KULTURA

Frano Mašković - džentlmen s pokrićem

„Kazalište mi pruža priliku da zadovoljim svoju vječnu znatiželju!“
Frano Mašković
Z
agrebačko kazalište mladih 2017. godinu započinje mladim snagama, točnije diplomskom predstavom Ponoć redatelja Ivana Planinića koji na daskama male scene ZeKaEm-a oživljava komad Josipa Kulundžića. Zanimljivu glumačku postavu čini kombinacija mlađe i starije generacije Zagrebačkog kazališnog mladih koji će pred publiku stati u petak 10. ožujka. Jednu od uloga tumači i hvaljeni glumac Frano Mašković koji nam je otkrio sve detalje svog novog lika Rajka, ali i najavio nove filmove koji tek trebaju stići u hrvatska kina.

Frano nas je ugostio u svom matičnu kazalištu nakon jutarnje probe. I dok mi ulazimo u kazalište odjeveni u casual odjeću, Frano nas dočekuje teatralno odjeven u crne hlače i bijelu košulju s tregerima, kao da je izašao iz nekog drugog vremena. U jednu ruku i je, točnije iz početka prošlog stoljeća. Nasmiješen pokazuje desni rukav na bijeloj košulji, otpušta ga, a metri i metri materijala padaju na pod. Ne, Frano Mašković nema osebujan modni stil, ali ima zato vraški zanimljiv kostim. ‘Kostim je stvarno poseban, pa sam rekao zašto ne pozirati u njemu’, priča dok nas provodi kroz hodnike Zagrebačkog kazališta mladih te uvodi na malu scenu na kojoj će se odvijati njegova nova predstava. Dok on strpljivo pozira i igra se s upečatljivim rukavom, dečki oko njega užurbano slažu scenu na kojoj će Frano zajedno s Hrvojkom Begović, Lucijom Šerbedžijom, Anđelom Ramljak, Krešimirom Mikićem i Edvinom Liverićem uskoro stati pred publiku.

Frano je onaj tip osobe pored koje ćete se uvijek osjećati ugodno i opušteno, a u razgovoru svog sugovornika uvijek tretira ravnopravnim. S njim nećete voditi klasičan intervju u kojem će on odgovarati i samo čekati vaše iduće pitanje. S njim ćete voditi intrigantan i zanimljiv razgovor, a ako ste i imali bilo kakve dvojbe, njegove prodorne, ali tople plave oči i osmijeh će vas uvjeriti u suprotno. Dok se nakon probe šetamo osunčanim Zagrebom, koji je izmamio ljude iz zatvorenih prostora i namamio da ispijaju jednu od prvih proljetnih kava na otvorenom, Frano svaki malo zastaje i nekoga pozdravlja. Pri tome za svakoga izdvoji malo svog vremena, a vas predstavlja kao svog prijatelja. Put do kafića trajao je kao i šetnja njegovim Stradunom u sred ljeta - minimalno 40 minuta. Frano jednostavno voli ljude. A njega očigledno pola Zagreba.

Ponoć Ivan Planinić
Ponoć Ivan Planinić
Ovog talentiranog, traženog i radišnog glumca ne viđamo tako često u medijima, zbog čega se možda stvorila slika nedostižnog umjetnika. On ne krasi naslovnice vodećih časopisa niti često daje intervjue. Ali ne zato što je introvertiran (on je sve samo ne to) ili zato što misli da je iznad toga. On jednostavno i prije svega voli samo pričati o svom poslu i ljubavi prema glumi. A kad mu pružite priliku da to čini, očarat će vas u samo par minuta. Tada nećete s njim ‘odraditi’ par unaprijed pripremljenih pitanja nego ćete uz dobru čašu vina zasjesti skoro tri sata. Koliko Frano obraća pozornost na osobu koja sjedi preko puta njega, uočit ćete u sitnim gestama. Preporučit će vam kvalitetno vino, koje je otkrio prije par dana, i bez obzira što uživljeno priča o određenoj temi, poput pravog džentlmena, pripalit će vam svaku vašu cigaru. Možda ipak prva naša asocijacija Frane u elegantnom kostimu iz nekog drugog vremena, u kojem su vladali sada već zaboravljene manire, i nije tako kriva.

Slobodno možemo reći kako je Frano jedan od najzaposlenijih glumaca Zagrebačkog kazališta mladih. U samo dvije sezone nastupao je u Antigoni, Hinkemannu, Čarobnom brijegu i Noćnom životu, a sada ćemo ga gledati i diplomskoj predstavi Ponoć mladog redatelja Ivana Planinića.

Frano Mašković
“Ivan Planinić je jedan sjajni mladi redatelj koji upravo u ZeKaEmu radi svoj diplomski ispit. Došao je s jednim tekstom Josipa Kulundžića nastalim 1921. kojeg je preradio kako bi korespondirao s današnjim vremenom, što je po meni veoma važno za svaku kazališnu predstavu. Kroz rad i kroz rasprave smo došli na ideju da je to zapravo predstava o samom kazalištu i o načinima kako kazalište unutar sebe funkcionira. Tijekom proba gledali smo dosta crno-bijelog filma, posebno početak onog njemačkog, ali smo proučavali ekspresionizam te film noir, što se može osjetiti kroz kostimografiju i pokrete u samoj predstavi. Tekst je dosta aktualan, bavi se temama koje se od prapočetaka pa sve do danas tiču svakog pojedinca - žudnja, požuda, pohlepa za novcem, abortus, utaja novca i krađa. Tekst se bavi svim tim stvarima u okvirima jedne disfunkcionalne obitelji, objašnjava Frano.

Frano tumači lik Rajka, sina koji mašta o studiranju u Americi i bijegu iz sredine koja ga guši. No, koliko god on ima ‘zrele’ želje, on je u svojoj suštini infantilan muškarac koji se ponaša kao dijete prema svima u zajedničkom domaćinstvu. No, kako to biva, u životu mu se počinju događati određene situacije koje će ga prodrmati, suočiti s novim životnim istinama, a to će mu oduzeti dotadašnje sigurno tlo pod nogama.

Ponoć Ivan Planinić
Ponoć Ivan Planinić
“Mislim da je Palinić pronašao jedan kod koji je apsolutno kazališni i koji se oslanja na pokret. U ovoj predstavi igramo tako da izgovorene rečenice idu u kontru s pokretima, što je za jednog glumca doista teško. Mnoge stvari koje se na sceni na prvu čine jednostavnim, u srži one to zapravo nisu. Najveći izazov s ovom ulogom je bio upravo to spajanje rečenica i pokreta u jedno. Naime, rečenice koje izgovaramo su fluidne, mekane i protočne, dok je pokret odrezan. U jednu ruku radimo svojevrsno kazalište pokreta. Mislim da imamo dobru predstavu koja će biti zanimljiva, bit će jedan pravi mali bombon u ZeKaEmu.”

Predstava “Ponoć” odvija se na maloj sceni Zagrebačkog kazališta mladih, a nju Frano obožava jer je u jednu ruku poput one filmske - na sceni se vidi svaki pokret, pogled i bora, kao da si uronjen u jedan krupni kadar.

“Velika scena s druge pak strane ti omogućuje da igraš u velikim potezima, da se zaigraš, zaplešeš i da je kupiš svojom energijom. Mala scena od tebe traži precioznost, a mislim da danas u kazalištu nedostaje upravo te preciznosti. Ona se odnosi na misli, ideje, pokrete i rečenice. A mala scena ti pruža priliku da na tome poradiš. Ona čak ima tu moć da se gledatelj osjeća kao voajer, da mu je neugodno što promatra nečiji intimni trenutak. Mislim da današnje kazalište to treba biti, gdje ti kao gledatelj trebaš osjećati da tvoje mjesto nije posve sigurno. Živimo u takvim vremenima u kojima nismo sigurni, a ako je kazalište ogledalo vremena, onda se od naših riječi, misli, pokreta i radnji ne smiješ osjećati sigurno nego ti oni moraju biti izazov. Ti, naime, zajedno s nama glumcima kreiraš tu stvarnost koja se odvija na sceni”, ističe Frano.

Frano Mašković
Prije same premijere Frano prvenstveno ima velika očekivanja prema sebi, želi odraditi pošten posao i oživjeti svoj novi lik na sceni. No, smatra kako same premijere nisu vrhunac jer je kazalište živa stvar koja upravo kroz igranje raste i razvija se. Poput brojnih kolega vjeruje kako prva predstava nije premijera nego upravo ona zadnja. Između tog životnog vijeka jedne predstave događa se nadograđivanje i predstava raste svakom novom izvedbom. ‘Ja tek krenem gledati predstavu kao gotovu tek nakon, recimo, sedme izvedbe pred publikom.’ Na pitanje otkud toliki žar i ta neiscrpna energija koja ga gura u nove uloge, Frano se slatko nasmije i vraća u svoje djetinjstvo.

“Valjda se takav rodiš! Otkad znam za sebe uvijek sam bio znatiželjan i zaigran, volim biti s ljudima, a to je ono najvažnije u mom poslu. Cijelo djetinjstvo se pamtim kao kuriozno dijete, a kazalište mi je pružilo priliku da zadovoljim tu vječnu znatiželju.”

No, Frano se glumom nije bavio od ranog djetinjstvo, čari pozornice otkrio je tek u srednjoj školi. Posve slučajno je završio u jednoj dubrovačkoj dramskoj skupini kojoj je tada nedostajalo ljudi za pojedine uloge, a on je sredinom 90-ih iz zabave otišao na prvu probu. Potječe iz obitelji pomoraca, a kroz šalu govori kako su on i njegov ujak slikar crne ovce i glavni šprd na raznim obiteljskim okupljanjima. Rano je shvatio da more nije za njega. Njemu je trebalo nešto što će mu pružiti priliku da kopa i istražuje samog sebe. To je pronašao u kazalištu.

Ponoć Ivan Planinić
Ponoć Ivan Planinić
“Kazalište je magija koju ne možeš objasniti, ali svatko tko u sebi ima otvorene kanale, kazalište ga kupi na prvu. Jednostavno te usiše u sebe. To je jedina stvar koja me istinski zanimala i nakon završene srednje škole nije uopće bilo pitanje što ću studirati, znao sam da će to biti Akademija dramskih umjetnosti. Vjerujem da u svojoj suštini ti nešto mora nedostajati da bi se mogao baviti ovim poslom, u jednu ruku kroz njega si puniš neku svoju osobnu prazninu, koja ne proizlazi iz ega, ona je posve nesebična. No, naravno ne možeš se baviti ovim poslom bez ega, mislim da u svim poslovima, koji su usko povezani s ljudima i kreativnošću, vlada ego, samo je pitanje koliko ga svedeš na mjeru gdje ne moriš sebe ni ljude oko sebe. U protivnom postaješ destruktivan i nekreativan. Ovaj posao je povezan i s ambicijom, a ja vjerujem da je ona prije svega pozitivna, samo je pitanje koja oružja koristiš kako bi je zadovoljivo. Uz to moraš biti načitan, promišljen, empatičan, emotivan, ali u jednu ruku i egoističan, pojašnjava Frano.

U nastavku objašnjava kako te svaka nova uloga, kojoj se iskreno posvetiš, svaki ljudski život s kojim u na tom putu dođeš u doticaj, nauči nečemu pozitivnom, ali i negativnom. Gluma te uči da budeš otvoren i da prihvaćaš sve što se u tom procesu istraživanja dogodi, pa čak i mišljenje s kojim se možda ne slažeš.

“Gluma te tjera da sagledaš sve situacije iz različitih kuteva. Jer kad stanem u cipele svog lika i u njegovu situaciju, a to može biti lik zadnjeg kriminalca i teškog zločinca, ja njega u tom trenutku kao Frano ne moram opravdati, ali kao glumac moram razumjeti od kuda sve dolazi. Kako bi igrao čovjeka od krvi i mesa, a ne tek plošni lik, ne možeš ga igrati jednodimenzionalno jer je na koncu i on samo čovjek. Trebaš si postaviti pitanje što je to što je potaknulo taj kotačić koji ga je usmjerio prema zlu. Mene upravo taj dio zanima. Nemojmo se zavaravati, svatko od nas u sebi ima i Gandhija i Hitlera, pitanje je samo tvoje vlastite odluke u kojem smjeru ideš!”

Frano nije aktivan samo u kazalištu, posljednjih godinu dana stao je i više puta ispred filmske kamere, a trenutno ga možemo gledati u hvaljenom filmu Trampolin redateljice Zrinke Matijević koji hrabro progovara o temi zlostavljanja djece u obitelji.

Frano Mašković
“Zrinka je to sagledala iz pozicije majke zlostavljačice i koliko se zlostavljanje reflektira na odgoj djeteta i na njegove faze u životu. Ne bih se složio da djeca zlostavljača nužno kad odrastu i sami postanu zlostavljači. Ovom temom bi se svi u državi trebali baviti, no mi na Balkanu još to shvaćamo kao dio folklora i to je tužno. Film je izuzetno jak i svakako ga se isplati pogledati.”

Prošle godine je imao sreću da radi na dva fantastična projekta koja svoju premijeru tek trebaju doživjeti. U pitanju je film Osmi povjerenik koji je nastao prema istoimenoj knjizi Renata Baretića,a nastao je pod redateljskom palicom Ivana Salaja. Frano je također radio i na filmu Na Zapadu čiji scenarij i režiju potpisuje Sara Hribar u suradnji Marka Šantić, a film se bavi jednim filmskim režiserom koji radi casting za svoj novi film, te se ne može odlučiti za glavnu glumicu.

“Koliko se malo snima u Hrvatskoj i što se sve snima, uvijek sam zahvalan kad me biraju za mesnate i dobre likove, ali budimo iskreni dobra filmska uloga ti se dogodi svake 2 do 4 godine. Kazalište je baza, to mi je svakodnevni život. Uvijek kažem da je kazalište teretana za glumce, tu se bildaš, to je vječni trening. Kazališna gluma je poput sviranja instrumenta, uvijek moraš vježbati i učiti, raditi s raznim ljudima, čini stvari za koje misliš da ne možeš, ali kazalište ima tu moć da te nakon par tjedana proba razuvjeri i pokaže ti da to ipak može.“

Frano Mašković

U svom poslu najviše uživa na probama i u samom procesu istraživanja, to je vrijeme kada se glumci igraju i maštaju. Ali najljepši trenutak je kad se napokon sve posloži, kad predstava krene i dobije svoj život zajedno u interakciji s gledateljima.

“U kazalištu je sve magično. Magični su ljudi, priče koje želiš ispričati, magičan je proces. Džaba bilo kakva umjetnost koja te ne prenese u neki drugi svijet. Umjetnost je svojevrsni bijeg, a kazalište je zadnji bastion žive riječi. No, ne zanosim se idejom da možemo mijenjati svijet, to sam možda vjerovao dok sam bio mlađi. Sad mi je bitno da mijenjam sebe, svoju percepciju svijeta i ako nekoga u publici na mikrorazini potaknem da razmisli i promisli o problemu kojeg sam iznio na sceni, onda sam napravio veliki posao!, zaključuje Frano.

Foto: PR, Dario Dunaj
Objavljeno: 10.03.2017. u 09:47

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p