Ne znam kako bih uopće sumirala osjećaje nakon prvog istrčanog polumaratona, osim kada je završilo da sam prvih par minuta plakala od sreće, a nakon toga se smijala danima. Kažu da je to runners high, to vam je kao dopaminska bomba koja vas pogodi i vi se pitate kako ćete živjeti bez tog osjeća, ali onda se sjetite da je i Ljubljanski maraton tu negdje blizu pa se smirite u glavi.
Prošle godine, tik pred zagrebački maraton ustanovila sam da imam anemiju koja je za trkače vrlo čest poremećaj koji se javlja, ali je za mene u tim trenucima to bila grozna spoznaja, jer sam bila svjesna da neću trčati svoj prvi polumaraton. Godinu dana pripreme, trčanja, svih odricanja od mog vremena do vremena provedenih s drugim i dragim ljudima, ostalo je bez te krune, krune polumaratona.
Nekako sam sama sa sobom onda odlučila da je 2016. moja, da će te godine biti moj prvi polumaraton. I točno je tako i bilo, ovo je jedan od benefita dugoprugaških kilometraža, naučite dugoročno planirati, a ne samo da naučite, već to i tako napravite. Strukturirate se u glavi, ali i u tijelu, općenito u životu. Jasno si postavite prioritete i tako si olakšate život bar za 50%.
Trčanje po gradu, po ulicama koje jako dobro poznajete, to je jedna specifična i lijepa poslastica, koja se tako rijetko može okusiti. I zato sam iznimno sretna što je zagrebački polumaraton bio taj prvi koji sam istrčala, za točno 2 sata i 46 sekundi. Smiješno je, kako u životu i ostalim stvarima, ovih 46 sekundi ne bih ni percipirala, ali ovdje i sada, postavljen je novi cilj, uskoro moram trčati ispod tih 2 sata, 120 minuta.
Na početku moram priznati da je grad izgledao lijepo, da su ove godine mnogi izašli na cestu navijati za trkače i trkačice i zato im od sveg srca hvala, jer mislim da ljudi nisu ni svjesni koliko to puno znači, ali i da su došli mnogi trkači i trkačice iz svih dijelova Europe.
Moja taktika je bila da se priključim školarcima adidas škole, jer treneri su najbolji paceri (oni vam 21 km drže da trčite istim tempom, točnije da ne izgorite na startu, već da dođete do cilja). Odabrala sam grupu i trenera Krešu te smo polagano krenuli, onako prvih 5 km smo pričali, onda smo došli do Dubca gdje je okret, tu sam prvi put pomislila, kako je ovo teško, a tek smo na 8 km, znači još punih 13 km je ispred nas.
Ali nekako guraš, znaš da ćeš još jednom proći pored Maksimira, Petrove crkve, Jurišićeve sve do Trga i da kad si na trgu da ti je ostalo još nekakvih 4 km. Tu me već lupa druga kriza, koja se pretvara u izgovor ma stat ću malo, prošetati, ali tu je Krešo koji samo lagano opominje i govori, samo polako, diši, jedna noga ispred druge i to je to. Nakon Trga, dolazimo do cheering pointa gdje Zagreb runnersi s Burtovcima imaju DJ-a, konfete, megafone i oni me/nas proguraju taman da do Britanca ne razmišljaš o ničemu, ali doslovno o ničemu.
Tu smo sad već negdje na 19 km te glava samo misli: Ana, zašto? Zašto ovo radimo? Polako si govorim i ja, ali i Krešo, noga ispred noge, još samo malo je ostalo. I na 20 km, vidim svoju obitelj koja drži transparent: "Ajmo teta Ana, možeš ti to!" i oblije me takav val sreće, da se to riječima ne može opisati. Znam da je još samo kilometar i da ću istrčati, u nekom dobrom vremenu i da ću bi zadovoljna. Ulazak na trg, puno, puno navijača, trener i ja, lagano ulazimo u cilj. Ruke dignute u zrak, sreća na mom licu, iskrena...
Prvi polumaraton je završen, onako kako sam rekla za 2 sata i 46 sekundi. Za sve vas koji čitate ovo, znajte da je osjećaj predivan, ali i da vi to možete, s dobrim planiranjem i redovnim treninzima, i vi to možete! Ja navijam za sve vas...I sada, kada je polumaraton riješen, apetit se povećao, želja je da sljedeće godine na ovoj stazi istrčim svoj prvi maraton, nekako vjerujem da će to biti točno tako. Zato, držite fige da se plan ostvari!
Ana Stunić
Foto: Jure Perišić
Objavljeno: 29.10.2016. u 10:20