DORIS OSTREŠ

Postaje li neko dobro i humanitarno djelo manje vrijedno ako se njime pohvalimo na društvenim mrežama?

Pomažemo li drugima iz čisto nesebičnih razloga?

Slobodno mogu reći da sam veći dio ove godine provela u pidžami, s nekom nedefiniranom punđom na glavi, a gotovo bi se mogla zakleti da povremeno čujem jauke i plač iz svoje make up torbice, jer dane kada sam iz kuće izašla sređena mogu gotovo nabrojati na prste. Jedan od tih dana dogodio se nedavno, kada sam poželjela iskoristiti tople zrake sunca, koje se ovih dana zaista rijetko viđaju, a kako drugačije nego ručkom i kavicom na sred Cvjetnog trga? I dok sam tako poprilično dugo promatrala jelovnik, kao da se radi o operacionalnom zahvatu, moje vaganje između sočnog hamburgera i zdrave salate prekinulo je nekoliko prosjaka. Prvi je prodavao kalendare za koje nisam sigurna da su od ove godine, drugi je pak žrtva domovinskog rata s mizernom mirovinom, a treća je bila žena s malenim djetetom u rukama, moleći novce za hranu. Za kalendar sam se zahvalila i rekla kako već imam jedan, umirovljeniku sam rekla da nemam ništa sitnoga kod sebe (što je i bila istina), a treća me potpuno slomila, pogotovo zato što je u mene zurio taj veliki hamburger, stvarajući tako osjećaj grižnje savjesti, dok me paralelno gledaju te malene oči, pitajući se hoće li imati danas ručak?

Ono što u ovakvim situacijama već rutinski radim te na taj odgovor gledam kao na as iz rukava jest ponuditi se osobno kupiti hranu te svakako izbjeći davanje novaca iz nepovjerenja da će taj isti novac na kraju biti potrošen na alkohol, drogu ili neke druge nepotrebne stvari (gotovo isti razlozi zbog kojih meni moji roditelji nisu željeli davati novac u srednjoj). Puno puta mi se dogodilo da bi me netko u potrebi odbio i zahtijevao samo novac, no ovo je bila situacija u kojoj je žena zdušno pristala. I tako sam otišla u jedan obližnji dućan, natrpala košaru s hranom i velikodušno joj dala vrećice, osjećajući se kao da sam upravo riješila sve njezine životne probleme te pritom pokazala svoje najbolje moguće lice ispred svih koji su tog dana sjedili sa mnom u restoranu, a najviše me radovala činjenica da se konačno mogu vratiti svom hamburgeru i pojesti ga u miru do kraja!



Nepobitna je činjenica da ljudi čine dobra dijela iz brojnih razloga; od toga da pri izlasku iz trgovine ubace pokoji sitniš u posudicu prosjaka koji tamo već danima sjedi, kako bi se konačno riješili žutih novčića koji samo ispadaju po torbi, pa sve do toga da u humanitarnoj akciji sudjelujemo slanjem sms-a tek onda kada takva vrsta pomaganja doživi pravi hype na društvenim mrežama, pa eventualno okačimo i pokoji story kako bi potaknuli druge da učine isto, ali prije svega da drugi vide da smo mi to isto - već napravili. Pojavom društvenih mreža humanitarne aktivnosti te bilo kakav vid pomoći poprilično se prostituirao, posebice kada govorimo o sferi YouTubea, gdje brojni youtuberi u nedostatku kvalitetnog sadržaja i poslovne strategije, preglede i subscribere skupljaju na tuđoj nesreći.

Tako je jedno vrijeme bio poprilično popularan trend staviti pred kamere zapuštenog prosjaka te mu pružiti cijeli makeover, od glave do pete. Bilo je tu odlaska u frizerske salone, brijanje brade, kupovine nove odjeće, kao i odlasci u restorane te brojni drugi sadržaj koji u startu garantira preglede. Emotivni rastanak dvojice novih prijatelja na kraju videa malo koga bi ostavio ravnodušnim, a na kraju krajeva sadržaj koji u publici izaziva određene emocije itekako se može nazvati poslovno uspješnim.

Ono što u ovom periodu godine najčešće kola društvenim mrežama su popisi božićnih želja iz dječjih domova, od kojih nas uvijek zapeče obraz jer nam dođu kao kakav snažan šamar, posebice kada uzmemo u obzir u kakvoj raskoši zapravo svakodnevno živimo. Ako cijelu godinu nismo napravili kakvo dobro djelo, ovo je sjajna prilika za to jer je ipak riječ o nekome ranjivom, a na koga smo baš svi slabi. Osim što ćemo nerijetko snimiti i poslikati svoje pakete spremne za pošiljku te se istima pohvaliti na društvenim mrežama, sadržaj u tim paketima vrlo često čine stvari koje nama osobno zapravo više ne trebaju te ih ne koristimo. Stara jakna koju smo prerasli te ju nemamo kome više pokloniti, kozmetički proizvodi koje smo možda dobili, a osobno nam se ne sviđaju te mnogo drugih stvari s kojima ne znamo što bi, koristimo kako bi nekome drugom vratili osmijeh na lice. Ili smo se samo riješili suvišnih stvari koje se i ovako vucaraju po kući? Pitanje koje se zapravo cijelo vrijeme nameće jest govorimo li tu i dalje o činjenju dobrog dijela i postaju li ovakve humanitarne akcije manje vrijednima ako ih činimo iz nekih sasvim drugih razloga? I postaju li one manje vrijednima ako se njima pohvalimo na društvenim mrežama, očekujući zauzvrat odobravanje od publike koja nas prati?



Psihologijska istraživanja se već dugi niz godina bave proučavanjem ljudskog ponašanja, odnosno stvarima koje nas motiviraju da činimo socijalno nepoželjna, kao i ona poželjna ponašanja. Tako je altruizam jedan od oblika prosocijalnog ponašanja čiji je krajnji rezultat korist za drugu osobu, a što je i svojevrstan motiv takvog ponašanja. Dakle riječ je o potpuno nesebičnom načinu ponašanja u kojem osoba nerijetko može na sebe preuzimati i određeni rizik u korist osobe kojoj se pomaže. Posljednji takav slučaj koji mi je ostao u sjećanju te je bio vrlo medijski popraćen jest onaj gdje su radnici s obližnjeg igrališta potrčali u pomoć djevojci čiji je stan bio u plamenu, ne vodeći računa o vlastitom životu i popratnim rizicima. Na svu sreću, svi su izvukli živu glavu, a ovaj herojski čin se punom parom komentirao i sherao. Ljudi vole živjeti s činjenicom da i u ovim teškim vremenima postoje izvanredni pojedinci koji su spremni na ovako herojske poteze, da među nama hodaju supermeni i batmani koji će biti tu kada i nama samima treba pomoć. Samo šteta što na njih zaboravimo već idućeg jutra...



S druge strane, evolucijski pravac psihologije ne slaže se s time da svaki altruističan čin mora biti nesebičan, odnosno da sve ono što zapravo činimo za drugoga, radimo ipak s jednom dozom sebičnosti. Iz evolucijske perspektive, ovaj pravac objašnjava altruizam kao ponašanje kojim želimo osigurati preživljavanje svojih gena, pa smo tako skloniji nesebično pomagati onima s kojma smo u bliskom srodstvu, primjerice roditeljima, braći, sestrama, rođacima isl. Ono što nas zapravo pokreće da činimo dobra dijela u suštini je empatija, no paralelno je moguće dok pomažemo drugima, ostvarivati određene dobiti i za nas same, a koje se možda ne uklapaju toliko u samu definiciju altruizma, poput socijalnog odobravanja, izbjegavanje osjećaja krivnje jer nismo pomogli ili održavanje pozitive slike o sebi, što je posebice vidljivo kod korištenja društvenih mreža. Prema drugom pristupu, pomaganje zaista može biti suštinski nesebično, dok se navedene dobiti pojavljuju kao puka nenamjerna posljedica. Dakle samo pomaganje definitivno nije crno ili bijelo, pokretač istoga mogu biti različiti porivi i potrebe, no na kraju dana vrijedi li naša pomoć zbog toga manje?



Vjerujem da bi svijet bez međusobnog pomaganja, bez obzira na razloge s kojima je ono motivirano, izgledao približno kao nekakva nova epizoda serije 'Black Mirror', odnosno svijet u kojem vlada u najmanju ruku kaos. Bilo kakav vid pomoći uvelike doprinosi našoj socijalnoj integraciji, smanjuje opterećivanje našim osobnim problemima te u nama stvara osjećaj ugodnih emocija, a što se zapravo ne mijenja objavljivanjem tog istog sadržaja na društvenim mrežama. Uostalom potreba za prihvaćanjem i pohvalom sasvim je prirodna čovjeku jer u suprotnom ne bi imali potrebu objavljivati ikakav sadržaj na takvim platformama te tražiti reakcije na isti. Nadalje, naš svijet se uvelike promijenio posljednjih nekoliko godina. Postalo nam je jednostavno normalno dijeliti svaki trenutak svog života na društvenim mrežama, pa ako dijelimo svoju odjeću, intimne obiteljske trenutke, aparate za depiliranje i svoju rutinu njege, onda nas i ovakav prosocijalan sadržaj ne bi trebao iznenađivati, nervirati ili bi ga u najmanju ruku trebali propitkivati. Na kraju krajeva, svatko od nas u ovom ludom svijetu teži nekom ispunjenju, ma kakvo god ono bilo, pa zašto ne pri tome činiti svijet malo mirnijim i skladnijim mjestom?

Foto: Unsplash, Instagram, Youtube
Objavljeno: 21.11.2020. u 00:00

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p