KULTURA ŽIVLJENJA

Talent koji nas je oduševio!

Intervju s fotografom Domagojem Blaževićem

Možda ste ljetos, vozeći se užarenim Zagrebom ispred SC-a u Savskoj primijetili niz zanimljivih fotografija autora Domagoja Blaževića, nesuđenog arhitekta koji kaže da i dan danas koristi x-icu. Njegove fotografije su zanimljive i inspirativne, daleko od onoga što viđamo na bilboardima, a on je upravo zato svoju izložbu postavio u eksterijer- kako bi „intimne priče postavio u javni kontekst". U našoj galeriji pogledajte nama najljepše njegove fotke, a još više njih možete pronaći na njegovoj web stranici www.domagojblazevic.com. U intervjuu saznajte kako se uopće počeo baviti fotografijom, zašto nikada neće završiti arhitekturu i je li lakše slikati ormare ili ljude.

Kako si se uopće počeo baviti fotografijom?

Prvi kontakt s fotografijom krenuo je u srednjoj školi preko magazina NG i ljubavi prema arheologiji. Onda neki neočekivani impuls da kupim jednokratnu kameru, i par rezultata s tog prvog filma koji su naišli na odobravanje mog gurua - brata Dominka. Dobro sam uslikao lokvu na krovu rasturenog fiće. Dovoljno da se zakačim. Nadovezala se ta usamljenička priroda, pa su prve ambicije rasle uz fotografiranje prirode, koja se, za moje socijalne sposobnosti tad, pokazala kao idealan subjekt. Štapovi i kamenje. Slijedilo je studiranje, degustacija prvih čaša vina i promatranje ljudi. Promatranje je lagano preraslo u potrebu za dokumentiranjem. Postao sam oduševljen ljudima.

U tvojoj biografiji piše kako si upisao Arhitektonski fakultet. Jesi li ga i završio? S obzirom da je arhitektura čest motiv tvojih slika, koje mjesto ona zauzima u tvom životu?

Ljudi zauzimaju prvo mjesto u mom životu. Arhitektura je posljedica, i više nema takvu moć kakvu je nekad imala (povijesno, i privatno). Čovjek je prvi, zatim grad. Gradove najjače doživljavam prazne i po snijegu. Arhitekturu pokušavam očovjekovit. Arhitekturu nikad neću završiti jer sam primijetio da ljudi neozbiljnije shvaćaju apsolvente. Ostat ću apsolvent. Još uvijek ulazim u muzeje na x-icu.

Što je zahtjevnije fotografirati ljude ili nežive predmete?

Moj prijatelj fotograf, nakon šta smo završili sa epizodom fotografiranja za jedan lifestyle tjednik, izjavio je: «slikam ormare i mogu ti reć da je super. Ne miču se, ne gnjave, nema 10 ljudi na snimanju i nikakvog stresa». Ne znam šta točno mislim o ovoj izjavi, ali znam da sam u tom trenu razumio njegovu sreću. Timski rad mi je zanimljiv i privlačan u filmskom mediju, u fotografiji ne. Fotografiranje arhitekture je s te strane oslobođeno stresa: jako dobro razumijem želje naručioca, najčešće su to suvisli ljudi sa visokim nivoom komunikacijskih vještina. I za posao najčešće dobivam slobodne ruke i dovoljno vremena; nakon par dana provedenih na lokaciji počneš dobivati bolje rezultate i brže reagirati na kretanje ljudi kroz prostor, a to je moja glavna preokupacija kad je arhitektura u pitanju.

Fotografijom se još uvijek bavim jer je dinamična; zbog toga je rad na različitom tipu projekata neprocjenjiv, pa tako i rad s ljudima. Tome pristupam intuitivno. U pravim okolnostima i vrhunska kampanja za «veliki» brand ne mora izgledati «plastično», može se napraviti i dokumentarno, ako su ljudi upleteni u kreativni proces dovoljno otvoreni i ambiciozni da ulože ekstra energiju. Ne naslućujem da bi se u marketinškom prostoru kod nas uskoro mogao pojaviti inspirativan projekt za mene, razočaran sam tromosću te scene i nemam namjeru gurati se negdje gdje su vešta i «puse» bitniji od maste.

 

Postoji li neka fotografija na koju si posebno ponosan?

Nad cijelim mojim dokumentarnim radom visi neka vrsta razočaranja, prije nego ponosa. Razočaran sam činjenicom da sam toliko puta podigao aparat i propustio osjetiti moment onom normalnošću kakvom bi ga trebalo osjećati. Moja opsesija u fotografiji je više opsesija nekakvog selektora ili kolažera. Rado bih samo kolažirao momente, a pustio nekom drugom da obavi prljavi posao dokumentiranja. Razvoj tehnologije bi to mogao uskoro omogućiti, danas već puno toga postoji zabilježeno na vrpcama sigurnosnih kamera, ja bi idealno samo htio «vaditi» frameove iz ovih zapisa i slagat ih u provokativne kombinacije. Sve manje dokumentiram u onom dnevničkom smislu, a sve više se bavim ciljanim projektima, kombinacijom dokumentarne i režirane fotografije, ali slučajnost i greška su idalje glavni pokretači ovog procesa.

Je li ti se ikada dogodilo da misliš kako je neka tvoja fotografija izvrsna, ali da ti s vremenom omrzne i prestane ti se sviđati?

Najčešće se dešava suprotno, da fotografije sazrijevaju i poprimaju nova značenja i kvalitete ovisno o kontekstu u koji ih smjestiš. Stalno kopam po svojoj beskonačnoj arhivi, i često fotografije koje sam ostavio zabačene u nekom mračnom kutku, u jednom trenutku izađu unutar nove serije u potpuno drugom svijetlu. Zato kažem da je kolažiranje bitno. Igranje sa značenjima.

Je li ti lakše slikati naručene fotografije ili one koje snimaš za svoje izložbe i sl?

Najbolje stvari nastaju iz dokolice. Nemam većih problema dogovoriti sam sa sobom šta želim od svojeg oka.

       

Tko su tvoji fotografski uzori?

Više me gradi filmski nego fotografski svijet, pokušavam u svom radu oslobodit pojedinačnu fotografiju estetskih imperativa i uvesti naraciju kao glavni kriterij. Zato je film prvi utjecaj: redatelji Tarkovski, braća Taviani, Nuri Bilge Ceylan. Nan Goldin u dokumentarnoj fotografiji, Philip Lorca diCorcia u dokumentarno-režiranoj..

Što je potrebno da postaneš dobar fotograf?

Stativ. Šalim se. Dobra intuicija.

Je li Hrvatska spremna na umjetničku fotografiju? Kako žive fotografi u Hrvatskoj? Možeš li usporediti to sa situacijom vani?

Fotografi freelanceri (koji zaista zarađuju od fotografije) u Hrvatskoj žive dobro. Vjerojatno puno bolje nego su zaslužili. 95 posto njih, uključujući mene, nema odgovarajuće školovanje za to čime se bavi. Nije da me diplome uopće zanimaju, ali me fascinira arogancija. Volio bih vidjeti zdrav stav i mrvu ambicije. U profesionalnom smislu, scena izgleda kao krdo preplašenih koza, koje se boje da im netko ne otme njihov grm. U svakoj živoj sredini recesija bi učinila da se kreativna scena pretumba i prilika dadne novim mladim neafirmiranim ljudima, ali ovdje se to ne dešava. U umjetničkom smislu, imam dojam da godišnje vidimo više retrospektiva Toše Dabca nego svih ostalih aktivnih fotografa zajedno.

           

Tvoja izložba Tranzicije bila je posebna jer je bila izložena izvan prostora galerije na jumbo plakatima. Kako si uopće došao na tu ideju?

To je moja jedina izložba dosad. Galerijsko izlaganje me generalno ne uzbuđuje, neki mi je to kastrirani način.. mislim da ću i ubuduće tražiti drugačije načine za prezentiranje rada.. Slike su davno snimljene, i čekale su pravu priliku da ih pokažem na način kako sam zamislio. Nakon šta na nekoliko javnih natječaja u državnim kulturnim institucijama nisam uspio dobiti nikakva sredstva za realizaciju projekta, desila se fina sinergija sa ljudima u Studentskom Centru koji su prepoznali ideju i odobrili mi korištenje prostora plakata ispred SC-a na 2 mjeseca. Način izlaganja je bio definiran još dok su fotografije snimane, htio sam anonimne intimne priče mojih prijatelja postaviti agresivno u javni kontekst, usporiti na tren slučajnog prolaznika.. htio sam se poigrati i sa jezikom billboarda isto tako, u onom marketinškom smislu. Ovdje se prodavala melankolija.

 

Borina Kopčić

Foto: Domagoj Blažević

Objavljeno: 14.01.2010. u 21:55

Komentari

Trenutno nema komentara

*  

IZ RUBRIKE