TINA LONČAR

Ne, ti nisi posebna snježna pahuljica

Prokletstvo milenijske generacije
 
Tu i tamo se, u trenucima posvemašnje dokolice, odlučim na samoubilački pothvat, uhvatim se daljinskog upravljača i naivno krenem u ekspediciju pustopoljinama televizijskog programa. U moru reality showova u kojima se polupoznate individue grčevito bore za povratak svoje davno izblijedjele slave i zaglušujućih krikova koji dopiru iz grla napaćenih likova u turskim sapunicama, možeš naići na neki od danas super popularnih natjecanja nazovi talenata.
 
Nalazim nešto posebno očaravajuće u momentima kad totalni anonimus razvali publiku koja se ustaje i aplaudira u ekstazi. Suzica zatitra u oku, tu nema pomoći. Guštam u tuđim talentima, posebice pjevačkim, no ono što me obično prožme je susramlje, a ne trnci. Dovoljno je pogledati jednu epizodu jer se scenarij (pre)često ponavlja. Na daske ispred žirija i auditorija ispred malih ekrana staje djevojčica koja je, u potrazi za ispunjenjem svojih snova, doputovala s majkom u metropolu s nekog zabačenog dalmatinskog otoka. Odlučila je pjevati pred svijetom želeći ga oplemeniti svom raskoši svog neviđenog talenta. Obično su na repertoaru ili Adele ili Whitney Houston, no zalogaj je očito prevelik pa izvedba zvuči kao da maloj treba Heimlichov zahvat. No, ono što je šokantno nije to što slavuji umiru u mukama zbog njezinog pjevanja već što će ju žiri, pun suosjećanja, odbiti i poslati joj utješnu poruku da se nastavi boriti, a ona će im svečano obećati da nikada, nipošto neće odustati od svojih snova. Umjesto da joj kažu: „Mila, možda pjevanje nije za tebe, traži dalje“, oni će je poslati na put koji će gotovo sigurno rezultirati gorkim okusom promašaja. OK, nitko ne želi ispasti bezosjećajno đubre na nacionalnoj televiziji, to je posve jasno, no odašiljanje takvih poruka samo je medvjeđa usluga i bespotrebna utjeha kratkog daha. Možda nekim čudom i postane Maria Callas nakon što njezini ulupaju cijelu obiteljsku ušteđevinu u satove pjevanja kako bi se mala osjećala „realizirano“, no šanse su otprilike jednake kao one da ekipa na Porinu bude duhovita kao Ricky Gervais. Dakle, minimalne.
 
  
Tko nam je i kada u glave ugradio misao da „možeš biti što god poželiš samo ako si to naumio“? Previše zaštitnički nastrojeni roditelji? Internet s citatima izvučenima iz konteksta knjige koju nitko nije pročitao? Bočice obične vode koje glume gurue života? Tko nas je nafutrao tom mišlju da će se „sam beskonačni svemir urotiti da dobijemo ono što smo poželjeli“ ili pak da smo svi „posebni poput snježne pahulje“? Iskreno, nemam pojma. Možda su svi pomalo krivi. Da, krivi. Činjenica je da mantra zvuči utješno, motivirajuće i baš super, no ustvari je lijepo zapakirani new age bullshit koji je čitavu jednu generaciju stjerao u limb nerealnih očekivanja u svijetu koji nikoga ne tetoši i gdje su uvjeti za uspjeh minijaturni čak i za talentiranu ekipu s radnom etikom. Pretpostavljam da veliki dio problema leži u novim metodama odgoja, koje smatram duboko poremećenima, a koja slijede mantru da dječici treba ugrađivati osjećaj bitnosti na svakom koraku, da se ne smiju susretati s razočaranjima i porazima kako ne bi patili.
  
 
Cijele generacije klinaca odrastaju u (previše) zaštitničkim okolinama gdje je sve što učine genijalno. Svi su wunderkindi, čuda od djeteta! Nova Adele makar se guši dok pjeva! Salvador Dali jer zna nacrtat mamu i tatu pokraj kuće! Nova Cindy Crawford makar ima krive noge! Ne postoji poraz jer zbog poraza djeca plaču. Suludo! S 15 godina u sobi imaš punu kutiju medalja za osvojeno 5. mjesto na kvartovskom turniru u šahu i 10 pokala s malonogometnih turnira u Sesvetskom Kraljevcu. Gdje je tvoja šlampava ekipa bila predzadnja, al' da se klinci ne osjećaju loše – evo im nagrada. Dobiješ certifikat „jer je važno sudjelovati“. Potpuni nonsens. Pa ne zove se "sudjelovanje" nego "natjecanje", i to s razlogom. Ne dobiva se medalja kad si predzadnji, to je totalno pogrešna poruka! Poruka koja stvara ljude koji misle da će biti nagrađeni jer „postoje“, no u stvarnom svijetu ta igra ne stoji. Ne postoji šef koji će te nagraditi jer „postojiš“. Niti će svijet stati i čekati raširenih ruku da ga zaslijepiš svojim talentom unatoč tome što misliš da je svemir na tvojoj strani. „Molimo roditelje da ne kucaju na vrata dekanata kako bi se raspitivali o ocjenama svoje djece,“ stajalo je napisano na vratima mog faksa, još prije nekih 10 godina. Prolazili smo pokraj tih vrata prvo s nevjericom, a kasnije s podsmjehom. Bilo je dovoljno pročitati između redaka da bi se shvatilo kako poruka zabrinutim roditeljima ustvari glasi: „Draga brižna mamice, Vaš sinčić je punoljetna osoba, prestanite od njega raditi teškog idiota i pustite ga da se sam nosi sa svojim (ne)uspjehom!“ Iskreno, što će takva osoba na tržištu rada koje je u gorim uvjetima nego, valjda, ikad? Hoće li mama doći umjesto njega na intervju za posao s fasciklom utješnih certifikata, kutijom pokala i crtežima s likovnog kako bi uvjerila poslodavca da je mali ustvari genije i zaslužuje priliku? Jer je poseban?
 
  
Mantra o „jedinstvenosti snježnih pahulja koje mogu sve što su naumile“ je opasna zato što je od mase individua stvorila narcise, glava lobotomiziranih iracionalnim optimizmom, koji jašu svijetom na svojim jednorozima uvjereni kako je čitav svemir podređen njihovom velikom cilju ostvarenja snova. Opasna je zato što je posve iracionalna. „Samo čekajte, nevjernici, da ostanete zaslijepljeni fantazijom mog talenta koji samo što se nije rasplamsao u punom sjaju“, misle pahuljice. Nemojte me krivo shvatiti, nema ništa loše u samo-motivirajućim mislima i samopouzdanju, no korisnija će od misli „ustrajat ću dok ne postanem nova Adele“, pomoći racionalna analiza vlastitih sposobnosti. Sigurno ćeš naći nešto u čemu si dobar (ili barem bolji). Ako i nisi osobito talentiran, misao da „možeš biti što god si naumio“ možda zvuči romantično no šanse da prestigneš istinski talentirane (koji se trude koliko i ti) je, sorry na bušenju balončića, pucanj u prazno.
 
  
„Blasfemija! Tko si ti da limitiraš moje snove?“ pomislit će zgroženo pahulje. Ne, nitko nikome ne može reći da odustane, za svoje smo životne odluke sami odgovorni, no misao da „si toliko poseban“ da je za tebe predodređen samo najbolji mogući scenarij te mantra kako "tvoj san čeka samo tebe" – potpuna je zabluda. Pretendenata ima gomilu. Tragičan je onaj trenutak u kojem uvjerenje o vlastitoj nadprosječnosti dolazi na test, a to je moment kad pahuljice padaju na tvrdi plato stvarnosti (čitaj: tržište rada) i bivaju šokirane činjenicom da ih nitko ne ferma pol posto, nitko se ne klanja njihovom talentu niti ih tetoši samo zato što postoje. Iracionalni optimizam je super dok se ne sudari s realnošću i ne raspline u potpuno razočaranje pod pritiskom nerealnih očekivanja. No, umjesto da napuste iluzorne misli kojima ih je zatrovala new age filozofija, većina pahuljica će nastaviti jahati na svojim jednorozima misleći kako su svi ostali oko njih idioti koji ne uviđaju njihovu posebnost koja je daleko ispred ovog vremena. „Ja sam predobar za taj debilni posao od 9-5 na koji idu obični ljudi, ja sam predodređen za nešto više,“ pomislit će mnoge pahuljice. Nekima će i uspjeti napraviti nešto od nekonvencionalnog posla koji nije postojao prije deset godina, no po Gaussovoj krivulji takvih je svega nekoliko. A ostali? Nadajmo se da će se probuditi prije nego što se pahuljica otopi na asfaltu. Posebnost se ne zaslužuje „bivanjem“ i „željom“, već radom od kojeg je iluzorno očekivati da će vas nagraditi munjevitom brzinom. Ne postaje se „ekspert“ u dvadesetima. Za takve su titule potrebna desetljeća predanosti, talenta i dosljednog rada nakon što si racionalno izanalizirao da se u taj san "isplati ulagati". Ali prvo, molim te, sparkiraj svog jednoroga i ne vraćaj se po njega.
 
Tina Lončar
Foto: Pinterest
 
* kolumna je inspirirana člankom "Why Generation Y Yuppies Are Unhappy" (Huffington Post, 2013.)
Objavljeno: 05.05.2016. u 14:56
Tagovi: Tina Lončar

Komentari

ANICA MIROSAVLJEVIĆ MIROSAVLJEVIĆ

ANICA MIROSAVLJEVIĆ MIROSAVLJEVIĆ

07.05.2016. 01:36

Bravo Tina, fenomenalno napisano. Htjela bih se osvrnuti na činjenicu da je u Lijepoj Našoj malo iskrivljena ljestvica talenata i zaista kvalitetnih ljudi i stručnjaka, pa posao prije dobivaju narcisi, nego talenti, nažalost, pogotovo kad je riječ o državnim ustanovama. Ali eto, što je tu je...Protiv vjetrenjača se nekad ne isplati boriti, bolje im se prepustiti da nas otpušu preko granice, u neke druge krajeve gdje se uistinu cijeni, prepoznaje i adekvatno honorira nečiji rad, trud, talent i angažman.

Broj komentara: 1

Prikazani od 1. do 1.

*  

IZ RUBRIKE