DORIS OSTREŠ

Jesu li zoološki vrtovi mjesto bezbrižne zabave i edukacije ili je riječ o zatvoru za životinje?

Kome zapravo služe zoološki vrtovi: životinjama ili čovjeku?

Vjerovali ili ne, nešto manje od dva mjeseca nas dijeli do završetka 2020. godine. Imam osjećaj kao da sam još jučer odbrojavala zadnje minute godine na izmaku, paralelno sastavljajući u svojoj glavi popis svih ciljeva koje, sada već ritualno, iz godine u godinu recikliram, pa su tako očekivanja od nadolazeće godine bila poprilično velika. Tko bi rekao da će mi svega nekoliko mjeseci nakon, jedini cilj biti sačuvati svoje i zdravlje mojih bližnjih? Zanimljivo koliko jedan virus može presložiti naše prioritete, jasno razlučiti bitno od nebitnoga te pružiti nekoliko životnih lekcija koje uvelike mijenjaju način na koji gledamo svijet oko sebe. Mjeseci prolaze, bez naznaka da se cijela situacija polako bliži svome kraju, a dodatne tenzije i nervozu stvaraju šuškanja o novom lockdownu po uzoru na brojne europske zemlje, koje su u potpunosti ograničile slobodnu kretanja. Nakon što smo početak godine i cijelo proljeće proveli u svojim pidžamama, gledali maratone serija, objavljivali 'ostani doma i spasi živote' sadržaj na društvenim mrežama te svakodnevno iskazivali svoje nezadovoljstvo navedenom situacijom i, ponajviše, bezgraničnom dosadom, pitanje slobode postalo je aktualnije no ikada!

Nedostatak stvarnih kontakata i poznate rutine, ljudi kao društvena bića stavljeni su u potpuno neprirodnu i nezdravu situaciju, ponajviše kada je mentalno zdravlje u pitanju, a što najbolje potvrđuju visoke brojke suicida te podatak da je depresija službeno postala drugi svjetski zdravstveni problem. Svega dva mjeseca izolacije bila su sasvim dovoljna da čovjek izgubi svoju prirodnu ravnotežu i da oplakuje dane u kojima je jedina asocijacija na masku bila ona za njegu lica, no možete li zamisliti situaciju da iz svojih domova nismo mogli uopće izaći do kraja godine? Ili da se mjere produže na još nekoliko narednih godina? O kakvim bi posljedicama tek tada govorili? Da bi pronašli odgovor na ovo pitanje ne moramo baš previše razbijati glavu, dovoljno je samo iskoristiti jedan sunčan dan i prošetati se do mjesta gdje je karantena zapravo doživotna - zoološki vrt!

Ni sama ne znam koliko puta sam do sada posjetila zoološki vrt, ali sigurno je riječ o poprilično velikoj brojci budući da točno znam napamet gdje se koja životinja nalazi. Kao dijete, obožavala sam odlaziti u zoološki vrt, ne toliko zbog samih životinja, već najviše zbog kvalitetnog i nerutinskog obiteljskog druženja. Sjećam se kako su obilasci zoološkog vrta uvijek bili isti; na početku bi obilazili nastambu po nastambu, pročitali kako se koja životinja zove te eventualno još neku zanimljivost o njoj, no nakon nekog vremena i obilaska kaveza i kaveza raznih ptica koje me nikad nisu zanimale, konačno bi došli do nešto atraktivnijih i egzotičnih životinja, poput lavova, tigrova i medvjeda, a koji ni približno ne bi ispunili moja očekivanja. Pitanja koja bi o njima postavljala roditeljima nisu bila edukativnog karaktera, vezana uz pojedine specifičnosti same vrste, već me uglavnom zanimalo zašto lav cijelo vrijeme hoda u krug i zašto medvjed spava baš svaki put kada smo tu? O životinjama sam uglavnom stekla dojam da su poprilično dosadne i lijene, gotovo uvijek identičnog ponašanja, nimalo ne nalikujući onim životinjama koje vidimo na TV ekranu te nikako nisu ispunjavale svoju svrhu po koju zapravo dolazimo u zoološki, onu zabavnu.



Pitanje etičnosti postojanja zooloških vrtova gotovo uvijek se povlači tek nakon nekog skandala, a posljednji koji je razbio sliku zoološkog vrta kao mjesta koje predstavlja idiličan obiteljski provod, dogodio se u osječkom Zoološkom vrtu, gdje si je lavica radi autodestruktivnog ponašanja, uzrokovanog neurološkim oporavkom, izgrizla dio desne noge. Ovaj poziv u pomoć danima nitko nije primijetio, a sve je kulminiralo društvenom raspravom o tome koliko je ovakvo zbrinjavanje životinja zapravo edukativno i na kraju krajeva moralno? Od pamtivijeka ljudi su koristili životinje u svrhu zabave, slaveći tako svoj položaj na vrhu hranidbenog lanca. U staroj Grčkoj održavale su se trke bojnih dvokolica, u Egiptu su postojali krotitelji divljih životinja, a prvi cirkusi nastali su u starom Rimu gdje su se održavale predstave u golemoj areni Circus Maximus. Velika atrakcija bile su točke raznih životinja, od hrvanja medvjeda, pa sve do brojnih točki s jahaćim konjima. Prvi moderni cirkus svoja vrata otvorio je 1768. godine u Londonu te je riječ o najposjećenijoj atrakciji tog doba. Popularnost cirkusa te fascinacija kroćenja divljih životinja popularizirala se s godinama, da bi se pitanje nehumanog odnosa, zlostavljanje, njihovo tjeranje na neprirodno ponašanje te stalno seljenje životinja, postavilo tek prije nekoliko godina. Hrvatska je tako u 32 grada u potpunosti zabranila gostovanje cirkusa sa životinjama, prateći trendove u ostalim europskim zemljama, pri tom zauzimajući stav kako iznemogle, gladne, okovane i nerijetko pod sedativima životinje nikome nisu zabavne. Na cirkuse se dugi niz godina gledalo kao na mjesto koje iz životinja izvlači njihov maksimum, mjesto koje probija granice prirodnog, pod krinkom očuvanja vrste i edukacije, sve dok besmisleni pokreti izazvani udarcima nisu postali previše glasni i bolni za gledanje.



Očuvanje vrste i edukacija dio su marketing filozofije koja već godinama vrlo uspješno opravdava postojanje zooloških vrtova.
No, kako se otimanje životinjske vrste, njezino nasilno dislociranje iz prirodnog u umjetno stanište te smještaj u prostor koji nije ni približno onakav kakvog životinje imaju na raspolaganju u divljini, pogotovo ako govorimo o životinjama koje se kreću na više od stotina kilometara godišnje, uopće uklapa u koncept zaštite i društvenog dobra, poput obrazovanja? Ideja zooloških vrtova nastala je kao posljedica uništavanja prirodnog staništa životinja, gdje se njihov dom pretvarao u oranice, livade, voćnjake, zemljišta...S nestankom njihovog staništa, nestaju i životinje, a kako bi se ovaj problem, za koji je odgovorna isključivo čovjekova ruka, sanirao stvoreni su vrtovi ovakvog tipa.



Početna ideja očuvanja vrste i zaštita životinja zapravo nikada nije ostvarena, a to najbolje potvrđuju brojni primjeri u kojima se jasno vidi kako je razvoj životinja unazađen. Primjerice, u britanskim zoološkim vrtovima oko 75% slonova je prekomjerne tjelesne težine, a samo 16% ih može hodati normalno, dok ostatak ima različite stupnjeve hromosti. Tigrovi i lavovi imaju oko 18 tisuća puta manje prostora u zoološkim vrtovima nego što bi imali u svom prirodnom staništu, a polarni medvjedi oko milijun puta manje prostora. Zbog toga dolazi do stereotipnog prolaženja, jednog od najčešćih ponašanja koje posjetitelji mogu vidjeti u zoološkim vrtovima. Stereotipno prolaženje najbolje se može primijetiti na ponašanju medvjeda, koji će hodati do kraja ograde, podignuti glavu, zatim prehodati do drugog kraja i napraviti istu stvar. Također lavovi u svojim kavezima provode 48% vremena hodajući naprijed-nazad, a što posjetitelji često znaju opisivati kao obilježavanje teritorija, što je u potpunosti pogrešno jer ne postoji teritorij za obilježavanje. Ponašanje životinja u zoološkim vrtovima u potpunosti je predvidljivo jer u njihovom životima ne postoje nikakvi izazovi koji bi njihov dan učinili drugačijim i bogatijim te jedino što im preostaje u suočavanju s neumoljivom dosadom jest besciljno koračanje.



Sve navedeno pod znakove upitnika stavlja i edukaciju, koja se najčešće navodi kao cilj ovakvih mjesta. Što točno mi možemo naučiti od životinja koje ne pokazuju svoju stvarnu prirodu, svoje prave karakteristike kakve bi inače imale da su u svom prirodnom staništu? Da je riječ o tromim, lijenim i dosadnim životinjama? Također podaci na ploči rijetko kada pružaju više informacija od samog naziva vrste, načina njezine prehrane i prirodnog staništa, a brzina kojom prolazimo od jednog kaveza do drugog savršeno potvrđuje da smo u zoološki došli zbog zabave, a ne educiranja. Prirodno ponašanje životinja za vrijeme lova ili sezone parenja nešto je što im je u potpunosti oduzeto, pa se postavlja pitanje, koje točno segmente njihovog života zapravo možemo vidjeti iza rešetaka?

Ideja zaštite životinja od izumiranja na prvi pogled zvuči vrlo plemenito, no koje životinje u zoološkom vrtu zapravo spadaju u kategoriju ugroženih? Životinje koje zoološki vrtovi preferiraju uglavnom su egzotične i popularne životinje koje služe kao magnet za posjetitelje, dok su one manje popularne vrste u potpunosti zanemarene. Prema izvješću Svjetskog društva za zaštitu životinja iz 1994. godine, svega 2% ugroženih vrsta uključeno je u programe razmnožavanja, a veliki problem je i parenje životinja koje su bliskom srodstvu.



Problem sa zoološkom vrtovima puno je dublji i kompleksniji, pa kao takav nadilazi stvar osobnih preferencija, odnosno sviđa li se to nekome ili ne, jer je riječ o sustavnom zlostavljanju koje se s godinama normaliziralo, a navedeni problemi samo su maleni djelić svega onoga što se već godinama gura pod tepih. Od toga da se većina mladunaca koji nisu toliko atraktivni posjetiteljima prodaju cirkusima, budu posluženi kao hrana ostalim životinjama ili se nad njima izvode razni eksperimenti u istraživačkim centrima, pa sve do ubijanja životinja koje u nekom trenu postanu višak. Veliki skandal nastao je krajem 2012. godine, kada je otkriveno da safari - park West Midland prodaje mladunce bijelih lavova putujućem cirkusu u Japanu, a par godina nakon toga, javnost je zgrozio slučaj usmrćivanja potpuno zdrave žirafe Mariusa kako bi ju poslužili lavovima u zoološkom vrtu u Kopenhagenu.



Unazad nekoliko godina mogu se primijetiti određene promjene po pitanju izgleda zooloških vrtova; pojedine životinje se ne drže više u manjim, oskudnim kavezima, već su dobile nešto veći prostor, a koji je i dalje nemjerljiv s njihovim prirodnim staništem. Nadalje, što je zoološki vrt veći, to su veći i troškovi u pružanju kvalitetne brige, a ono što je u potpunosti besmisleno jest činjenica da se troše milijuni na čuvanje zatočenih životinja, dok se paralelno govori o nedostatku resursa za očuvanje ugroženih vrsta u divljini i obnovu njihovog prirodnog staništa. Često znamo isticati kako živimo u tehnološki naprednom i civiliziranom društvu, no kada će se taj napredak očitati u našem odnosu prema životinjama? I što točno zatočene i nemoćne životinje ispunjavaju u čovjeku? Potrebu za osjećajem moći? Ego?



Od pamtivijeka ljudi tretiraju životinje kao da su dio našeg svijetu, a ne bića s kojima dijelimo ovaj planet. Tako nam služe na sve moguće načine, a kada ih ne možemo iskoristiti za hranu, odjeću ili kao radnu snagu, onda ih koristimo za zabavu i pokazivanjem svoje nadmoći. Ono što bi uvelike doprinijelo čovjekovom razvoju jest oslobođenje od tih primitivnih poriva, stoga je velika odgovornost na društvu da se o ovim problemima javno progovara i da ih se više ne gura pod tepih samo zato što nam je nelagodno mijenjati neke usađene navike. Brojni skandali koji su posljednjih godina procurili u javnost počeli su polako mijenjati stavove ljudi te su poslužili kao poticaj na pozitivne promjene u odnosu prema životinjama. Primjerice, Worldlife Center u Londonu planira stvoriti visoko - tehnološki zoološki vrt bez životinja, a u kojem će posjetitelji moći promatrati stvarne životinje u divljini preko satelitske veze, na mjestima kao što su amazonske prašume ili način njihovog života u Africi. Tako će se dobiti realna slika o njihovom načinu života, navikama i karakteristikama, a nakon čega sa sigurnošću možemo reći da smo nešto zaista i naučili. S druge strane, dok čekamo da jedan takav centar osvane i u našoj neposrednoj blizini, sve ono što nas je ikada zanimalo o životinjama možemo naučiti i putem National Geographic, Animal Planet, Discovery i raznih drugih programa koji najuvjerljivije dočaravaju stvaran život životinja, a koje su pak izvan rešetaka puno više od tužnog pogleda, lijenog koraka i jednoličnog pokreta!

Foto: Pexels, Unsplash, Instagram
Objavljeno: 05.11.2020. u 00:00
Tagovi: životinje

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p