CELEB STYLE

Upoznajte hrvatskog Colina Farrella

Donosimo vam intervju s mladim glumcem Dinom Rogićem



Za glumce kažu da su „posebna sorta“. Zvuči mi to nekako poput izvatka iz recenzije o Cabernet Sauvignonu nekog vinskog znalca koji vješto raščlanjuje okuse, mirise i teksture nakon samo jednog gutljaja. Od Dina Rogića, talentiranog mladog glumca, pokušala sam, priznajem, izvuči pokoju tajnu zanata s dasaka koje život znače, no specifičnosti sorte „glumac“ ostale su mi nerazjašnjene poput misterija iz Nexusa. Budući da ovo nije dio misije traženja svetog glumačkog grala, uspjela sam ipak doznati pokoju crticu iz života jednog duhovitog, elokvantnog i šarmantnog glumca, najpoznatijeg po ulozi škveranina Mate iz telenovele „Larin izbor“ zaljubljenog u bogatašicu čiji lik utjelovljuje Jagoda Kumrić. „Svaka ptica svome jatu leti“, rekao bi naš mudri narod, no upravo ga je radi spomenute uloge publika zavoljela i počela prepoznavati na ulici oslovljavajući ga kao Mate, a ne kao Dino. Za njegov životni odabir presudna je bila jedna pučka predstava, nakon koje je ostavio Prometni fakultet i sreću potražio u kazalištu te odigrao uloge u “Kako vam drago”, “Klinču”, “Mortal Kombajnu”, “Starac i more”, “Južnjaku” i “Galebu”. U ladice s natpisom „privatno“ nismo zavirivali, već smo se pretežito držali glume, kazališta i uloga te samo lagano dotaknuli mode. I, naravno, Colina Farrella.


Rođen si u Kölnu, odrastao u Sv. Filipu i Jakovu, živio u Velikoj Gorici, a studentske dane proveo si u Zagrebu, Splitu i Sarajevu. Koliko je to seljenje utjecalo na tebe kao osobu i na percepciju vezanosti za prostor? Što te taj nomadski stil života naučio? Bi li radi toga sada lakše, da se ukaže prilika, otišao živjeti, recimo, u Berlin ili New York?

Da, tako nekako je do sada izgledalo, zapravo tek sad kad vidim ta imena na papiru shvaćam da je bilo seljenja. Definitivno je utjecalo na emotivnu vezanost za prostor, drugim riječima, svugdje se osjećam kao doma i nigdje se ne osjećam doma; taj osjećaj nekad pruža neviđenu slobodu, dok nekad pruža neviđenu samoću. Nekako, kad ste non-stop s ruksakom na leđima nemate osjećaj da se selite, već ste svugdje doma, prihvatite da ste u jednom „road “movie-u te da idete u nepoznato, cesti ostavite da vas vodi i nadate se sretnom završetku. Nomadski stil života me naučio da uživam gdje god da dođem, da tražim poveznice između mjesta/gradova/država, osluškujem tuđi ritam, tuđe probleme te iste povezujem i uspoređujem s mojima. Nekad mi moji problemi u tim trenutcima postaju banalni, a nekad otkrivam nove. No ipak, sve te stvari ipak najviše utječu na moj rad, jer mi pružaju inspiraciju i vodilju za daljni rad. Da se ukaže prilika da odselim u Berlin ili New York naravno da bih je iskoristio bez puno razmišljanja, ne zato što mislim da bih u njima bio sretniji, nego iz razloga što su to ipak metropole umjetnosti i kulture.



Dvije si godine studirao na Prometnom fakultetu nakon čega si se odlučio za glumu. Što je bila prekretnica u toj radikalnoj promjeni izbora profesije? Jesi li se samo jednog jutra probudio i odlučio biti glumac ili se ipak dogodilo nešto specifično što je izokrenulo tvoju životnu priču?

Razdoblje Prometnog fakulteta je samo nastavak na nezrelo i letargično razdoblje srednje škole u kojem sam više energije uložio da se bavim ničim, nego što mi je trebalo da radim nešto konstruktivno i kreativno.

Pa skoro ste i pogodili, nije došlo s jutrom nego je došlo s jednom predstavom, predstavom koju ću zadržati za sebe. Dok sam čekao da predstava započne, gledao sam ljude kako na sebi nose jedan nevidljivi teret briga, kako se na svakom pojedinačnom licu može iščitati dnevni ritam tih ljudi, vidjeti tko je što radio, tko je koliko radio, tko nije spavao, tko je samo spavao. I onda se se dogodila čarolija, predstava je počela, lica u publici više nisam vidio, vidio sam neka nova na pozornici, glumce koji „igraju“ svoje uloge. Predstava je završila, oni su svoje „odigrali“, u publici se upalilo svijetlo i... u publici su bila nova lica, nije bilo ni jedno lice s bilo kakvom brigom u očima, teretom na plećima, u publici su bili ljudi koji su bili emotivno ispunjeni. Tu sam sebi rekao, ja želim istu stvar ljudima raditi, želim im priuštiti da budu emotivno ispunjeni, sretni, bar na dan, sat, minutu, pa makar i sekundu, želim naći način da sa svojim unutrašnjim svijetom mijenjam njihov svijet. Poslije toga nije bilo filozofije, ispisao sam se s FPZ-a, odslužio vojni rok i počeo se pripremati za prijemni. I eto. Da je bilo jednostavno, i nije baš, ali da je bilo veselo, definitivno je.



Kako tvoja obitelj reagira kad vidi tvoj lik na TV ekranu? Hvale li možda svog Dina kad sretnu susjede na ulici, snimaju li epizode „Larinog izbora“ ili izrezuju tvoje slike iz novina za arhivu?

U početku im je bilo zanimljivo, sad me više i ne gledaju. Šala. Moja obitelj je moj najveći i najiskreniji kritičar. Kad trebam iskrenu, detaljnu analizu mog rada onda se prvo obratim njima. Vjerujte, đabe mi to što sam njihov Dino, nimalo me ne štede, ali to su valjda ti vlaški geni poznati po britkom jeziku. Nije da baš skupljaju članke, ali moram priznati da pogledaju sve moje radove (neke i više puta).

Najpoznatiji si po ulozi škveranina Mate iz sapunice „Larin izbor“. Koliko te ta uloga odredila? Prepoznaju li te ljudi na ulici i viču za tobom: Mateee!?

Pa odredila me na način da je bila prekretnica u mom radu, bila je prva TV uloga, prvi put sam se susreo s televizijom kao medijem, prvi put sam vidio što znači snimati sapunicu za jednu veliku produkcijsku kuću i prvi put sam osjetio što znači biti javno eksponiran.

Jesi li, upisujući Akademiju, ikada mislio da ćeš igrati ulogu u sapunici i kakav je tvoj spram tog žanra bio prije no što si se upustio u tu pustolovinu?

Iskreno, ne, bio sam uvjeren da se nikad neću približiti televiziji te da će moja karijera biti obilježena isključivo kao kazališna. Stav prema sapunicama mi je bio poprilično indiferentan.



Osim u televizijskim serijama, glumiš i u kazalištu. Je li zahtjevnije igrati predstave na daskama koje život znače? U čemu je razlika?

Često se postavlja pitanje, je li jedno teže ili zahtjevnije od drugog. Mislim da je i jedno i drugo jednako teško i zahtjevno. Pravo pitanje je koliko je gluma u kazalištu i na televiziji slična. Odgovor je, jako malo. Upravo je nevjerovatno koliko su televizija i kazalište različiti mediji i kako je potrebno upotrijebiti ista glumačka sredstva na potpuno različit način da bi se u konačnici došlo do istog rezultata, to jest da u konačnici dopremo do publike. U jednom slučaju dopiremo do njih u dnevnom boravku, u drugom ih „dotičemo“ u gledalištu. Neke najosnovnije razlike bi bile te da u kazalištu u većini slučajeva imamo kronološki poredane događaje, samim time se i naši likovi kronološki razvijaju do svojih kritičnih točaka. Na televiziji možemo snimati zadnju pa prvu pa treću scenu, među kojima je vremenski razmak više godina. U kazalištu se možemo igrati s publikom, osjetiti kako diše, malčice i koketirati s time. Na filmu nemamo publiku, imamo tu čudesnu kameru, koja jednostavno uveća sve što nije iskreno, iza kamere imamo trideset različitih osoba s trideset drugih zadataka koji su jednako važni da bi u konačnici sve funkcioniralo. Kamera hoće stalno minimalizam, kazalište hoće nešto drugo... Jednostavno, potpuno je različito.



Pretpostavljam da svaki glumac ima neki svoj osobni ritual saživljavanja s likom. Uvijek me zanimalo, kako se odvojiti od svih svojih osobnih problema i misli, ostaviti to sve i potpuno „ući u lik“, ali i izići iz njega kad se ugase kamere. Imaš li neki recept?

Nekad jako teško. Imam recept za sebe i mislim da je stvar da svaki glumac dođe do svoga recepta. Za svakog glumca postoji samo jedan ključ koji otkučava samo jednu bravu.

Mislim da sam u doslovno svakom intervjuu s tobom pročitala usporedbu s Colinom Farrellom. Je li ti itko spomenuo tu sličnost prije nego si postao glumac? Kako gledaš na to? Vidiš li i ti sam sličnosti?

Da, i prije su spominjali. Pa nadam se da ću to moći iskoristiti u jednom trenutku, uporno pokušavam pronaći način kako, ali još nisam dokučio. Malu fizičku sličnost sam vidio u filmu Hearts War, o drugim sličnostima ne mogu govoriti, malo je dosadan jer mi lajka sve na Face-u, ali inače je ok momak. (smijeh)

Kakav si na modnom planu? Jesi li jedan od onih muškaraca koji prije izlaska iz kuće pomirišu majicu pa ako je prihvatljiva onda je obuku i izjure van ili ipak polažeš malo više truda?

Čini mi se da s godinama postajem modno osviješteniji, bilo je svakakvih faza, ne mogu reći da je do sad bila neka naročito modno osviještena faza, ali lagano imam osjećaj joj se bližim. Što se tiče mirisa, tu ipak polažem puno više truda.



Nedavno si pozirao mladom talentiranom fotografu Jakovu Baričiću. Kako si se snašao u ulozi modela? Pronalaziš li u tome neke sličnosti s glumom?

Da, slike gospodina Jakova sam već prije imao priliku vidjeti, tako da sam bio upoznat s njegovim radom te smo jako brzo dogovorili suradnju. Da nisam vidio njegov rad i vjerovao u njegov talent, teško da bih se odlučio za modeling. Što se tiče naše suradnje, uvjeren sam da je Jakov imao puno zahvalnije modele prije mene s kojima je bilo puno lakše raditi, ali izgurali smo do kraja. Sličnost s glumom se može pronaći u svakom poslu, u modelingu malo manje.

Svi mi imamo nekakve snove i ideje o tome kako će nam život izgledati za pet ili deset godina. Imaš li detaljno struktrirane planove za budućnost ili si spontaniji tip osobe? Postoji li neka neostvarena želja koju jako želiš ispuniti?

Planove imam, ali s druge strane, još sam u prilici da živim poprilično spontano tako da nisam siguran hoću li danas upregnuti da ih ostvarim ili možda za godinu dana. Postoji par želja i čim ih ispunim bit ćete moji gosti.

Tina Lončar

photo: Jakov Baričić
Objavljeno: 18.08.2014. u 11:00

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p