DORIS OSTREŠ

Kada ćemo prestati biti društvo koje jednostavno mrzi žene?

O slučaju koji je otvorio Pandorinu kutiju!

Već nekoliko sati pokušavam sročiti uvodnu rečenicu koja će najbolje odraziti zgražanje nad nedavnim slučajem seksualnog zlostavljanja 11-godišnje djevojčice, a koji ne samo da je podigao na noge stanovnike mjesta u kojem se ono i dogodilo, već je okrenuo želudac svakom normalnom čovjeku. Mislim da problem sa sastavljanjem ovog teksta leži u tome što zapravo i ne postoji riječ kojom bih mogla opisati osjećaj zgražanja nad samim događajem, kao i zabrinutosti oko toga kuda uopće ovaj svijet ide jer smo još jednom dobili potvrdu da zaista živimo u društvu koje dubinski prezire žene!

Gotovo nema osobe koju nije potresao još jedan slučaj seksualnog zlostavljanja, odnosno silovanja (jer ipak treba nazivati stvari pravim imenom) 11-godišnje djevojčice u Prištini, a nad kojom su se satima iživljavala petorica muškaraca, od kojih su trojica maloljetni. No, činjenica da je jednom djetetu, u parku kao kakvoj životinji, oduzeta prilika za normalnim životom, razvojem i uopće nekom budućnosti u kojoj će postojati dan da se toga neće prisjećati iznova, zakonodavni sustav i pravosuđe (kako smiješan naziv za nešto gdje pravda uopće ne postoji) nastavili su oduzimati od žrtve preostalo dostojanstvo kao lešinari kad se okupe oko mrtvog plijena. Četvorici muškaraca određen je jednomjesečni pritvor, dok se izricanje presude petom zlostavljaču očekuje danas.

Ovaj slučaj ponovno je otvorio Pandorinu kutiju o seksualnom zlostavljanju žena koje je zapravo toliko učestalo da smo ga počeli normalizirati i ne primjećivati. Mislite li da tome nije tako, ako ste žena, pokušajte se sjetiti jeste li se ikada osjećali sigurno prošetati se sami pokraj grupice muškaraca po noći, bez da se pravite kako s nekime razgovarate na telefon kao jedan od najčešćih poteza koji vraća koliku toliku sigurnost? Također, možete li nabrojati jedan izlazak u klubu, a da vas netko nije 'suptilno' pogladio po stražnjici? Toliko je svakodnevnih situacija u kojima se grubo narušava dostojanstvo i sigurnost žene, do te mjere da su postale toliko neprimjetne, normalne i svakidašnje, da se bilo kakvo reagiranje na iste doživljava kao pretjerivanje.

Sjećam se situacije kada sam se jednog poslijepodneva vraćala kući nakon srednje škole, izmorena od škole i svega drugoga što u tim godinama mori jednu osobu u teškom pubertetu, gužvajući se u ZET-ovom tramvaju s ljudima upitne higijene trudeći se zadržati balans nad oštrim zavojima tramvaja, i muškarca koji godinama može parirati mom tati, koji je stajao iza mene. Nije prošla niti prva stanica, a već sam osjetila lagano lupkanje po stražnjici, gdje sam još uvijek sebe uvjeravala da striček očito nema mjesta pa zbog lude vožnje lupa s vrećicom, da bi se to 'lupkanje' već nakon treće stranice pretvorilo u konkretni stisak rukom. Ono što sam tada naučila o sebi jest to da se ne znam snaći u situacijama ekstremnog straha jer sam ostala na mjestu zakopana kao da u meni ne postoji niti jedan jedini nagon za životom, kao i to da apsolutno nikoga oko mene nije briga što odrastao muškarac 'šlata' dijete.

Što je najgore, ovakvu priču, ali i nažalost one puno gore, ima gotovo svaka druga žena, a što samo potvrđuje koliko je riječ o problemu koji ne zahvaća nesretne pojedince, žene koje su možda svojim izborom provokativne odjeće navukle muškarce na sebe jer hej, tko se može suzdržati pored kratke haljine ili minice, ili pak žene upitnog morala, već govorimo o obrascu ponašanja. Dečki su dečki, reći će ljudi i opravdavati tako njihovo dizanje suknji u vrtiću i šlatanje na hodnicima osnovne škole, dok ćemo se nekoliko godina kasnije zgražavati i pitati se kako je netko mogao silovati 11- godišnje dijete?

Pored ovog monstruoznog događaja, tema silovanja ovih je dana jedna od najaktualnijih na društvenoj mreži TikTok gdje tisuće i tisuće žena prepričava svoje iskustvo silovanja i drugih oblika seksualnog zlostavljanja. Ono što je zastrašujuće jest to da su predatori najčešće osobe od najvećeg povjerenja, poput oca, ujaka, bratića, obiteljskog prijatelja itd., a što cijelo prijavljivanje čini još težim i neizglednijim jer to povlači sa sobom i brojne druge probleme od kojih se najviše izdvaja nepovjerenje od ostatka obitelji kao i strah od osude bližnjih.



Možda se nećete složiti sa mnom, ali mislim da je zaista realno očekivati od žena da neće prijaviti nikakav oblik seksualnog zlostavljanja jer je i samo pravosuđe jedan od zlostavljača. Kazne su mizerno male te se opravdavaju nedostatkom materijalnih dokaza (jer pobogu svaka žena nakon što je silovana mora imati ogrebotine, razoreno međunožje i direktno nakon tog čina pozvati policiju, inače se ne računa), sustav je trom i spor te na svojim vratima jedino očekuje idealne žrtve, a realnost nikada nije idealna, pogotovo ne u takvim situacijama.

Dokle god društvo od žrtve očekuje da preuzme odgovornost za to što je netko drugi zlostavlja, da svojim ponašanjem, odijevanjem i odlukama prevenira vlastito zlostavljanje te dok svaki oblik zlostavljanja ne bude popraćen prijekorom i burnim reakcijama, žene će i dalje samo koegzistirati u svijetu kojim očito vladaju muškarci.

Foto: Instagram, Unsplash
Objavljeno: 02.09.2022. u 09:54
Tagovi: Žena, psihologija

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p