HRVATSKA MODA

'Koliko god ne volim modu, to što radim, radim s guštom'

Modni vremeplov: Saša Maksimiljanović (MAKS)

MAKS

Pitoreskna i tajnovita zagrebačka dvorišta poput malenih su zen oaza koje tako neodoljivo, pitomo i šarmantno, šćućurene unutar zgrada, stoje skrivene od nervozne užurbanosti, buke i vreve grada. Gotovo svaki zagrebački prolaz i dvorište priča neku svoju priču, samo treba u njih znatiželjno zaviriti, otvoriti pokoja rasklimana i škripava drvena vrata. U jednom od takvih šarmantnih zagrebačkih dvorišta, na adresi Teslina 9, smjestio se simpatičan mali dućan imena Hysteria ispred čijih ćete vrata rijetko kada doći, a da ne naiđete na nekoga kako tamo sjedi na klupi, u miru ispija kavu, puši ili veselo razgovara.

Neka posebno smirujuća i prijateljska energija kola ovim zagrebačkim dvorištem u kojem je smješten taj "maleni dućan velikih ideja", a iza kojeg stoji dizajnerica Saša Maksimiljanović koja je prije 12 godina nastavila uspješni modni biznis svojih roditelja preuzevši popularni zagrebački modni brend Maks. Saši je ovo, kaže, "sretna trinaesta godina", no njezin Maks ima mnogo dužu priču. Potkraj prošle godine ovo je kultno zagrebačko modno ime proslavilo 45. obljetnicu postojanja na domaćem modnom nebu. Nešto stariji Zagrepčani dobro pamte vrijeme kada je Maks, čiju su priču započeli Sašini roditelji još početkom sedamdesetih, bio jedan od prva tri dizajnerska dućana u metropoli. Sašina je majka Mirna Potočki dizajnirala, a tata se, kažu u šali, bavio "logistikom".

Maks se, od prve trgovine u Preradovićevoj ulici, odlikovao izvrsnim dizajnom i kvalitetom zbog čega su ga žene obožavale, a i dan danas se prepričava kako su tom zagrebačkom ulicom u strogom centru grada hodale dvije kolone žena – u jednom su smjeru marširale prema Maksu, a u drugom su smjeru išle one koje su iz trgovine izlazile. Maks je bio nešto posve drugačije i novo, nešto na što Zagrepčanke tada još nisu bile naviknule, no te su sedamdesete, kaže Saša, bile neka posve druga vremena. Bilo je to vrijeme kada su svi, koji su imalo držali do stila, odlazili po traperice u Trst ili po pokoji drugi komad garderobe, a tršćanski je Ponte Rosso bio pravi modni raj za ekipu iz Jugoslavije koja je do raspada države tamo mogla čak i kupovati dinarima. Otvoriti trgovinu u tim vremenima, kada je režim bio zatvoren, a unošenje robe iz drugih država bilo je strogo zabranjeno, bio je posebno zahtjevan pothvat. Na isti su problem nailazili i Sašini roditelji kada su za izradu odjeće preko granice trebali odlaziti po tkanine. No, tržište je jednostavno bilo željno nečeg drugačijeg, nečega po što se neće trebati putovati kilometrima i što se neće trebati švercati preko granice ispod nekoliko slojeva odjeće. Maks je u počecima počeo izrađivati pletivo što tada nitko nije radio, a materijali za nove komade nabavljali su se na kojekakve kreativne načine, savršene za anegdote koje se s radošću prepričavaju prenoseći se tako na nove generacije i održavajući ovu živopisnu modnu priču tako uzbudljivom.


Otkako se pojavio, Maks je među ženama izazvao pravu pomamu što mu je vrlo brzo osiguralo kultni status. Osim trgovine u Preradovićevoj ulici, Maks je u Gundulićevoj imao radionu u kojoj je na proizvodnji radilo 12 žena, a uskoro su se prodajna mjesta iz Zagreba proširila na i Dubrovnik, Beograd, Ljubljanu i Portorož. Oko Maksa je tada vladala neka neobično privlačna vibra, a u Dubrovniku su, otvorivši trgovinu u kapelici Svetog Luke, slovili za ekscentrike. Bio je progresivan, ispred svog vremena, nije slijedio niti sezone niti trendove, a sve što bi Sašina majka Mirna izdizajnirala i stavila na vješalice, odmah bi pronašlo kupca. Kada je Maks izbacio prvu crnu odjevnu kombinaciju, mnogi su to smatrali vrlo neobičnim jer se crna odjeća nosila samo na pogrebima, no taj potez nije Sašine roditelje stajao posla već su time započeli neki novi modni trend koji se vrlo brzo proširio gradom među tadašnjim pomodarkama.


Saša je, kaže, gotovo prohodala u trgovini svojih roditelja. Baš se zbog toga željela udaljiti od mode zbog čega je odselila u London kako bi se posvetila studiju kazališta, ili točnije scenografije i kostimografije. No, kako to obično biva, u modi se svejedno našla te već trinaestu godinu zaredom svoj kreativni potpis stavlja na odjeću s Maks etiketom. "Mrzim modu", zna reći u šali objašnjavajući kako "ne prati ništa što se oko nje zbiva na modnom planu, već radi po svome, ne mareći za nekakva izvana nametnuta pravila i šablone te kako ustvari ne može zamisliti da ima šef koji joj stoji nad glavom i dirigira što bi trebala raditi". "Ili je po mojem ili nije nikako", govori beskompromisno Saša koja, nekako neobično simpatična u toj svojoj tvrdoglavosti, uz smiješak objašnjava kako ona uvijek ide kontra, kako ju ne zanimaju nikakvi uzori, pravila i planovi te da će ona uvijek po svome, što god joj drugi govorili. Zaboravila sam pitati Sašu poklapaju li nam se horoskopi, no fantastično je za primijetiti kako ovaj, za biznis poprilično nesvakidašnji, modus operandi, ustvari odlično funkcionira.


"U modi sam se ustvari našla tako što me profesorica Nina Režek, vidjevši komade koje sam radila za sebe, nagovorila da napravim kolekciju", započinje Saša priču kako se ipak pronašla u toj "mrskoj" joj modi te nastavlja: "Ubrzo mi se javio i Viktor Drago no na zadnjoj sam modnoj manifestaciji nastupila 2006. godine. Smatram kako su revije savršen poligon za mlade i neafirmirane, a i ja sam se nekako uvijek više svrstavala u art nego u fashion". I zbilja, pogledate li današnje komade s Maks etiketom, a koji su nastali pod Sašinom palicom, shvatit ćete da se radi o nečem pročišćenom, tamnom, asimetričnom, nečemu što se doima više teatralnim nego klasično modnim. Saša kaže kako njezin dizajn spaja nespojivo i baš uvijek mora imati skulpturalnu formu, pričati neku priču kada se odjene te kako baš sve izgleda bolje u crnoj nego u nekoj drugoj boji, zbog čega najčešće stvara upravo u ovoj ne-boji.


Njezini su komadi često multifunkcionalni, mogu se nositi na više različitih načina kreirajući tako, na onome tko ga nosi, prilagodljiv odjevni predmet. Većina svih Sašinih kolekcija ima uporište upravo u krojevima, a ono što Maksovoj estetici svojstveno je to da svima dobro stoji. "Najlakše je odjenuti nekoga tko nosi veličinu 36", govori Saša te dodaje kako su mnoge njezine klijentice vjerne Maksu upravo zato što, i ako nemaju Twiggy građu, u njezinoj odjeći izgledaju dobro. Specifičnost je Maksa i ta što se nikada nije vezao uz estradna imena, niti je ikada stremio da posuđuje odjeću zvijezdama za kojekakva događanja.

U ovoj, "sretnoj trinaestoj godini" rada, Saša kaže kako je istinski zadovoljna. "Sve mi se u ovoj godini nekako poklopilo i okružena sam divnim ljudima i suradnicima. Surađujem s brendom Subcraft koji izrađuje ronilačka odijela. S njima radim na torbama od neoprena i oduševljena sam. Od zime s postolarskim obrtom Strugar radimo na cipelama oko kojih sam beskompromisna. Svaki detalj na njima je ručni rad i željela sam da budu točno takve kakvima sam ih zamislila", priča nam dizajnerica te zaključuje: "Zadnjih par mjeseci se Maks prodaje u Beogradu i Berlinu. Svoju sam novu kolekciju predstavila i u avangardnom pariškom showroomu Cube gdje sam bila 8 dana."

Premda voli reći kako "mrzi modu", tu banalizaciju i estradizaciju koja okružuje današnju modnu scenu, Saša će uvijek sa smiješkom konstatirati kako neopisivo gušta u svom načinu stvaranja. Ne slijedi pravila niti ikakve šablone, nametnute rokove i zacrtane sezone, ona svoj modni vlak vozi pomalo hirovito i bez plana, no to ne znači da se imalo gubi u tom kaosu već iz njega izvlači ono najbolje: inspiraciju, motivaciju i strast. A pokraj svih planova i razrađenih strategija za koje joj govore da ih "mora imati", Saša je odabrala biti "uvijek kontra" i to je, čini se, njezin recept za uspjeh koji je nemoguće osporiti.

MAKS iz arhive

Tina Lončar
Foto: Dario Dunaj, privatni album

Objavljeno: 14.04.2017. u 14:40

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE