Nemojte me krivo shvatiti , ne postavljam se kao moralna vertikala ne daj Bože, ja sam prva u cijeloj svojoj ženskoj ekipi koja će zaj.... i poslati sms kad ne treba , već me sprdaju s tim! 

Poznajem samo jednu ženu koja ne voli poruke, štoviše mrzi ih! Udata je već tak da nije na tržištu na sveopće razočarenje muškog spola koji su se slučajno nakalemili  na ovaj tekst a i Blizanac je po horoskopu pa joj dođe prirodno nekako, po rođenju.

Za nas ostale samo podatak, da je u jednom istraživanju 76% žena izjavilo da je poslalo sms u posljednje dvije minute!!? Nadam se niti jedan od gore navedenih:)

P.G. 

Velika očekivanja

Posljednjih dana jedna je knjiga izazvala podosta kontroverze u svjetskim medijima. Engleska autorica Lori Goetlib napisala je djelo pod nazivom „Udaj se za njega!Slučaj skrašavanja sa gosp. Dovoljno Dobrim". Autorica progovara o nepostojanju princa na bijelom konju, i činjenici da žene dok čekaju gosp.Pravog vrlo vjerojatno propuštaju nekog ko bi im bio idealan partner. Izgleda da knjiga nameće dva pitanja:

1.  Skrasite se s onim ko vam je pri ruci, jer je eto tu, ili sljedeći neće doći?

2.  I, realno gledajući, koliko su irealna Vaša očekivanja u svezi  ljubavi?

S obzirom da se knjiga još nije pojavila na našem tržištu, te Vam ne mogu dati potpun uvid u napisano, niti se opredijeliti za ili protiv, mogu Vam samo reći svoje mišljenje o nastalim reakcijama. Gotlieb nije rekla ništa skandalozno, niti je otkrila toplu vodu, naprosto je rekla ISTINU. A istina je najgora stvar na svijetu, pogotovo kad je tema osjetljiva kao diranje u najdraži ženski mit: Princa na bijelom konju!

OBAVIJEST NJEŽNIJEM SPOLU

Psiholozi su potvrdili da princ na bijelom konju ustvari ne postoji. Komemoracija za naše snove održat će se na Valentinovo, ponesite cugu i kompilaciju Sade Adu.

Problem je što većina nas ustvari ne zna što želi od frajera, jer ako je dobar onda je predobar pa bi mi da nas malo zaje***, ako je loš onda je đubre u totalu pa patimo, al rijetko koja odustane jer se onda javlja cijeli niz drugih psiholoških aspekata, a mi smo motiviranije od bilo kog da ga promijenimo.

Ako je romantičan, u trenutku nam može postati 2 much jer živimo u svijetu u kojemu su izljevi romantike izjednačeni s poremećajima gastroenterološkog sustava, te bi Marlon Brando vjerojatno nakon drugog  uzvika „Stella", dobio saksijom u glavu od susjeda s drugog kata.

Ako frajer nije romantičan, e onda bi da bar nekad bude pa se durimo jer nam nije izjavio ljubav na romantičan način i stajao ispred vrata dva sata po hladnoći.

U poimanju idealnog partnera, javlja se jedan cijeli niz kontradiktornosti , sličan onome rezultatu istraživanja koje kaže kako bi frajeri ženu koja izgleda kao san, al ne troši na sebe...  aha, i onda je svizac zamotao čokoladu.

OBAVIJEST JAČEM SPOLU

Ukoliko tamo negdje ima frajera koji stvarno vjeruju u gore navedeni mit: reality check.  Ta žena postoji koliko i princ na bijelom konju, ali ok nek svaki spol ima svoju iluziju, ali vjerujte veća je vjerojatnost da će Don Kaćunko postat predsjednik, nego da ju pronađete.

Što očekujemo?

Sindrom velikih očekivanja je faktor koji se nipošto ne smije zanemariti u svim odnosima, a prvenstveno u odnosu koji imamo naspram sebe. Od sebe često očekujemo nerealne stvari, cijeli niz iscrpljujućih situacija koje si slažemo u glavi, analiza, ciljeva i obično frustracije kada ih ne ostvarimo, a pogotovo u vremenu koje smo si zadali. Slično je i u odnosima s drugim ljudima, očekujemo da nas netko voli koliko mi volimo tu osobu, očekujemo da give-receive bude apsolutno izjednačen, da budu uz nas, da nas uvijek razumiju bez pogovora, da osjete kad smo down, maltene da imamo telepatski odnos. Ako sam išta naučila u posljednje, a na način: "suočavanje sa samom sobom", jeste, da očekivanja trebaju biti minimalna, i da je važno pokušati zauzdati svoj um, ukoliko se ne želite prizemljiti na brz način, a bez padobrana.

Može biti jednostavno

Naslov gore spomenute knjige koji sugerira da si uzmete dovoljno dobrog samo iz straha da se ne pojavi savršeni, na prvu zvuči jako radikalno i maltene Vam stvara bunt, jer tko smije reći da ne zaslužujete samo najbolje? I zaslužujete!

Normalno da nećete ostati u vezi s narkićem, agresivcem, nekim koga ne volite, nekim tko vas ne poštuje ili slično, ali također nemojte odbiti poziv na kavu od strane nekoga tko se ne uklapa u Vašu savršenu pomno zacrtanu sliku u glavi, ne uzimajte ljude zdravo za gotovo  -jer Vas to uvijek ugrize za dupe (i to ne na dobar način), i zapamtite da očekivani princ, često nakon poljupca,  ustvari ispadne totalna žaba, i to krastača.

Kidanje veza

Kada prekinemo s nekim vrtimo ista pitanja u glavi: hoće li prestat boljeti? Hoće li nam se vratiti? Zašto je napravio/la ono što jeste? Ljudi prekinu, nije važno tko prvi povuče ručnu na situaciju. Automatski se javlja panika, pa il počnete jurnjavu, sms, telefoniranje, mailove..bilo što od navedenog. Jedan dio Vas će možda napraviti nešto slično, ovisno o situaciji i psiho-fazi veze. Ta Darth Vader faza na koju će Vam se okrenuti želudac kad Vas prođe, recimo da intenzivno traje cca 3-4 mjeseca (ovisno o trajanju odnosa i kvaliteti odnosa u zadnje prije prekida) je nešto što ćete ili dao Bog nećete nužno proći. Neki reagiraju sasvim suprotno, te odmah shvate poantu i jednostavno isključe osobu iz života. To je znatno teže, jer se ljudi ne pale i ne gase na gumbić emotion on/off, ali je vjerojatno i znatno lakši put do povratka k sebi.

FAZA: "ŽENE NA RUBU ŽIVČANOG SLOMA"

Nitko i nije mogao dati bolji opis od gore navedenog naslova filma Pedra Almodovara. Mi, žene često ili izgubimo na težini ili ju dobijemo -ovisno o tom jeste li emocionalni jedač- snervamo se utoliko da nam se ne da niti izaći nit srediti za izlazak, izluđujemo frendove i familiju, zaplačemo i na reklamu za toaletni papir u kojoj se mali labradori kotrljaju u rolicama papira. Ne možemo zamisliti da bi se naš život uopće mogao nastaviti bez te „specijalne osobe". Onda krenu filmovi: sve što je radio sa mnom sad radi s nekom drugom osobom, netko drugi je tamo gdje sam trebala biti ja, o zašto?

Zaboravljamo sve stvari koje su nas smetale kod te osobe i stavljamo je na neki pijedestal, u glavi postaje nadnaravno biće, koje skoro pa nema mane, a za sve što se dogodilo smo krivi mi? Žene često imaju potrebu preuzeti globalnu krivnju (da, još mislim da je moja pećnica nekako utjecala na globalno zatopljenje), pogotovo ako su one te koje su ostavljene. Uzmite u obzir bilo koju ženu i stavite je u situaciju da joj netko slomi srce..puca ko kokica. Emocije su nešto što će uništiti i spustiti do krajnjih granica.

Samokontrola je moć rekao je Gandhi, da, jeste kad trebate odlučiti hoćete li opaliti nuklearku po nekoj bliskoistočnoj zemlji, a ne hoćete li mu poslat sms, mail ili uputiti poziv. Oduvijek sam tvrdila da je lakše vodit državu nego ostat priseban u vezi koja šteka.

FAZA: "STUDENGORA"

Kao standardni nastavak na urođeni guilt trip nekako se uvjerimo da smo mi loseri koji su upropastili vezu s naaaajboljom osobom na svijetu. Sigurne smo da NITKO NIKADA neće biti tako dobar, da se nećete poševiti tako dobro, da na ovom svijetu nema nikoga tko je približno „divan" kao Vaš bivši. Faca vam je ko plakat filma „Studengora", sve miriše na beskonačno čekanje, eventualnu ševu i neminovnu smrt ako se ne dogodi.

Bivši il vas ne šljivi dva % il se već nakalemio na neku novu s kojom je kao sve po špagi i odjednom je pažljiv, brižan, komforan, ne guši ga ništa, ma nova osoba „ispod čekića" tako reći. Ukoliko ste frendovi, neminovno je da ćete čuti od neke zajedničke osobe sve o njegovom novom divnom životu i novoj akviziciji, o nuklearnoj familiji koju zasniva s nekom Marthom Stewart, koja usto citira sve svjetske filozofe, a po noći postaje Spice Platinum koka (naravno, žena je nekad grob i ne baš bistra, ali ne, Vaša nadrealna vizija je stavlja u poziciju Adriane Lime s diplomom FER-a i horizontalnim sposobnostima Tere Patrick) ključ je jednostavan, ona ima ono što mi nemamo a želimo - ili još mislimo da želimo.

FAZA: "ŽIVO MESO"

Ako ste u kontaktu s bivšim i pri tom još gore, ševite se s njim, onda vas strmoglavljenje Vašeg ega ili onog što ste nekad nazivali egom, ne treba čuditi. Najgora stvar koju možete napraviti je biti fuck buddy bivšem frajeru, jer nakon sexa se osjećate kao da ste spuzali sa štange u nekoj ukrajinskoj pokrajini i zapamtimo:  Seks ne znači nada ili povratak na staro, seks je ti imaš ja uzmem i ćao đaci...

Onda se prislite na „povratak u život", to što Vam vjerojatno dok se spremate za date u pozadini svira Alanis Morissette „You oughta know" je druga priča. Ali morate povratiti kontrolu nad svojom sudbinom jer nitko drugi Vam je neće i ne može vratiti.

Prvih par mjeseci se još nadate povratku na staro..ako ste u toj fazi trenutno, neću vam solit pamet jer je još emotivni pojas gaze, ali ne znam baš da je itko plivao prema Titaniku kada je tonuo.

Prvi put kad ste doista pustili bivšu osobu iz života je dan kada odlučite sami sa sobom da je ustvari nećete ili ne želite kontaktirati više, kada vam iluzije počnu pucati po glavi i kada se neke lošije slike počnu rapidno izmjenjivati s poboljšanim slikama Vašeg propalog odnosa.

Ukoliko ne kontaktirate bivšeg nakon prekida velike su šanse da će vas nazvati, što iz emotivne praznine, navike i najvažnije stavke svih ljudskih odnosa - ega! Jer kako pobogu možete tako dobro podnijeti da ste ostavljeni, kada je ta veličina išetala iz Vašeg života. Rijetke uspiju ne izmijenit riječ, psovku, rafal, nakon prekida, al opet sve ovisi. S obzirom da Vam drobim i pametujem dat ću vam primjer, nakon jednog prekida nisam nazvala dotičnog nakon toga, i javio se nakon kojeg mjeseca skrušeno i u pijanom stanju očito, dok sam jednom bome par mjeseci iskazivala sve čari ženske emocionalne bipolarnosti od volim te do nisi vrijedan ni 45 lipa sms-a... s jednim pijem kave i često se čujem, s drugim ne razgovaram. Pogodite s kojim? Svejedno je, ali u prvom slučaju se ipak osjećate bolje.

FAZA: VRAĆAM SE? DA, I TO SEBI!

E onda slijedi razdoblje zvano „veselje", jer nekako Vam se čini da su se svi DJ-i ovog svijeta urotili protiv Vas te je svaka treća pjesma na radiju neka uspomena, možda vam se i dogodi da se spontano rasplačete eto jer se nije upalilo zeleno na semaforu (naravno da Vas ustvari boli neka stvar za prometne znakove), ili da počnete susretati bivšeg po gradu češće nego je normalno.

I, šta ćete onda?

Nećete ništa, ama baš ništa. Oslonit ćete se na vrijeme i na povratak zdravog razuma koji je trenutno pomućen emocijama, i na činjenicu da će Vam se ego također oporaviti od udarca i da ukoliko poradite na sebi, povratite samopuzdanje potrebno da biste funkcionirali kao do prije nego ste upoznali tu osobu.

Jer, postojali ste i prije njega/nje, i zabavljali ste se i imali ste svoj život, svoje frendove, svoju muziku, svoje fore i nekoga kom ćete sve to prepričati ako Vas to šusne u 3 h ujutro. Sve što Vam stvarno treba je vrijeme, vrijeme da oprostite sebi, toj osobi, i da se ne opterećujete krivnjom. Bilo je kako je trebalo biti i uostalom da je vrijedilo, trajalo bi, šta ne?

Pusa Vam i samo pozitiva

Teror Novogodišnjih odluka

Stiže Nova Godina, dakle vrijeme je za nekoliko pametnih odluka. Ukoliko ste jedna od onih osoba koje vole praviti popise s ciljevima za narednu godinu, onda se razumijemo. No prije nego otvorite laptop i li uzmete kemijsku u ruke na old school način, da pogledate malo prošlogodišnju listu? Koliko ste si odluka zadali? Koliko ste ih ispunili? Svakako motivirajuće je pisati za i protiv, dobro dođe i kod frajera kad se ne možete odlučiti jel vam paše ili ne..ima lista za i protiv koliko hoćete. Moja sramotna lista od prošle godine ima tri stavke koje sam ispunila, ostale sam proživjela nanovo (kao i 2005, 2006 i svih ostalih godina kada sam ih stavila na popis).

Odluke koje donosimo variraju od onih stupidnih npr. Jedna od mojih prošlogodišnjih odluka je bila da greškom ne deinstaliram ponovno Outlook,...i nisam!! Ove godine, točnije jučer, sam deinstalirala cijeli Microsoft Office! Ne pitajte kako, i najjači programeri su se slomili nada mnom.

I nastavljaju se na serioznije odluke tipa: Naći ću posao (što baš i nije toliko u Vašim rukama nažalost al živimo tu gdje jesmo), završit ću fakultet, biti ću bolja, pristojnija, pametnija i svi ostali superlativi koji idu uz novu osobu koja planirate postati u nadolazećoj godini.

FUNKCIONIRA LI?

Psiholozi  svakako preporučaju sastavljanje tog popisa, čisto iz motivacijskih razloga, kao neki plan djelovanja u određenom vremenskom roku, točnije do sljedeće godine. Doduše rijetko tko se drži bilo čeg napisanog na tom papiru, pogotovo ako ste ga pisali pod cugom na staru godinu ili pod mamurlukom na 1.1.

Anketa provedena u Americi pokazala je da je čak 52% ispitanika uvjereno da će ustrajati u novogodišnjim odlukama. Konačan rezultat onih kojima to doista i uspije je poražavajućih12%. Pitate se zašto?

Zato jer smo ljudi ne roboti i jer si zadajemo često nerealne ciljeve, točnije zadajemo si ciljeve koji nas najviše frustriraju u trenutku sastavljanja liste i koje nismo u mogućnosti ispuniti u nekim normalnim uvjetima, pa se ufamo u novu godinu da nam da "push".

Većini amerikanaca je br 1. na listi: izgubiti na težini, da bi po tom uslijedilo „izvlačenje iz dugova" a 3. mjesto zauzima: „želja za boljom organiziranošću".  Naravno da su Ameri i od toga razvili cijeli biznis, tako da čak postoji i stranica koja Vam pomaže da ispunite sve svoje odluke. Samo se pitam gdje su bili kad sam ja sastavljala listu? Ok, moram biti fer sama prema sebi, i priznat da je moja lista blago reć stupidna, ali promijenila sam posao- a nije mi bilo na listi i to je plus. Nadalje: 

-          Nisam uspjela pročitat rujansko izdanje Voguea u kadi al recesija je ionako dotukla oglašivače tako da sad ima manje stranica pa i nije neki izazov

-           locirala sam teretanu al ne vježbam - al mogu Vam reć gdje se nalazi i čestitali su mi Božić, dakle znaju da postojim

-           shvatila sam da poni NIJE mali konj ali nisam na vrijeme uspjela detektirati Edipovce i konja koji mi je došao u ljudskom obliku.....dakle nešto sam i ispunila.

Sve je stvar kako gledate na situaciju, il je čaša polu-prazna ili polu-puna... Odlučila sam da je moja polu-puna i mirna Bosna!

A DA POKUŠAMO NEŠTO NOVO?

Ako razmislite, cijeli naš život je jedan skup dobrih i loših odluka, nekada one koje nam na prvu izgledaju loše, se ispostave k'o pun pogodak, a one u koje se kunemo padnu u vodu već na prvoj prepreci. Za kraj ove godine, Vam preporučam (nemam diplomu medicine, odmah da se ogradim molim lijepo), da sastavite i listu stvari koje ste postigli u protekloj godini i na kojima ste zahvalni, krenite od prijatelja, zdravlja, familije (ok znam da nisu uvijek baš bajni al Vaši su), ljudi koje volite i koji vas vole, dobrih situacija u životu. Svega što Vam je izmamilo osmijeh na lice i uveselilo Vas, a ono što treba doći, doći će, u sljedećoj godini ili onoj iza te. Ne kažem da ne tražite job, da se ne riješite nekih loših navika, samo da ne zahtijevate od sebe sto stvari odjednom, ako nešto jako želite ionako ćete jednom ostvariti s popisom ili bez.

Hvala Vam svima (a koje ne poznajem:) što ste tijekom godine odvojili neko svoje vrijeme da pročitate ovu kolumnu. Dobro se provedite, nemojte se napit da vas se familija odrekne preko novina, ne sms-ajte bivšem/bivšoj u pijanom stanju, ne pjevajte na karaokama, ne svađajte se s izbacivačima (niste junak, vjerojatno ste pijani i dobit će te po ...), i nemojte vozit u svakakvim stanjima.

Ljubim Vas i sretno!!!

Sve što želim za Božić je:

Prije no krenem o poanti nadolazećih nam blagdana, želim se podsjetiti što me - kao sve Vas- uvijek iznimno vezalo uz Božić.

Čar hercegovačkog Božića je u tome da nikad ne znate tko će od nazočnih dobit šećer od baklave, tko će izazvat podjelu familije kao između Capuletijevih i  Monttechijevih (familije iz Romea i Julije ukoliko ne znate), tko će objavit da ustvari ne ide na fakultet (ja), tko će se izjasnit kao vegeterijanac i time riskirat izopćenje i moguću terapiju kod susjeda -  jer vjerujte, susjed u Hercegovini je uvijek psihić, a ako je i ginekolog sasluša Vas jer nema izbora.

BOŽIĆ ILI FESTIVUS?

Oduvijek tvrdim da je moja familija ustvari iskonski začetnik Festivusa. Da objasnim onima koji ne gledaju seriju Seinfeld: Festivus je izmišljeni blagdan u kojemu se ne kiti bor nego motka i umjesto čestitke svima kažete koliko vas je tko razočarao u protekloj godini.

Ipak, voljela sam Božiće u mojoj familiji, jesu bili "edgy", ali čiji nisu? Prisjetite se samo. Bit Božića je na jedan način okupljanje svih bijelih i crnih ovaca familije, netko uvijek pretjera s alkoholom i kaže svima što ustvari misli o cjelokupnoj familijarnoj situaciji, u pećnici nešto uvijek zagori, domaćica je na rubu svih slomova...ali to Vam je familija, njih ne možete birati.

Ako Vam je situacija poznata, da Vam olakšam? Božići kojih se sjećam:

Rođak koji provaljuje u kuhinju gdje se nalazi objekt žudnje u narodu poznatiji ko sarma jer inače ima ekstremni višak kilograma, pa mu je majka zaključala kuhinju na Badnjak, kako se ne bi ogriješio i sve nas poslao u pakao.

Drugi rođak koji je toliko „stoniran" da ne zna ni što slavimo

Sljedovi jela i kolača, baklave od kojih su vam čak i suze slatke narednih mjesec dana

Rakija kojom se počinje dan jer ne možeš to trijezan sve preživit da ga kolješ...

Obvezna svađa o količinskog stanja jela u tanjuru (uzmite u obzir da se u mojoj familiji smatrate anoreksičnim ako imate oko 56kg, dobro me nisu prisilno na infuziju odveli jednom)

Meso za doručak naredni dan (svega mi!) Ništa kao prizor moje bake kako sjedi s cigaretom u ustima u 7 ujutro dok se šuljam u kuću s frendicom a ona pita „Đe'ste bile majke ti?" a sa strane se krčka teletina koja je kao za doručak.

Pregled čestitki kao na ulazu u CIA, k'o nije poslao a trebao je, izopćen je s „rahat lokum meetinga „ i predmet je sprdnje cijelog „komšiluka"

Pokloni nikada nisu bili važni, stvarno nisu. Važno je bilo da su svi tu, da je „iće i piće", da je smijeh i svađa čak, ali pregrmi se do sljedećeg dana (rakija pomaže, pretpostavljate). Ipak nekako vidim da se cijeli koncept blagdana promijenio. Ne vidim samo na primjeru svoje familije, već i na prijateljima. Danas je nekako logično da netko ne može stići na ručak jer ima previše posla, jer je deadline, jer je neka frka..i to je opravdanje?!Jesmo li svjesno i globalno zamijenili Božić za Festivus?

Nekako mi se čini da se iz godine u godinu prava poanta izostaje. Sve je postala neka histerija, konzumerizam, tko će koliko potrošiti i čiji će poklon izgledati poput onoga kao na reklami za Coca Colu, u kojoj je bor odvaljen s Velebita, svjećice se vide s Venere, džemperi su od angora vune s jelenima... Uostalom sam koncept darivanja, pogotovo natjecateljskog čemu smo kao ljudska rasa vični. Nije nama rođendan nego nekom drugom šta ne?

DEKORACIJE

Ono što sam oduvijek voljela kod Božića su dekoracije. Da je po meni bor bi imala cijelu godinu iako, ove godine sam odlučila malo downgradeati sve. Iako imam veliku želju (ko Vlatka Pokos za bundom od  polarne lisice), nisam baš vična ukrašavanju. Ili bor izgleda kao Blairwitch projekt il  ko pijana cajka, točnije  šljašti do Slovenije i naheren je, tako da  vam jedino izgleda dobro ako ste pijani, jer tek onda imate pravu perspektivu.

Sa vanjskim svjećicama nikada ne eksperimentiram jer učim na tuđim greškama. Naime, protekle godine  susjed se mrvu zaletio s svjećicama pa je kvart izgledao ko scenografija filma „Vrsta 3", maltene sam očekivala ekipu  „Na rubu znanosti" svaki trenutak da dođe i snimi reportažu godine.

Ipak ukoliko ste jedan od tih freakova koji mora dati do znanja i susjedima u Sloveniji da ima struje, predlažem bar jednobojne svjećice..Božić je, nije Grand Show.

Sve u svemu dragi moji, želim Vam sve najbolje i najvažnije od svega, želim Vam da vas ne poklopi depra radi recesije, ili nemogućnosti kupnje nekog ekstravagantnog poklona. Ono što je najvažnije je da imate dobre ljude oko sebe, da ste ok čovjek i da vjerujete u nešto, a prvenstveno u sebe.

Ljubim Vas