“Snimao bi reklame, ali sapunice- nikad!

Intervju s redateljem filma Šuma summarum, Ivanom Goranom Vitezom

Biti filmski redatelj u Republici Hrvatskoj definitivno nije lak posao. Ako ste mladi i perspektivni to zapravo znači da ste već prevalili četrdesetu i imate nekoliko filmova iza sebe. Ukoliko niste, znači da vjerojatno snimate "komorne filmove" koji, kako je istaknuo moj sugovornik Ivan Goran Vitez, zapravo nikoga ne zanimaju. Njegovo mišljenje o filmskoj industriji, reklamama i sapunicama donosimo friško s 8. ZFF-a.

Zagrebačka premijera je za nekoliko sati. Jesi li uzbuđen?

Naravno da jesam! Istina, uoči Pulskog festivala sam bio histeričan i euforičan, sada sam malo mirniji, iako nervoza postoji. Jako me zanima kako će se film svidjeti zagrebačkoj publici, a i ovo je dobar test za Šummu Summarum koja u kina dolazi 11. studenog.

Zašto baš Zagreb Film Festival?

Zato jer je i moj prvi film imao premijeru u njihovom programu Kockice. Logično mi je bilo da ovdje predstavim i svoj prvi cjelovečernji film.

Svi pričaju o filmu. Kažu da je kritika kapitalizma, suvremenog konzumerizma i sl. Je li to bio i tvoj glavni cilj- kritizirati društvo?

U neku ruku. Zapravo, kad ljudi snimaju filmove, glavni im je cilj da taj film netko i pogleda. U tom pogledu, hrvatski redatelji su u jako nezavidnoj poziciji, pogotovo ako ne snimaju "komorne" filmove. Mi nemamo priliku reklamirati svoj film na klasičan način, nego se služimo guerilla marketingom. To iziskuje mnogo napora, ali ako se o filmu priča- ja sam i više nego zadovoljan. Cilj mi je da se ovaj moj triler pogleda što više puta.

                  

U filmu postoji lik "hillbilly" obitelji. Nisu li oni već pomalo izlizani u trilerima i hororima?

Oni se mogu svrstati pod jednu od karakteristika tog triler žanra, ali sam se trudio da budu nešto drugačiji od onih koje gledamo u američkim filmovima. Vjerujte, oni su puno drugačiji, iako su uistinu motiv koji je relativno čest.

Film je snimljen u trideset dana. Kako su oni izgledali?

Naporno i intenzivno. Jedna je stvar kada snimate film u zatvorenom prostoru, tada je takvo što mnogo ugodnije. Naši uvjeti su bili drugačiji: kiša, magla, šuma, blato, hladnoća... nimalo lako i ugodno.

Koji su bili kriteriji pri odabiru glumaca?

Želio sam da likove glume oni koji nisu dotad bili pretjerano eksponirani u filmovima. Među njima ima etabliranih glumaca, ali recimo Vilija Matulu i Hanu Hegedušić smo navikli gledati isključivo u kazalištu, dok Željka Koenigsknechta svi povezuju s komedijom, a nitko s filmom... drago mi je što su bili zadovoljni. Vili je čak rekao dam u je to uloga života. Želio sam pobiti predrasudu da u Hrvatskoj nema pravih filmskih glumaca. Glumaca ima, ali dobrih filmskih scenarija manjka.

                

Koliko je važno formalno obrazovanje u hrvatskoj filmskoj industriji. Budimo otvoreni, o Akademiji i prijemnima se svašta priča...

Da, ADU je jako čudna ustanova. Tamo je mnogo ljudi koji već dugo ne rade ništa konkretno i sigurno ima dosta telefonskih poziva uoči prijemnog. To je javna tajna i na taj način se vraćaju usluge. Ja sam recimo na prvom prijemnom pao, iako mi je Zlatko Vitez u rodu. Nikad mi se nije sviđao taj "telefonski" pristup.

Što misliš o filmskim festivalima?

Oni su dosta diskutabilni. U Hrvatskoj danas svaki grad ima svoj i svake godine ih se javi još nekoliko... nije dobro kada kvantiteta pobijedi kvalitetu. Želio bih reći da ni u svijetu nije mnogo drugačije, jer često nagrade ne dobiju oni koji ih zaslužuju nego se vraćaju stari dugovi...

Gdje je Hrvatska na svjetskoj filmskoj karti? Bosna stoji bolje do nas...

Hrvatska nije nigdje- ona je nezanimljiva. Bosna, recimo, ima veliku prednost jer se dogodila ta stravična tragedija u Srebrenici koju nitko na svijetu nije ni pokušao spriječiti. Nažalost, sada im se pokušavaju odužiti nagradama, iako nerijetko imamo i bolje filmove od njih. Srbi su s druge strane strašno "egzotični", oni su Istok, oni su "divlji", psuju i kunu... Mi smo u usporedbi s njima dosadni, iako smo ponekad kvalitetniji u svakom pogledu.

                

Koje su najveće mane hrvatske filmske industrije?

Definitivni manjak novca. Ovdje je teško doći do sredstava i snimiti film. Zatim, slaba kino distribucija. Imamo dva distributera koji se međusobno natječu za gledanost, a hrvatski film tu nema šanse. Skinu ga s programa za tjedan dana. Zatim tu je i problem televizijskih koprodukcija, prije svega problem HRT-a koji se, umjesto da obavlja zadaću javne televizije, natječe s komercijalnim. Oni ne shvaćaju da koliko god smeća proizveli, komercijalne kuće mogu još više i da tu bitku ne mogu dobiti nego se moraju orijentirati na druge stvari.

Bi li ikada snimao reklame? Mnogi tvoji kolege to rade...

Naravno da nemam ništa protiv toga- pa tko ne bi želio zaraditi 20 000 kuna za dva dana?! Problem je što se tvoja vizija i vizija onih koji ne plaćaju često ne podudaraju. Snimao bih reklame, ali sapunice... ne bi. Nikad!

A što je s remakeovima? Oni doživljavaju "procvat" u zadnjih nekoliko godina.

Ako snimaš remake, onda snimaš remake filma koji ti se sviđa. Ako ti se film sviđa znači da je sve ok. Čemu onda snimati remake? Nisu mi baš jasni ti svi remakeovi koji su se javili na svjetskoj sceni.

Bi li radije otišao u Hollywood i snimao što ti drugi kažu za masnu lovu ili ostao u Hrvatskoj ostvarivati svoje vizije, kao što to radiš danas?

Definitivno Hollywood! Tko god kaže drugačije zavarava samog sebe.

 

Borina Kopčić