PUTOVANJA

Seattle - divan grad u kojem svi žele živjeti

Otkrijte čime će vam se to grad grungea uvući pod kožu
Seattle Tena Škiljević
N
irvana, Pearl Jam, Alice in Chains... Jedna od asocijacija na ove ikone grunge glazbe zasigurno je i Seattle - grad u kojem su svi navedeni živjeli, stvarali i nebrojeno puta nastupali. Ipak, Seattle danas uz pomalo izblijedjeli epitet grunge grada primarno nosi onaj IT iliti informacijsko tehnološki predznak. Tome u prilog idu ogromni blokovi zgrada u vlasništvu Amazona i Microsofta, a to se - htjeli oni to sebi priznati ili ne - osjeti šetnjom užim centrom grada, točnije prvom, drugom i trećom avenijom gdje su isti ti neboderi i smješteni.


Seattle osim toga nazivaju i novim San Franciscom što u prijevodu znači da se, kad je tehnologija u pitanju, razvija jako brzo i da je samo pitanje vremena kada će za naše pojmove ionako visoki životni troškovi postati još viši, a cijena najamnine stanova skoro nestvarno skupa. Svi žele živjeti u Seattleu. Nije ni čudo jer je taj grad koji se nalazi u američkoj saveznoj državi Washington stvarno divno mjesto za život - priroda, planine, ocean, jezera - da, tamo zaista svaki dan možete odabrati u kojem ćete ga okruženju provesti (ako niste na poslu). U to sam se uvjerila krajem prošle/početkom ove godine kada sam povrat poreza odlučila uložiti u još jedno iskustvo, točnije, u još jedno putovanje. Naime, SAD sam prvi put posjetila s nepunih 16 i u društvu mame kada smo bile u San Franciscu pa se opcija da opet odem u Ameriku sada kada sam 'malo' starija nekako nametnula sama od sebe; budžet mi nije dozvoljavao rentanje nečega na toliko dug period, prijatelji u periodu planiranja puta nisu mogli razmišljati toliko unaprijed pa je posjet onima koji u SAD-u žive nekako bio logičan - ionako sam se kod njih pozvala čim su mi rekli da tamo sele. Par mailova kasnije, kupnja karte (nekoliko mjeseci ranije) i put je počeo poprimati konkretne obrise!

Kao što sam već napisala, ta bi se moja ideja teško mogla realizirati da upravo u Seattleu ne žive dragi prijatelji kod kojih sam spavala i s kojima sam od tog 26.12. do 5.1. živjela. Martina i Vedran svoj život tamo punim plućima žive već preko godinu dana, a, pogađate, tamo ih je odveo posao. Točnije, Vedrana je odveo posao, a Martina je spremno prihvatila (i) taj izazov te u stvarno daleki Seattle uz sebe prebacila i dva divna Basenjija (to su oni 'Afrički psi koji ne laju'). Da, oboje su dio one IT zajednice s početka priče, a uz to kad ne rade poslove za koje su prikladno i plaćeni razvijaju dvije aplikacije - za jednu od njih, naravno, u Lijepoj našoj nije bilo sluha pa su je malo prilagodili i naravno, uspjeli zainteresirati sve one koje su i trebali. Jer da... Tako to ide u Americi - želje postaju stvarnost ako si dovoljno marljiv, uporan i ako imaš dobru ideju. I to zaista i je tako! No s obzirom na to da je ovo ipak putopis, a ne tekst o tome 'kako uspjeti u Americi' vrijeme je da napišem nešto o tome kako mi je bilo u Seattleu.

Seattle Tena Škiljević
seattle tena skiljevic
Dakle, krenula sam 26.12. u 7 ujutro, stigla isti dan u poslijepodnevnim satima (jer je Seattle na devet sati manje od nas), a putovala sam preko Frankfurta. I to oko 13 sati i kroz 100 vremenskih zona (kako ponekad volim pretjerati dočaravajući koliko je taj grad daleko). Martinine precizne upute dovele su me skoro do stana, a kad sam sišla s vlaka javila sam joj se sa stanice jer, da, naravno da je cijeli grad pokriven besplatnim Wi-Fi-jem. Koliko su ljudi čudno (da ne kažem naprasito - barem prema našim, 'balkanskim', standardima) ljubazni shvatiš već nakon 5 minuta boravka u Seattleu (iako je to, realno, 'sindrom' cijelog SAD-a) i čim izvadiš bijeli A4 papir s uputama iz ionako pretrpane torbe - dakle, nepunu sekundu nakon silaska s vlaka netko mi je nudio pomoć... ''Imate li adresu, evo sad ću vam ja to sve potražiti na 'mapsima', ma da, možete se i ovdje spojiti na Wi-Fi, trebate pomoć s torbom? OK, ugodan dan, nadam se da ćete se snaći, a ako ne samo me opet potražite pa ćemo vidjeti kako ćemo dalje...'' WOW! A sve to nudi mi osoba koja je pandan našim ZET-ovcima. Oke, prvi val 'zakaj su svi tak ljubazni?' osjećaja smo odradili...

Dolazi Martina, ulazimo u stan (zgrade koja i iznutra i izvana više nalikuje na hotel nego na stambenu zgradu) koji je na 3 minute hoda od stanice i kreće uvjeravanje same sebe da nisam uopće umorna pa nakon rakije dobrodošlice Vedran, ona i ja onako obiteljski odlazimo na sushi da se ispričamo i ustanovimo kako je tko, što ima novoga te što svakako trebam vidjeti, kakav je njima raspored i koliko će mi se tijekom tih 10-ak dana moći posvetiti. Naravno, bila sam umorna, i naravno, nisu mi dali da idem spavati do kojih 22.30 (što znači da sam bila budna više od 24 i kusur sati), a ispostavilo se da je to bila najbolja moguća odluka jer sam drugi dan bila poprilično funkcionalna a 'jet lag' kao da me ipak nekako uspio zaobići. U idućih par dana shvatila sam da je i to bila autosugestija, ali srećom privikavanje na drugu vremensku zonu nije trajalo predugo pa nisam bila 'sleepless in Seattle'.

Seattle Tena Škiljević
seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
Divan, prostran, minimalistički sređen stan s ogromnim prozorima lociran je blizu centra, točnije onih prvih triju avenija s početka teksta pa je tako sve više-manje na nekoj udaljenosti koja se da odraditi i pješke. Tako sam prvi dan krenula do nekih od obilježja grada - Pike Place Marketa (puuuno veća i naprednija verzija našeg Dolca), vidikovca Space Needle i cijelog bloka 'Seattle Center' koji je originalno izgrađen povodom Svjetskog sajma održanog 1962. godine. Pike Place Market prepun je svega što pomislite da biste mogli kupiti, a na ulasku vas odmah dočeka performans lokalnih ribara koji glasno i uglas izgovaraju fraze dok se nabacuju ribom koju je netko upravo kupio. Jer je u Seattleu sve atrakcija pa tako i ogroman zid u blizini 'placa' na koji se lijepe žvake (Zašto? Zato!).

Nakon obilaska životnog Pikea i šetnje do Seattle Centera, Martina mi je objasnila što je gdje i rekla mi da postoji veći neboder s kojeg se grad i okolica vide još bolje (naravno, da postoji!) i da mi se ne isplati gubiti vrijeme na stajanje u redu za Space Needle kada je Columbia Center visok 284.2m (a Needle 'samo' 184) i na 5 minuta je od stana. Odluka o tome da posjetim Muzej pop kulture (Museum of Pop Culture - MoPOP), upute kako da se i čime vratim do stana, pozdrav i ostala sam sama. Martina je taj dan radila, što srećom nije bio slučaj većinu mog boravka u Seattleu pa sam ostale dane grad istraživala uz stručno vodstvo, tj. s njom. Osim što su ljubazni, stanovnici Seattlea imaju i pasivno agresivni moment koji je dosta sofisticiran te ga primjenjuju u isto vrijeme dok su jako friendly pa na to jednostavno ne možete reagirati nikako drugačije nego jednako pasivno agresivno (ali bez onog ljubaznog dijela cijelog performansa). Takav način komunikacije tijekom tih 10-ak dana nisam uspjela usvojiti, ali sam ga na vlastitoj koži, srećom, osjetila samo jednom i to baš prilikom posjeta muzeju pop kulture. Mala pobjeda nakon, prema mojim pojmovima, lagano bezobraznog frajera koji prodaje karte bila je kada sam mu na pitanje jesam li student spremno pokazala iksicu koju i dalje imam iako već dosta dugo nisam student, te sam kartu zbog toga platila manje. Da, opet ću ponoviti kako je sve jako skupo pa i te male uštede/pobjede (pogotovo nakon pasivno agresivnih komentara) znače puno. Impresivan muzej donosi priče o Nirvani, Jimmyju Hendrixu i svim ostalim glazbenim ikonama koje su povezane uz Seattle. Impresivne instalacije, dodatne izložbe o povijesti Star Treka, horor, fantasy i ostalih filmova, interaktivni sadržaji pa čak i zvučno izolirane prostorije u kojima možete svirati (ili naučiti svirati) klavir, bubnjeve, gitaru... Glavna su obilježja muzeja koji izvana i izgleda kao, pogađate, gitara. Vlasnik je jedan od osnivača Microsofta Paul Allen koji je osim polovice grada i vlasnik Seahawks-a - jednih od članova nacionalne lige američkog nogometa; najvećeg ponosa grada što je vidljivo po zastavama, kapama, šalovima i ostalim asesoarima koje u nekom obliku nose doslovno svi. Inače, Martina i Vedran žive na 80-ak metara od stadiona na kojem se održava većina utakmica američkog nogometa.

Na rubnom dijelu samog Seattle Centera smjestila se i meni odavna jako draga radio postaja KEXP. Na moju veliku žalost nisam mogla baš ući unutra i taj dan u prostoru kafića nije se održavao niti jedan koncert (kao što je to inače običaj), ali me bez obzira na to atmosfera u kojoj sam se našla ispunila srećom – kao kada upoznate idola koji vas ne razočara već naprotiv, još više razveseli (što baš i nije čest slučaj). 


Idući dan uz šetnju gradskim ulicama bio je rezerviran i za, kako sami sebi tepaju, 'najneobičniju atrakciju Seattlea': Underground Tour. Riječ je o turi koja na zabavan način progovara o povijesti grada i odvija se doslovno u podzemlju. Naime, Seattle je nakon velikog požara 1889. godine ponovno izgrađen, ali ovaj put iznad samog sebe (ma koliko god to nevjerojatno zvučalo). Tijekom ture stvarno saznate svakakve neobične i zanimljive stvari o gradu, šetate podzemnim tunelima i dobijete uvid u to kako se tamo živjelo u ne tako dalekoj prošlosti, kako je jedna javna kuća spasila grad od bankrota i kako je prvi gradonačelnik sve u gradu radio isključivo u i zbog vlastitog interesa (da, i meni zvuči poznato). Večer je bila rezervirana za stand-up komediju koju su izvodili najsmješniji ljudi u gradu, a sam 'Comedy Underground', klub u kojem smo stand up i gledali, smješten je u podzemlju, tj. na prijašnjoj razini grada koja nekima i dalje služi kao skladišni, izložbeni pa čak i restoranski ili klupski prostor. Dakle, da, ti se tuneli i podzemni prostori za razne namjene koriste i dan danas. Zaključak večeri i samog nastupa je da bi žene trebale voditi svijet, a muškarci ga zabavljati - da, nastupi dviju komičarki stvarno su bili dosta loši dočim su nastupi skoro svih komičara bili sjajni. Jedna od tema: Donald Trump koji u Seattleu ne uživa pretjeranu podršku i koji srećom još uvijek nije bio predsjednik kada sam bila u SAD-u - jer tko zna, da sam u Americi bila nešto kasnije možda u zemlju uopće ne bih mogla niti ući.

seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
Obišla sam i Seattle Art Museum (tzv. SAM) i izložbu Yves Saint Laurenta nazvanu: 'The Perfection of Style' koja se bavi likom i djelom poznatog dizajnera i u sklopu koje su, uz prekrasne kreacije, izloženi i crteži, skice, uzorci materijala, nakit posebno dizajniran za pojedine revije te audio i video zapisi bitni za njegov rad. Prekrasno!

Dva dana dana prije Nove godine, koja btw kao ni Božić u SAD-u baš i nije popularna (kao što je popularan recimo Thanksgiving Day koji se slavi četvrtog četvrtka u studenom i kojem, znakovito, prethodi 'Black Friday'), Martina i ja smo odlučile večer provesti u duginim bojama obojenom gay friendly dijelu grada, na Capitol Hillu, gdje smo u klubu Julia’s on Broadway odgledale poprilično zabavan burleska show koji izvode muškarci, žene i transvestiti. Bilo je tu svega: šljokica, politički nekorektnih šala, hulahopova, golih grudi... i naravno napojnica - još jednog neizbježnog segmenta Amerike. S obzirom na to da smo nakon showa i dalje bile 'žedne' uputile smo se do obližnjeg Ponyja - slatkog kluba gdje nas je ponovno dočekao live 'drag queen' nastup. Divna atmosfera, jedan 'haaaappy biiiirhtday tooo yoooou!' moment... A par popušenih cigareta ispred kluba, gin tonica, glupiranja i salvi smijeha kasnije bile smo spremne za doma.

A onda je došla i ta Nova godina... Martina i Vedran još su ranije odlučili da će ju organizirati kod sebe doma uz nekoliko prijatelja - točnije, Gorana koji je do nedavno radio u Amazonu (a sada je u San Franciscu - u Twitteru), naš dečko, te Amerikance My Tam i njenog dečka. Intimna atmosfera, YouTube videi, jako puno hrane, alkohol, šampanjac, vatromet... i to je otprilike to. U krevetu smo bili (trijezni iako smo cijelo vrijeme pili, ali smo očito previše pojeli) već oko dva ujutro, a tijekom proslave iskristalizirao se još jedan 100 posto američki moment - pretjerano oduševljenje apsolutno svime! Primjer toga je gledanje YouTube videa iz 80-ih; Wham!, Cyndi Lauper, rana Madonna... Komentari američkog dijela naše male vesele gomilice bili su poprilično ekstatični na sve što se u tim spotovima vidi (a pogledali smo ih dosta): od odjeće, preko frizura pa sve do plesnih pokreta. Znate onaj trenutak kada vam je neugodno zbog neke situacije koja vam nije prirodna, a u kojoj se trenutno nalazite? E preplavio me upravo taj osjećaj. Naravno, i to je dio tamošnje kulture i naravno nije to ništa čudno, ali opet... malo je 'WOW' i 'AMAZING' i 'YOLO' za nas s druge strane oceana koji na stvari većinom reagiramo s vrlo malim ili nikakvim ushitom i koji nemamo potrebu za sve preko 500 puta reći da je sjajno, to isto i pohvaliti te se na svemu zahvaliti. Jer, ako pitate mene, više cijenim kada mi se netko na nečemu zahvali ili kada nešto pohvali jednom nego 100 puta - jednostavno ima veći značaj dočim ovako nekako gubi na važnosti. Nakon vatrometa na krovu u ponoć (gledali smo onaj koji je svake godine organiziran na Space Needleu), šampanjca i čestitanja jedan od onih 'neprocjenjivih' trenutaka bio je promatranje ekipe koja odlazi s techno partyja organiziranog u blizini stana. Sjećate se da sam spomenula da su veliki... Dakle, ekipa na barem -5 i po kiši skoro pa hoda gola! Drugim riječima partijalo se u badićima, bodijima, bikinijima... Koje jakne? Koje veste? Šal? Kapa? U svakom slučaju suludo minimalno odjeće za nositi po zimi, ali oni/one kao da nemaju taj osjećaj za hladno – vjerojatno zato što je njima tako uvijek. A razina ne zabrinjavanja time kako to izgleda nekome drugome je istovremeno sjajna ali i zapanjujuća. 'WOW' trenutak broj... 58.

seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
Idućih dana otišli smo na dva izleta van grada s Jovanom - prijateljicom koja je prvo u Kanadu, a nakon toga u Seattle došla jako mlada, a u naše se krajeve ne planira vratiti osim na godišnji odmor u Dalmaciju ili u posjet rodbini u Beogradu. Bez obzira na to 'Balkan' je u njoj još uvijek jak te sjajno barata našim jezikom. Jovana nas je tako odvela u dva sata udaljeno mjesto koje se zove Leavenworth, a koje zapravo izgleda kao grad u Bavarskoj - snježna idila, dosta turista iz Rusije, restorani u kojima se poslužuju bavarski specijaliteti i pije bavarska piva i nas tri curke... Poprilično bizarno, a istovremeno fascinantno. Dan nakon toga pao je dogovor za skijanje/bordanje pa sam tako u Americi i skijala. Naime, nisam uzela putno osiguranje (inače, big 'no-no' kada putujete u Ameriku gdje vam naplate već i sam pogled na bolnicu pa ako planirate put u SAD svakako ga uzmite!) pa sam pomalo istraumatizirana govorom koji mi je u najboljoj namjeri prije izleta održao Vedran ipak odlučila skijati umjesto bordati. Skup je to u SAD-u sport - poludnevnu kartu i najam opreme na skijalištu Snoqualmie Pass platila sam skoro 100 eura, ali isplatilo se! I putovanje autom do obje destinacije bilo je poprilično čarobno - ogromne šume i borovi prekriveni snijegom, divni krajolici i nepregledni obzori okupani zimom nešto su što se teško može opisati riječima, a jednako impresivan je slap Snoqualmie Fall koji smo posjetile nakon skijanja, a koji se nalazi u neposrednoj blizini. Takvi i tome slični prizori stvarno te ne ostavljaju ravnodušnim i poprilično ti uvjerljivo daju do znanja koliko si nebitan i beznačajan u odnosu na prirodu i na prizore kojima te svaki put nanovo odluči oduševiti. S obzirom na to da Indijanci (barem načelno) i dalje igraju bitnu ulogu u prošlom, ali i sadašnjem 'životu' SAD-a, a pogotovo Seattlea, tako se vjeruje da je i ovaj slap, koji danas služi kao generator energije, nekad za tamošnje stanovnike imao duhovnu vrijednost. A nije na odmet spomenuti kako se baš taj slap pojavio u kultnoj seriji Twin Peaks pa smo se, kad smo već bile tamo, a nakon okinutih 50-ak fotografija, uputile i do kultnog Twede’s Cafea u obližnjem gradiću North Bend. Na žalost bio je zatvoren pa je jedino što smo (kroz prozor) vidjele bilo to kako ga konobarice čiste. Shodno tome nismo uspjele probati ni poznatu cherry pie niti popiti 'A damn fine cup o’ coffee!' (kao što je to nekad radila, i radit će opet ekipa u seriji), ali zato jesmo sjele u drugi kafić na zasluženu pivu/koktel/cider od borovnice.

seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
Kad smo već kod piva i ostalih stvari koje u SAD-u kupujete nije na odmet naglasiti kako su cijene izražene bez poreza i kako je napojnica nešto što se podrazumijeva, te nije opcionalna. Opcionalan je jedino iznos koji ćete za dotičnu uslugu ostaviti. Normalno je ostaviti 15 do 25 posto iznosa računa ili dolar do dva kada je riječ o manjim iznosima koji se odnose na jedno piće. Srećom, napojnice ne ostavljate u dućanima.

Vrijeme je, suprotno svim očekivanjima bilo sjajno! Da, bilo je hladno ali je većinu vremena sijalo sunce. Na kišu su u Seattleu ovako i onako navikli svi pa više ni ne nose kišobrane. A slika koju imamo o Americi kao zemlji punoj pretilih ljudi koji hodaju po gradu s ogromnim čašama nezdravih gaziranih pića i još nezdravijim obrocima daleko je od istine. Danas su najvažnije riječi u prehrambenoj kulturi većine Amerikanaca: 'organic' i 'free-range'. Mršavi su, briju na fitnes, trče i brinu o svom zdravlju. Restorani brze prehrane su više-manje prazni, a u njima većinom jedu ljudi slabijeg imovinskog statusa. Svi ostali (dakle većina) briju zdravo pa tako i moji prijatelji kod kojih sam probala neke stvari koje nikad prije nisam. Izbor svega pa tako i hrane je ionako prevelik pa sam se prepuštala njihovom odabiru namirnica. A kada kažem da je izbor velik onda to znači da u Starbucksu uz boju, veličinu i vrstu kave skoro pa možete odabrati i količinu mjehurića, a BBQ umaci, povrće, voće, mlijeko... o toj količini izbora uopće ne želim pričati! Naravno, jednu smo večer jeli i gibanicu koju nam je uz jogurt poslužila Jovana. I hvala joj na tome! :) Bilo je njam!

seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
Zadnji dani bili su rezervirani za obilazak kvartova koje nisam obišla, posjet Sveučilištu Washington - koje je više grad nego fakultet - odlazak na vrh Columbia Centera (onog s početka priče) šetnju zapadnim dijelom Seattlea (koji me najviše i oduševio), plažu Alki Beach, havajsku hranu i lagani shopping - kako za sebe tako i za druge i kako offline tako i online. Jer u Americi se sve može kupiti online, a nedavno je otvoren i Amazonov dućan u koji jedino trebate ući i odabrati ono što planirate kupiti, to sve staviti u vrećicu i iz dućana izaći jer karticu vam prilikom izlaska skeniraju točno na iznos koji ste potrošili pa je cijelo shopping iskustvo dosta bizarno jer se sve odvija bez ikakvog kontakta (blagajne ili ljudi) osim onog koje se događa na magnetskom dijelu vaše kartice. 'WOW' trenutak broj 100. Obišla sam i poznati klub 'The Crocodile' u kojem su nastupali Nirvana, Pearl Jam, Alice in Chains, Cheap Trick, Death Cab for Cutie... Nije bilo konobarice koja svima priča kako je to nekad bilo i nije bilo baš ljudi ali me jesu pustili u dio u kojem se održavaju koncerti. Pobjeda!

Doma sam došla #onokad kreneš u četvrtak ujutro a dođeš u petak popodne. Letjela sam prvo do Chicaga pa do Münchena i na kraju za Zagreb... i 100 sati i vremenskih zona kasnije bila sam doma - kako ponekad volim pretjerati dočaravajući koliko je taj grad daleko. Ipak, kada jednom iz njega stignete teško da će on ikad otići iz vas.

seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
seattle tena skiljevic
Jeste li znali? E pa sad' ćete (sa)znat rubrika za kraj:

Kartu sam kupila početkom kolovoza i platila oko 6.200 kuna (zvuči puno ali zapravo nije). Uber je u Americi preuzeo primat taksija (i više se isplati), napojnice sam vam već objasnila, cijene hrane i ostalih namirnica u dućanima su i više nego prihvatljive, a omjer dolara tj. same cijene si možete približiti tako da iznos pretvorite u eure. Svakako, svakako obiđite zapadni dio grada... zapravo obiđite sve kvartove (umjetnički Fremont u kojem se nalazi kip Lenjina koji je btw na prodaju, gay friendly Capitol Hill...), koristite gradski prijevoz, budite ljubazni (ili se barem potrudite). Preporuka je putovati s ekipom (jer je rentanje stana, logično, puno isplativije što vas više ima), a ako možete odaberite proljeće ili ljeto. I zima je cool ako je volite kao ja ali vjerujem da je priroda jednako impresivna i u tom toplijem razdoblju godine. Barem mi tako tvrde. Vizu vadite u Zagrebu, procedura nije jako komplicirana, a dobro će vam doći pismo preporuke nekoga iz SAD-a ako ga imate. Nije bed ni ako ga nemate samo na razgovoru budite jako uvjerljivi u negiranju toga da u SAD-u planirate ostati dulje od navedenog. Turističku vizu izdaju vam na 10 godina. Jednom kad sletite u Seattle pripremite se na red i čekanje od jedno... sat i pol do dva da dođete na red, e da bi vam tu istu vizu pregledali i tek vas tada pustili na američko tlo. Naravno, čim dođete na red ispričaju vam se što ste čekali... i požele vam divan ostatak dana.

seattle tena skiljevic
Fun facts: Ekipa se u Seattleu voli parkirati iznad zemlje, a ne u podzemnim garažama pa nije neobično da ugledate omanji neboder koji je zapravo parkiralište – da, na katove! Imaju malu repliku Kipa slobode i pse uvijek vode na lajni. Ali baš uvijek. Nema baš puno zelenih površina unutar centra grada, točnije unutar prvih 4 do 5 avenija. Ima dosta pravila vezanih uz sve! Grad je prepun totema, a Indijanci su (u) Seattleu i dalje jako bitni. Imajte i to na umu. E da, Blizu su vam Vancouver (tj. Kanada), LA, San Francisco, Las Vegas... pa kad ste već tamo... U svakom slučaju, sretan put!

seattle tena skiljevic

Tena Škiljević
Foto: Privatni album
Objavljeno: 10.02.2017. u 00:00
Tagovi: putovanja, putopis

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE