MATEA MARTEK

Što zapravo znači biti profesionalni 'gamer' u Hrvatskoj i što je to esport?

Jedini hrvatski profesionalni igrač World of Tanksa otkriva nam sve o industriji većoj od Hollywooda 
Vedran Jelavić
Bilo je to jedno zagrijavanje za izlazak, energično i puno rasprava, kako to obično biva kada se pomiješaju uzbuđenje, hrpa ljudi i malo gin tonika. Jedna od tema na „noćnom redu“ ujedno je bila i prva spoznaja o tome kako možda, samo možda, više nismo ona mlađa generacija koju sve starije pokušavaju dokučiti. Sada, možda, postoji još jedna mlađa, čije neke postupke mi, milenijalci, baš i ne kužimo.

Tema koja nas je malo rastrijeznila, probušila koji mjehurić uljuljkanosti u sveznajuću mladost, odnosila se na pojam streaminga, točnije, nekih novih generacija koje više uživaju u gledanju drugih kako igraju, nego u igranju. Jasno, kako to obično biva s neznanjem i neinformiranošću, naša presuda je bila samodopadna, utješna i jednostavna, te je podrazumijevala jedan kratki, odrješiti - „nebulozno“, popraćen kuckanjem čaša. U tom trenutku evidentno nismo znali ono što su znali ti klinci koji bi, zamislite, radije gledali druge kako igraju nego igrali sami, ali i ono što danas još uvijek mnogi na ovom domaćem tlu previše ne razumiju, baš poput nas tog ne toliko davnog zagrijavanja za izlazak. Naime, ti klinci, no ne samo oni, već i ekipa naših godina te starija, znali su već tada kako je taj streaming samo djelić velike gaming industrije koja je danas „teška“ više od 109 milijardi dolara, odnosno nekoliko puta više od filmske. I ne, taj streaming, kao i gaming industrija, ne podrazumijevaju kojekakve stigme, generalizacije i predrasude, poput onih o asocijalnosti i otuđenosti. Gaming je danas najveća zabavna industrija kojoj se predviđa isključivo ekspanzija i koju, suprotno uvjerenjima, ne čine samo ti mladci koji „gledaju druge kako igraju“, sami u svojim sobama, izolirani od svijeta, već zaista (godinama i spolom) šaroliki igrači video igara, s pravim „odraslim“ poslovima i obiteljima, kao i cijeli niz stručnjaka i tvrtki koji sudjeluju u nekom segmentu ove industrije, poput developera, proizvođača računalnih komponenata... Pod gamingom se smatra igranje video igara, i to na PC-u, konzolama poput Play Stationa i Xboxa te na mobitelu. Prema posljednjim podacima, prosječna dob igrača je 36 godina, dok u svijetu postoji preko 200 milijuna gamera od kojih su neki istinske zvijezde. Potonje dokazuje i nedavni moment „rušenja interneta“, kada su se reperi Drake i Travis Scott uključili na Twitch, najpoznatiju streaming platformu, ne bi li zaigrali Fortnite s poznatim streamerom Tylerom “Ninjom” Blevinsom. Bio je to u okvirima gaminga povijesni trenutak, jer je oboren rekord za single player stream. Na svom je vrhuncu stream dosegnuo 628 000 gledatelja, obarajući prijašnji rekord koji je iznosio 388 000 gledatelja. Usporedbe radi, Ninja uobičajeno ima u prosjeku oko 70 000 gledatelja tijekom streama, pa se ovaj događaj smatra velikim korakom za gaming, i to u smjeru mainstreama.

vedran jelavić
Posljednjih su godina, dakle, poput žbuke na zgradi, s gaming industrije tako napokon počele otpadati predrasude i generalizacije, a u tome su prste svakako imali i domaći gameri. Jednog od njih smo, ne bi li razjasnili sve svoje nedoumice oko sve glasnije i sve moćnije gaming industrije, i ne bi li nadopunili znanje koje je ostalo na razini Simsa u osmom razredu osnovne, priveli na razgovor. U „vrućem“ se stolcu našao Vedran Jelavić, dobro poznato ime u gamerskim krugovima, ponajprije jer uz njega stoji titula jedinog hrvatskog profesionalnog igrača igrice World of Tanks. Vedran je predstavnik elektroničkog sporta, poznatijeg kao esport, nešto svježijeg segmenta gaming industrije. Pitate li se što je esport, možemo reći kako je to upravo ono kako i zvuči – natjecateljsko igranje video igara koje nalikuje pravom sportu. Dakle, postoje igrači, timovi, lige, organizacije, menadžeri, kvalifikacije i natjecanja, ali i treneri igrača te njihovi PR odjeli. Esport datira još iz 70-ih i 80-ih godina, kada su se na prvim natjecanjima igrali Super Mario Bros i Tetris. Danas je situacija nešto kompliciranija, video igara je pregršt (najviše su na cijeni League of Legends, DotA, CS:GO, Hearthsthone, StarCraft II), baš kao i sponzora, među kojima su i poznati brendovi poput Coca-Cole i Red Bulla. Drugim riječima, da, Vedran zarađuje igrajući igrice, baš kao i gomila klinaca koji naše godišnje plaće „okrenu“ na jednom turniru, i koji eskiviraju sa sata zemljopisa ne bi li zaigrali na natjecanju gdje im skandira na tisuće i tisuće ljudi i gdje svoje potpise ostavljaju još manjim klincima na njihovim Nike trenirkama. No, uzimajući u obzir da svega 1% igrača na vrhu, baš kao u sportu, zarađuje i može živjeti od gaminga, nismo mogli ne upitati Vedrana kako doći do tog vrha, kako uopće početi ozbiljnije s gamingom, ali i to  kako je počela njegova gaming karijera?

„U slučaju moje igre, World of Tanks, ako se želi ući u esport, uvijek se traži natjecateljski dio igre i tamo se igra. Onda firme koje su napravile igricu ili firma kao što je ESL, partner sa svim igrama trenutno u esportu, počnu raditi natjecanja. Postoje kvalifikacijski turniri gdje ljudi dolaze do nekog statusa, pročuje se da su dobri. Može doći i do toga da čovjek koji puno 'streama' i ima jak 'community', zbog samog broja ljudi koji ga prate, dobije pozivnicu na neki turnir, no uglavnom se do toga dolazi preko kvalifikacijskih turnira. Igrač se prijavi, odnosno svoj tim, ovisno o tome na koji je način igrica postavljena, počinje se natjecati od doma i tako to kreće. Ja sam WoT počeo igrati s prijateljima iz kvarta. Jedan dan je prijatelj došao s igricom u kojoj se bore pravi tenkovi iz Drugog svjetskog rata, i to nam je bilo zanimljivo, posebno meni, koji sam oduvijek volio ovaj dio povijesti. Prvo smo se zakačili nas dvoje, a potom i svi ostali u društvu te smo počeli zajedno igrati, i u biti smo se natjecali između sebe, premda to nitko nije htio priznati. Ta igrica je 'free to play' ali je 'pay to win', znači besplatna je za igrati, svatko je može skinuti, ali je teško igrati a da ne uložiš ništa. Nama se nije dalo davati tih desetak eura mjesečno, svi smo studirali i nije nam bilo bitno ulagati u igricu, pa smo se natjecali i tako postajali bolji. Skužili smo da svaki tjedan osvajamo turnire, a polako se tada počeo i ulagati novac u natjecanja pa su prva tri mjesta dobivala novčane nagrade. Nisu bile velike, bio je to turnir svake nedjelje za 250 eura, što je podijeljeno na sedam ljudi ništa. Ali ako ih osvojiš četiri puta mjesečno, to je već nešto. Sve se to odvijalo od kuće, igrali smo doma. Počeli su potom regionalni kvalifikacijski turniri za prvu ligu, u suradnji s ESL-om. U balkanskoj je regiji bilo prijavljeno oko 12 timova i favoriti smo bili mi i Kazna Kru. Kazna Kru je bio tim sastavljen od 7 srpskih igrača s kojima smo bili dobri, ali smo znali da su nam i najveći neprijatelji u WOT-u. Susreli smo se u polufinalu i izgubili smo od njih 2:1. Mi nismo otišli dalje, oni jesu, a mene je tada Kazna Kru uzeo kao igrača jer im je falilo dobrih igrača. Bila je to dobra prilika i tako je to sve krenulo. Od samih sam početaka u tom timu, i s tim dečkima sam ga doveo na poziciju na kojoj je danas – možemo reći, najbolji europski tim na serveru. Ipak, tada kao Kazna Kru još nismo bili toliko dobri i shvatili smo da nema smisla igrati dva mjeseca, cijelu sezonu, i završiti šesti, dobiti 4 do 5 tisuća eura, što je podijeljeno na nas sedam bilo ništa. Igrati sezonu znači svaki tjedan imati meč do dva, koji traju otprilike sat i pol. A kada kažem igrati dva mjeseca, to uključuje mjesec dana same igre i dodatnih priprema. Ako imaš meč u subotu, pet dana prije treniraš. Ako ideš na završnicu, na neko natjecanje, imaš oko mjesec dana za trening kada treniraš duplo više, jer ta je završnica bitna. Uz to, bitno je biti online dobar, ali je puno bitnije biti dobar offline, kad dođeš na 'stage', kad imaš 'hosta', publiku, kad su prisutni adrenalin i panika. Osobno sam se za to zakačio, bilo mi je super. Tada smo pronašli bolje igrače, pošto tu postoji transfer market za igrače, ima 'skautanja' i svega, i počeli smo više trenirati, potom i ostvarivati neke rezultate. Našli smo strategiju koja dobiva. Mora se uzeti u obzir da je 75% igrača mlađe od 20 godina, dakle mi smo tu već bili stariji, s 22 do 25 godina, kad smo ozbiljno za to zagrizli, ali jednostavno uvijek imamo svoju pobjedničku formulu. Kako se pripremamo za mečeve, kako 'skautamo' neprijatelje, čitamo njihovu igru, njihove mane i vrline...“


I doista, Kazna Kru je 2015., osvježen s dvoje mladih igrača iz Njemačke i na temelju discipline i pripreme, postao senzacija. „Tada smo na petu WGLEU europsku sezonu došli kao peti i uopće nismo bili favoriti. Igralo se dva dana i prvi smo meč startali s porazom, drugi i treći smo dobili, no skoro smo ispali. Otišli smo doma razočarani i potišteni, ali sljedećeg dana zato nismo imali pritisak, pošto smo pokazali samo najlošije, tako da smo, kad smo igrali protiv favorita, bili neopterećeni, skoncentrirani i favorite koji nisu izgubili nijedan meč do sada, na prvoj smo mapi dobili s 4:0. A igra se do pet. Ljudi to nisu mogli vjerovati, a na snimkama se vidi da ni ja ne mogu vjerovati. Na kraju smo ih dobili 5:2. To je bila senzacija, bili smo prvi europski tim koji je dobio neki ruski tim, inače najjače igrače Tenkova, koji je tad bio profesionalni tim iz jedne od najpoznatijih gaming organizacija. S drugim smo jakim timom potom otišli na penale i dobili smo ih 7:5. Ponovno senzacija, Kazna Kru je osvojila europsko prvenstvo u WoT-u i to je sve promijenilo. Od tada smo non stop bili prvi, drugi ili treći u Europi. 'Skužili' smo kako trebamo raditi, a dva mjeseca nakon toga smo otišli na svjetsko...“

vedran jelavić
vedran jelavić
Narasli su tada i honorari, ekipa je osjetila da se od igranja WOT-a može živjeti i počelo se raditi ozbiljnije i profesionalnije. Jasno, ovo „živjeti od gaminga“ je diskutabilno, s obzirom na to da dobiveni iznos nije isti Šveđanu, Rusu, Nijemcu, Hrvatu ili Srbinu u timu, a tada je Kaznu Kru činio upravo ovakav miks narodnosti i životnih standarda. Uza sve to, World od Tanks, video igra koju Kazna Kru igra, nije među top 10 najplaćenijih igara na svijetu. Novac i nagrade pak, kaže Vedran, u određenoj igri ovise najviše o communityju, odnosno o tome koliko je ljudi igra, koliko ljudi ulaže novac u nju i naravno o sponzorima. Ipak, koliko god esport i gaming industrija bili jaki u svijetu, i to do te mjere da je u nekim zemljama esport prihvaćen i izjednačen s tradicionalnim sportom, Hrvatska je priča za sebe. „U Hrvatskoj kasnimo za 'gaming' trendovima, ovdje se to još uvijek smatra djetinjastim, niti se shvaća koliko je mnogo novaca u toj industriji. Ljudi 'gaming' doživljavaju negativno jer i dalje vlada mišljenje da se djeca ne socijaliziraju, što nije istina. Danas su ionako svi spojeni na internet i kao što se prije 20 godina igrao Čovječe ne ljuti se, tako danas neku igricu igraju s prijateljima kod kuće. Plus, sponzora na našem području nema mnogo, ne ulaže se u gaming. Na hrvatsko tržište kao 'gamer' ne možeš računati pa kao što idu za boljim poslom u druge države, tako se i u slučaju gaminga ljudi okreću svijetu. Traže sponzore, 'gaming' organizacije i investitore, koji su redom vani. Tako da naši dobri 'gameri' igraju uglavnom za velike organizacije i žive van Hrvatske. 'Gaming' organizacije im plaćaju smještaj i hranu i oni za njih igraju te ostvaruju rezultate i uzimaju svoj postotak od nagrade.„

Igranje video igara kao posao od kojeg se može dobro živjeti mnogima zasigurno zvuči kao ostvarenje najluđih snova, no glavna je motivacija Vedranu i njegovom Kazna Kruu bilo nešto sasvim drugo. Putovanja na koja ih je vodio WOT bili su glavni ciljevi i ono na što su se kolektivno navukli. „Kvalificirati se u sljedeću sezonu značilo je osigurati mjesto u top 6, jer to znači da ćemo igrati sljedeću sezonu, a iz sezone u sezonu se mijenja mjesto održavanja natjecanja. Bili smo svuda, od New Yorka preko Sofije, Moskve i većine njemačkih gradova, pa sve do Kine. To me uvijek privlačilo. Cijelu jednu sezonu bi bili nabrijani i trenirali bi puno jer ako se kvalificiramo u top 4, znači da sljedeće sezone idemo u SAD na natjecanje. To nas je 'vozilo'. Uz druženja uživo koja donose natjecanja. Putovanja su mi najdraži dio ove profesije a, naravno, tu je i moment gdje nas na njima drže kao kap vode na dlanu, sve je plaćeno, ljudi nas traže autograme, slikaju se s nama, šalju poruke podrške. Ipak, putovanja su najljepša. Zbog New Yorka sam bio najuzbuđeniji, a Kina je bila svijet za sebe. Tamo je esport nešto jako poznato i cijenjeno, njihovom otvaranju igara nazoče ministri, a arene su ispunjene zastavama iz svih zemalja... Tamo te ljudi traže da se potpišeš s crnim markerom na njihove bijele Nike trenirke.“

Vedran Jelavić
Danas je Vedranova Kazna Kru u fazi pauze, jer se trenutno mijenja struktura natjecanja s ciljem da se masovniju publiku približi esportu. Potonjem pak, ako je suditi prema novcu koji se u njemu vrti, sve većem broju igara i igrača, nema kraja. A Vedranov plan? „Kažu da poslije 25 više ne možeš biti profesionalni esportaš jer su ti refleksi sve slabiji, ali s tim se ne slažem jer je Kazna dokaz da i s prosječnih tridesetak možemo biti bolji od puno mlađe ekipe. Tako da je moja želja biti u gaming industriji koliko god mogu. Stream, game development, organizacija menadžer, trener... Puno je opcija.„ Nas, s druge strane, više nikad nećete zateći u raspravi s početka priče. Nadamo se, ni mi vas.

Foto i video: Zvonimir Ferina
Objavljeno: 25.04.2018. u 13:46

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p