KULTURA

Paolo Magelli – istinski intelektualac koji potiče na razmišljanje

„Imamo novog boga, a zove se Google“
Paolo Magelli
P
ostoje dvije vrste intervjua – onaj kojem se na neki dječački način veselite jer volite rad odabranog sugovornika i želite ga što prije upoznati. A postoje i oni intervjui zbog kojih ste uzbuđeni, ali vas u isto vrijeme prolaze svojevrsni trnci jer prema dotičnoj osobi osjećate i strahopoštovanje. Zanimljiv je to odnos – u jednu ruku ga nestrpljivo očekujete, a u isto vrijeme ga se plašite. Prolazi vam sto misli kroz glavu, a ona vodeća je – jeste li dorasli zadatku?

A zadatak nije lagan kad vas čeka čovjek za kojeg slobodno možemo reći da je institucija. Za karizmatičnog kazališnog redatelja Paola Magellija čuli su i oni ljudi koji nisu zagriženi kazališni fanatici poput mene. Bavio se kazalištem dok ja nisam bila ni u planovima, režirao je uspješnice o kojima se i dan danas priča, a njegovi stavovi nisu uljepšani niti prilagođeni aktualnim strujama. Blago je reći da sam pred intervju s ovom kazališnom legendom bila napeta. S Paolom sam se našla uoči njegove nove predstave Noćni život koja će svoju premijeru doživjeti na kazališnim daskama Zagrebačkog kazališta mladih u petak 23. prosinca. U pitanju je praizvedba teksta Ivana Vidića u kojem na scenu stupaju Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Nataša Dangubić, Barbara Đurović, Frano MaškovićPjer Meničanin, Sreten Mokrović, Filip Nola, Anđela RamljakUrša Raukar, Doris Šarić Kukuljica, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić.

Noćni život

Noćni život
Unatoč tome što o Paolu podosta toga znam, što sam imala priliku upoznati ga i prije, pripremala sam se kao student novinarstva pred svoj prvi intervju. No, teško da se za intervju s jednim velikanom poput njega možete ikad dovoljno pripremiti. Na prvu Paolo izaziva još veću napetost. Njegov stas i glas na neki čudan način bude u sugovorniku strah. Dok sjedite preko puta njega, imate osjećaj da njegove prodorne oči doslovno mogu gledati kroz vas. No, kada se na koncu uhvatite s njim u raspravu oko stanja svijesti današnjeg društva, poželite da vrijeme može stati. Od njega možete mnogo toga naučiti, čak i ako ne idete u kazalište. On pršti samopouzdanjem, ali ne onim zatrovanim lažnom percepcijom samog sebe. Dapače, koliko Paolo secira sve što se događaja u svijetu, tako i raščlanjuje i svoja osobna razmišljanja i viziju samog sebe. Na prvu djeluje grub, no ispod toga se krije prije svega šarmantni intelektualac koji će vas u dubokoj diskusiji iznenaditi šalom i ironijom na koje ćete se spontano nasmijati.

Paolo Magelli
Nakon par godina izbivanja s hrvatske scene, Paolo je izazvao pozornost predstavom Žena u zagrebačkom HNK, gdje također nije zaboravio ubaciti svoje mišljenje i svojevrsnu osudu današnje političke situacije u svijetu. U praizvedbi teksta Noćni život poseban naglasak je stavljen upravo na stanje svijesti današnjeg društva.

„Imamo novog boga, a zove se Google“

„U ovom tekstu se radi o tome da živimo u jednom antiutopijskom vremenu gdje nam je oduzeta mogućnost snivanja o boljoj budućnosti. Čak i sama hipoteza o revoluciji je na neki način smiješna. A zašto je to tako? Prvo jer smo prihvatili da demokracija kao takva postoji, i da mi, ne samo u Hrvatskoj nego u cijeloj Europi, živimo u nekim demokratskim okvirima i imamo neke zacrtane gabarite u njoj. Isključili smo sumnju iz naših života! A zašto smo to učinili? Isključili smo sumnju jer smo ubili Pitiju“, započinje Paolo.

U nastavku objašnjava kako smo izgubili vezu s povijesti te smo izabrali novog boga, koji je isključio tu sumnju, a to je Google.

Noćni život
Noćni život
Mislimo da na sve imamo odgovore i s time smo zadovoljeni. Ne razmišljamo više svojom glavom. Prihvaćamo da su banke u pravu, da je neoliberalizam i uništavanje socijalne države normalna stvar, da oni koji su bogati moraju biti sve bogatiji i da oni koji su siromašni moraju biti sve siromašniji. Prihvaćamo sve što nam je netko vrlo preciznim putem servirao i docirao. Prihvaćamo školstvo iz kojeg je isključena kultura i umjetnost, prihvaćamo to da naša djeca ne poznaju povijest grada u kojem žive. Ne bih rekao da smo kao generacija postali lijeni. Albert Camus je rekao da postoje samo dvije vrste generacija – oni koji razmišljaju i oni koji to ne čine. Ne krivim današnje ljude. Ali znam da postoji smišljeni proces imbecilizacije naroda, jer se s imbecilima lakše i bolje vlada. Znamo vrlo dobro gdje sve to ide“, objašnjava Paolo.

Tekst Noćni život redatelj je na stol dobio prije godinu i pol, i kako kroz smijeh naglašava, tijekom tog perioda imao je prema njemu faze ljubavi i faze odbojnosti – "Kao sa svakom ženom"! Ističe kako je na tekstu radio male intervencije, pokušao stvari više centrirati i prenijeti na sceni, a možemo očekivati i jedan novi kraj. Je li lakše raditi tekst živućeg autora?

„Čujte, sve ovisi o živim piscima. Recimo prije dvije godine sam radio jednu vrlo zanimljivu 'Elektru' u Dortmundu s jednim od najzanimljivijih mladih dramaturga u Njemačkoj, Alexanderom Kerlinom. Tri mjeseca smo radili na predstavi, dio smo stvarali i kod mene u Toskani. Kad smo počeli raditi s glumcima, imali smo jedan predložak jer smo išli za tim da se svaki dan piše novi dio teksta. Bila je vrlo zanimljiva predstava. Različiti su pristupi s praizvedbama, posebice kad su u pitanju autori koji su još živi i s kojima u suradnji stvaraš predstavu. Svaki tekst je živa materija. U slučaju 'Noćnog života' mi se čini da sam oko 88 % teksta ispoštovao. Ali imam i svoje vlastite interpretacije, no ako mi hoćete uzeti i tu slobodu, onda izvolite“, smije se Paolo.

Ne voli pričati o tome što možemo očekivati od predstave. Dok otpuhuje dim cigare, tajanstveno objašnjava kako će ona svakako biti zanimljiva.

Paolo Magelli
„Ono što je zanimljivo je to što je put sami cilj, a nije cilj sam po sebi. Sami cilj je uvijek manje interesantan od samog puta. I ja se time vodim dok radim predstave. Postoji samo jedna stvar koju vam nitko nikad ne može platiti, a to je ono vrijeme koje potrošite s ansamblom, a to vrijeme ide u nepovrat. Vi dajete jedan komad svog života. Jedino što mogu reći je da mislim kako je ova predstava jedan potreban diskurs koji eventualno može nešto pokrenuti. Kazalište ima samo jednu nadu, a to je da uspostavi dijalog s inteligentnijim dijelom građana. A predstave imaju još jednu dodatnu dimenziju – a to je da mi, koji ih radimo, u procesu njihovog stvaranja uspijemo postati za nijansu bolji ljudi. To znači da smo naučili nešto o sebi!

„Kad su svi išli na Zapad, ja sam otišao na Balkan!“


Paolo je skoro cijeli svoj život proveo u kazalištu, a veliki dio svoje karijere posvetio je upravo hrvatskom kazalištu. U dobi od 18 godina, zajedno s poznatim Robertom Benignijem, Marcellom Bartolijem i drugima, osniva Teatro studio del Teatro Metastasio. Prije par godina se vratio svojoj prvotnoj ljubavi te je vodio dotično kazalište u Pratu. Tijekom svoje dosadašnje karijere režirao je brojne kazališne uspješnice diljem svijeta, poput Njemačke, Kolumbije, Meksika, Izraela, Mađarske, Švicarske, no nekako mu je Hrvatska posebno prirasla srcu. U nju stiže po prvi put 1974. godine gostujući na Dubrovačkim ljetnim igrama s Mandragolom Narodnog Pozorišta iz Beograda. Razlog zbog kojih počinje živjeti u Zagrebu, su bili prvenstveno njegovi prijatelji i umjetnici.

„Kad su svi išli na Zapad, ja sam išao na Balkan. Svjestan sam da na neki način svoju međunarodnu poziciju koju imam u, primjerice Njemačkoj, Francuskoj, Južnoj Americi i drugdje, dugujem svojem boravku u Hrvatskoj. To je jedna vrsta doškolovanja moje duše. Tijekom godina rada sam shvatio da Zapad, koliko god se trudio čitati primjerice Dostojevskog, jednostavno ne razumije ono komično u tragičnom“, objašnjava Paolo.

Na pitanje što je toliko magično u samom kazalištu, da o njemu i dalje priča s toliko strasti, Paolo se tajanstveno smiješi i naginje prema stola: „Samo jedna stvar je u kazalištu fascinantna, a to su glumci!“

„Redatelj je svega pomalo od propalog. Propali pisac, propali slikar, propali filozof, propali esteta i glumac. Od svega malo propalog može nastati idealni i privilegirani gledatelj. Vidjeli ste različite vrste kazališta, predstave bez svijetla i glazbe, komade koji se izvode na neklasičnim prostorima, ulični teatar, no jeste li ikad vidjeli kazalište bez glumaca?“

Sebe bi definirao kao veselog pesimista, koji smatra da će se u današnjem svijetu dogoditi svojevrsna katarza, da će politički banditizam, koji nas okružuje ne samo u Hrvatskoj, nego i ostatku Europe, morati platiti prije ili poslije. No, pesimist u njemu govori da do toga neće doći tako skoro.

Paolo Magelli
„U svom radu se nikad ne prilagođavam publici. Ako čovjek u procesu stvaranja razmišlja o njoj, to je svojevrsna umjetnička kastracija. To je kao da čovjek koji, dok vodi ljubav, razmišlja o tome kako to zapravo radi. Također me nije briga za komentar i kritike. Ako je čovjek spokojan, i zna da je unutar jednog posla napravio sve što je mogao učiniti, nema razloga da ga brinu komentari. Je li to proizlazi iz samopouzdanja? Postavlja se pitanje što je to samopouzdanje. Ja na njega gledam vrlo pragmatičarski. Ako nakon obavljenog posla možete stati ispred ogledala i zadovoljno se pogledati, ako prema svom poslu imate kreativan odnos i osjećate intelektualni spokoj, to je samopouzdanje. Ništa drugo nije samopouzdanje!“

Paolo je osoba koja ima točnu viziju ispred sebe, zna kako je ostvariti, i, ono najvažnije, zna što želi i može dobiti od ljudi s kojima radi. I dalje ćete u razgovoru s njim osjećati duboko strahopoštovanje, ali ono će nakon boljeg upoznavanje biti bazirano prije svega na temelju njegovog intelekta i znanja koje će rado prenijeti i na vas. A to kao svoju vodeću ulogu vide samo oni istinski intelektualci. Kojih je, nažalost, u današnjem svijetu sve manje.

Mija Dropuljić
Foto: Jure Perišić, PR
Objavljeno: 23.12.2016. u 15:37

BIPA FASHION.HR Spring/Summer 2017.

VEZANE VIJESTI

Komentari

Trenutno nema komentara

*  

IZ RUBRIKE