MAKE UP

Jeste li spremni ubiti za dobar make up?

Jeste li čuli za mica prah?
Odgađala sam ovaj tekst do zadnjega trena. Teško je uopće sabrati misli nakon sati provedenih u istraživanju koje te nije dovelo puno dalje od startne pozicije. Beauty industrija je malo klupko sreće; makeup je taj koji potiče na kreativnost, potpomaže s građenjem samopouzdanja i naprosto uveseljava svakodnevicu. Ipak, otkad je makeup postao predmet požude i podigao se na status kojega je do tada imala samo moda, poput ružinih latica padale su priče koje zapravo kolektivno ne želimo čuti. Disperzija problema je uvijek dobro prolazila među ljudima, bilo da je u pitanju testiranje na životinjama, kancerogeni sastojci, mikroplastika koja uništava ekosustave, pa i djeca-robovi. No je li vrijeme za reći „dosta“ kada smo u epicentru problematike sami mi? Iskorištavanje djece problem je s kojim bih voljela da promijenimo fokus razmišljanja.

Mica, ili po hrvatski „tinjac“, predstavlja skupinu od tridesetak silikatnih minerala koji se pronalaze kopanjem iz stijena. Njihove plosnate podloge dolaze u nekoliko boja, ovisno o postotku minerala koji ga čine, a mljevenjem stvaraju najfiniju šljokičavu prašinu koja se koristi u svemu od autoindustrije, do izrade malih kućanskih aparata pa i kozmetike. Obožavanje mica praha kreće otprilike s boomom prirodne kozmetike i mineralnog makeupa, jer je sastojak koji daje fantastične sjajne čestice u proizvodima za njegu kože i perlasti sjaj ili sitni „glitter“ u dekorativnoj kozmetici, uz benefite kod same kvalitete i konzistencije proizvoda – a pritom je sasvim sigurna za kožu. Međutim, svaka kovanica ima dva lica...

Prije desetak godina svijetom se proširila vijest kako beauty brendovi izrabljuju djecu za nabavljanje sirovina. Tek donekle istinito, novinari i indijske udruge za zaštitu djece otkrili su kako na iskopavanju mice rade djeca već od četvrte godine života, a plod njihova rada odlazi u Europu, Ameriku i Kinu gdje se od njega najčešće stvaraju highlighteri i sjenila. Brojne najveće svjetske kompanije izjavile su kako su bile upoznate s problematikom ilegalnih rudnika u kojima rade djeca, ali da je naprosto bilo previše teško doći do posrednika koji su mogli garantirati kako u njihovoj pošiljci nije bilo ilegalno iskopane mice. Iako se mica nabavlja i iz Amerike, Finske, Kine, Rusije i Kanade, najkvalitetnija sirovina dolazi upravo iz Indije, iz pokrajina Jharkhand i Bihar koje spadaju u tzv. mica remen.



Međutim, iako Indija legalno izvozi 15 tisuća tona mice godišnje, dokazano je kako je ukupna brojka izvoza čak osam puta veća od legalno zabilježene što potvrđuje kako je broj ilegalnih rudnika, pa i ljudi koji rade samostalno, doista nerazjašnjen. Krenulo je s brojkom od oko 5000 zaposlenih maloljetnika (dobna granica dozvoljena za rad u Indiji je 14 godina), a danas se procjenjuje da u ilegalnim rudnicima i dalje radi preko 20 tisuća djece – u prosijeku za tri do pet kuna dnevno, iako se mica prodaje i po 6500 kn po kilogramu. Bez zaštitne opreme, uz pomoć čekića i klinova, djeca provode 7-8 sati dnevno u sitnim rudnicima kopajući kristale, a kasnije ih prebirući golim rukama iz gromada. Ponekad rade kao jedina osoba koja othranjuje obitelj, nekada samo pomažu roditeljima, ali su spriječeni ići u školu i osigurati si bolju budućnost.



Siromaštvo i neobrazovanost su veliki problem ovih regija, kao i opće „prokletstvo resursa“, radi kojega Indija svoja prirodna bogatstva zapravo dobiva kao teret na ekonomski razvoj; u regijama ne postoji nijedna druga industrija, odrasli se nemaju gdje zaposliti, a rijetko koja obitelj si može priuštiti dijete poslati u školu – ako uopće u okolici i postoji. Umjesto u igri s prijateljima i učenju jezika svoje vrijeme provode duboko ispod površine zemlje, nerijetko i dobivajući i kožne ili plućne infekcije, koje je zatim nemoguće izliječiti bez ponovnog odlaska na smrtonosno kopanje, a u prosijeku 10 do 20 djece mjesečno izgubi život radi urušavanja kamenja.





Milijun priča o tužnim dječjim životima u ilegalnim rudnicima dostupna je na Internetu i stvaraju oporu knedlu u grlu, no problematika s micom ne leži u njenom sastavu ili činjenici da je ekstrahirana, čak niti u djeci koja su prisiljena vaditi je za koju lipu više – već u cjelokupnom sustavu koji bez imalo morala grabi od onih koji ionako ništa nemaju. Indijska vlada „navodno“ je upućena u postojanje ilegalnih rudnika no do nedavno nisu postojale jasne direktive ili inicijative kako stati problemu na kraj. 2017. osnovana je inicijativa „Responsible Mica Initiative“ (RMI), nastala kao udruženje kompanija koje koriste micu, a čiji je cilj do 2022. godine napraviti „čisti“ put dobivanja mice u Indiji, koji ne radi na uštrb obitelji, pa ni djece. Iako su se udruženju priključile poznate kompanije koje drže najveće beauty brendove još uvijek nije poznato je li mica u njihovim proizvodima danas sasvim etički prikupljena; kako je mica miks minerala i naznačuje se na proizvodima pod nekoliko oznaka, teško je i sam proizvod očistiti od mice.

Pojedini brendovi, odlučili su sasvim maknuti se iz mica biznisa koristeći umjetnu micu, laboratorijski stvorenu od minerala koja ne šteti ni ljudima ni okolišu, kako više ne bi podržavali sustav koji ne razabire ilegalno, iako tako ne pridonose globalnom rješavanju problema, a to je što će ti ljudi raditi ostanu li bez rudnika?



Ono što je teže regulirati od uzimanja potrebnih mjera za legalizaciju rudnika je tzv. „mica mafiju“ čiji posrednici lažu oko izvora rudnika te nerijetko miješaju ilegalnu i legalno skupljenu micu prije slanja u tvornice za razabiranje i distribuciju materijala, kao i spriječiti pojedince da skupljaju micu van uređenih rudnika i prodaju je kako bi doslovno, stavili kruh na stol. No u suradnji s „Bachpan Bachao Andolan“ (BBA) nezavisnom organizacijom koja se bavi stvaranjem sigurnih sela za djecu u Indiji, pa i svjetskim organizacijama za zaštitu djece i protiv robovlasništva, uspjelo se zaštititi velik broj djece radnika iz ilegalnih rudnika, stvoriti sela u kojima djeca sudjeluju u stvaranju zajednica i rješavanju problema, pa i osigurati mnogim selima školu i osnovnu infrastrukturu.



No kako ja mogu pridonijeti kao potrošač? Pobacati sav makeup koji imam u kozmetičkoj torbici neće pomoći, kao ni prestanak kupovanja kozmetike u globalu jer smanjenjem potražnje ovaj problem ne nestaje. No mogu donositi svjesne odluke kod kupovine novih proizvoda.

Unazad pet godina beauty industrija doživjela je neviđenu ekspanziju, a u zeitgeistu kada je Kylien lip kit novi statusni simbol, najmanje što možemo je djelovati promišljeno. Kupovanje isključivo od brendova koji su dio RMI inicijative ili imaju provjerene izvore nabavljanja mice trebalo bi biti čisto zdravorazumski, uz širenje glasa o bojkotu brendova koji još uvijek na nijedan način nisu pridonijeli zaustavljanju problema. Ma gdje je Indija od nas, pomislit će neki. Nažalost i suviše blizu – u korumpiranom svijetu okrenutom ka profitu sutra to može biti bilo tko.
Foto: Getty Images, Unsplash, Gesina Kunkel
Objavljeno: 19.07.2019. u 13:19

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p