Nikad nisam ne voljela trčanje, ali...

 

Prehodam polumaraton trenirajući ljude u teretani. Objašnjavala sam da to nije isto. Energija na mojim treninzima, glazba, ritam, trud ljudi u dvorani, to su stvari za koje živim i koje me drže na životu. Trčanje, to je muka. Monotona, bolna, iscrpljujuća muka ritmičnog udaranja stopala o tlo. Objašnjavala sam da su fitness i trčanje dva različita sporta i strpljivo slušala kako mi prijateljice sjajnih očiju pričaju o svojim treninzima u adidas školi trčanja, kilometražama, metodama i tempu. Jučer sam se rasplakala od sreće dok sam trčala. "Moraš to probati", govorila je S, "Na početku je odvratno, ali nakon pet-šest kilometara sve se sažme u jednoj točki. Doslovno downloadam informacije o sebi. Svakih nekoliko kilometara hvata me nova kriza, ali znam da samo trebam gurati i da će proći. Kad probijem zid, razjasni mi se cijeli svijet, osjećam ljubav. Ne znam ti to opisati. Moraš doći sa mnom na trčanje."

 

Moram li vam reći da sam ovakve priče slušala s krajnjom skepsom? Sportašica sam cijeli život i cijenim sve sportove, posebno atletiku. Divila sam se tim ljudima s kojima je S trčala, koji su bez ikakvih sportskih predispozicija u tridesetima, pedesetima, s viškom kilograma, odlučili početi trčati s toliko vjere i dobre volje, ali smatrala sam da meni, pored šest sati treninga, gostovanja na konvencijama, privatnih satova s klijentima i ostalih poslovnih obveza trčanje zaista ne treba. Onda je počelo. Ja sam jedna od onih žena o kojima čitate na portalima, onih koje žive za posao. Uvijek sam prezrivo preskakala te članke i njihove filozofije o balansu privatnog i poslovnog. Moji izlasci, prijateljstva, osjećaji, planovi, sve je uvijek bilo vezano uz svijet fitnessa. Uvijek radim jer tako dišem punim plućima. Ili sam barem tako mislila dok mi se planovi nisu počeli ostvarivati.

  

 

 

Nakon nekoliko zeznutih godina već sam bila razmišljala o promjeni posla, htjela sam dići ruke od fitnessa. Dok sam prijateljici vrtila uobičajenu jadikovku kako u ovoj zemlji nema tržišta za ljude poput mene, prekinula me i rekla: “To ti je kao kad mene pukne kriza na trčanju. Znaš kako se prolazi kriza? Nogu pred nogu. Ne misliš da te boli, da ne možeš i gdje je cilj. Jedino što te zanima je staviti lijevu nogu pred desnu. Pa desnu pred lijevu. Spusti glavu, stisni zube i guraj. Nakon nekoliko stotina koraka otkrit ćeš snagu koju nisi slutila da je imaš.” Bio je to prvi put da nisam frknula nosom na duhovne spoznaje s trčanja. Prihvatila sam savjet. Stisnula sam zube, prestala se žaliti i živjela dan po dan. Sastanak po sastanak. Trening po trening.

 

Nakon nekoliko mjeseci postala sam adidasov ambasador. Počeli su stizati pozivi za nastupe na konvencijama po cijelom svijetu. Televizijski nastupi, pisanje članaka, treninzi, klijenti u teretani, klijenti u marketingu, partyji, avioni, sponzorski ugovori i jetlag. Isprva se sve činilo kao ostvarenje snova, ali tlo mi je izmicalo ispod nogu. Htjela sam briljirati, zadovoljiti sva očekivanja. Nisam znala za granice. Uspijevala sam, ali sa svakim uspjehom malo sam više gubila sebe. Te noći na nasipu, mislila sam da je gotovo. Privatni život u laganom kaosu, ahilove tetive su prijetile su da bi mogle biti sljedeće, kao i svi moji planovi koji su mi se sada činili stranima i nerealnima.

 

 

Je li moguće da si sve ovo napravila da bi shvatila da u tome nema ničega? Sjedila sam u krevetu gledajući tupim pogledom u jednu točku. 1:00 na satu. Već sam dva sata vrtila tu misao u glavi, da u mom uspjehu nema ničega. Onda je od nekuda iskrsnulo jedno jedino pitanje, oštro kao laser: a ima li tebe? Ne znam zašto sam iskočila iz kreveta, ne sjećam se kako sam navukla tajice i hoodie, zašto sam odabrala baš te adidasice iz moje povelike zbirke, kad sam pretrčala cestu i uspela se na nasip. Savršeno se sjećam sreće koja me obuzela kad sam počela trčati. Nije bilo ničega, ni pozornice ni kamera, publike ni glazbe. Čula sam svoje disanje i šum vjetra koji sam stvarala sama, svojim pokretom, bez ičega. Bio je to tako oslobađajući osjećaj, čista sreća. Onda sam se sjetila. Ja nikad nisam ne voljela trčanje.

   

 

 

Dok sam trčala po hladnom Savskom nasipu, sjetila sam se onih toplih ljetnih jutara kad su mi zrikavci udarali ritam dok sam trčala po pustom Marjanu, žmirkajući zbog znoja koji mi slijevao u oči, grabeći uzbrdo sretna zbog svakog teškog udaha koji je sve činio stvarnijim. Sjetila sam se priprema s košarkaškim klubom, euforije s kojom sam se nakon brutalnog tempa trkačkih treninga bacala u more, smijala. Bila sam klinka, nisam znala patiti, ali i tada me trčanje vraćalo meni. Tamo na Marjanu sama, gurajući nogu pred nogu uz brdo, otkrivala sam koliko mogu i od čega sam, pričala sa sobom, voljela sebe i ne znajući da je to onaj balans o kojemu pišu portali zdravog života. Sa svakog usamljenog trčanja vraćala sam se u grad s novim informacijama o sebi. Nisam znala odakle mi. Downloadala sam, što bi rekla S.

 

 

S trčanjem sam upoznavala sebe, vraćala se sebi. Te noći na nasipu probila sam bol i krizu. Nogu pred nogu, nakon tri teška kilometra moj sat je pokazao da mi se puls stabilizirao. Napor je zamijenila lakoća. Trčala sam već sat vremena i nisam htjela nikad stati. Srce mi se nakon nekoliko mjeseci konačno otvorilo, voljela sam sve. Što sam dulje trčala, taj je osjećaj bio sve širi. Odgovori koje sam tražila godinama počeli su se pojavljivati u ritmu disanja i koraka, prvo nejasni, a zatim sve čišći. Bilo je to prije nekoliko godina. I danas živim tako. Nogu pred nogu, otvorenog srca, s ljubavlju. Svaka nova kriza koju probijem, donese mi stvari koje nadmašuju moje snove. To me naučilo trčanje.

Marija Andrijašević

Foto: Jure Perišić