ZDRAVLJE

Meditacijom majmuni odlaze u nebo

Što je 'monkey mind' i kako ga utišati?

Što činite kako biste se opustili? Bućnete li kasno navečer u vruću kupku ispunjenu mjehurićima, igrate li se i mazite s kućnim ljubimcima, penjete li se visoko u zelena brda, prakticirate li jogu ili ste si možda za rođendan odlučili pokloniti mindfulness tečaj? Kuhate li komplicirana internacionalna jela ili pečete kilograme zdravih kolača koje nitko od nezahvalnih ukućana ne želi pojesti?

Psujete li tijekom jutarnje gužve na gradskim prometnicama kako biste izbacili negativnu energiju što dalje od sebe, usmjerivši je prema nekome tko bezbrižno i neopterećeno fućka vozeći se u autu ispred vašeg? Plačete li u WC-u na poslu ili se pokušavate pribrati sjedeći na rubu kade i nervozno otpuhujući kolute dima dok vas vaše dijete, glasom čija frekvencija i decibeli paraju bubnjiće, po tko zna koji put doziva da dođete i pomognete mu potražiti ljubičasti flomaster koji je prije nepunih pet minuta imalo u ruci? Brojite li unatrag, duboko dišući i istovremeno rukom pritišćući koljeno kako bi prestalo sa svojim titravim i nervoznim pokretima od kojih vam se trese čitavo tijelo? Ako ste potvrdno odgovorili na jedno ili sva od navedenih pitanja, znači da se u hektičnom okruženju naših života svojski trudite pronaći komadić mira i fokusa, da se želite centrirati i vratiti izgubljeni cool.

Nisam osoba od meditacije, od mirnih i staloženih radnji, od opuštajućih aktivnosti; koncept opuštenosti uvijek mi je predstavljao ideju odsustva potrebe, pitanja, brige i rojeva misli bez obzira na značenje. Ako je opušten onaj trenutak kad ujutro ustaneš bez da ti glavu počne opsjedati bezbroj zadataka, dogovora i termina kojima se u određenom trenutku dana moraš posvetiti, koje ne možeš otkazati, koje ni u slučaju moljakanja ili cendranja baš nitko neće napraviti umjesto tebe, u tom slučaju nikad nisam bila opuštena; taj trenutak mi je bio neuhvatljiv kao kad dijete nesmotreno ispusti helijem ispunjen balon u obliku labuda ili pčelice Maje, a zatim refleksno i bezuspješno trzne ručicom u smjeru uzice koja je iskliznula iz te malene šake, dok balon nonšalantno i bezbrižno iz sekunde u sekundu dobiva na visini; sve što dijete može dok mu nemilosrdna gravitacija drži stopala zalijepljena o asfalt jest bespomoćno pratiti balon pogledom, nadajući se da će mu biti bolje u divljini, samo da bi ga koji sat kasnije ugledalo zapletenog u granama obližnjeg jablana kako daje svoj doprinos globalnom onečišćenju.

Nisam škrta, ali nisam ni bogata, a tko bi poplaćao sve te uslužne djelatnosti koje su potrebne samo za održavanje hladnog pogona trideset-i-nešto godišnjakinje? Reducirane do maksimuma, ostaju samo one koje smatram neophodnima i za koje se prepuštam se stručnosti, znanju i umješnosti drugih žena. Uz majstoricu za depilaciju, kraljicu uređivanja noktiju i neustrašivu doktoricu dentalne medicine, mojem se haremu pridružila i učiteljica vođene meditacije. Ona mi, doduše, svoje usluge ne naplaćuje neposredno, generiranjem najvećeg mogućeg broja YouTube klikova, stotine kojih joj pristižu upravo od mene.

Jedan je simpatičan budistički redovnik u kratkom dokumentarcu pojasnio da nas u smirivanju naših misli i pronalasku fokusa onemogućuje majmunski dio našeg mozga, monkey mind, kako je prozvao taj dio naše pameti, ili, bolje rečeno, glupeti. Dodao je zatim da bismo životnim izazovima pristupili mnogo svjesniji i pribraniji samo kad bi nam taj šašavi majmunski mozak s vremena na vrijeme dopustio da sasvim nakratko odahnemo, usporimo otkucaje srca, produbimo i usporimo udisaje i izdisaje. Zbog toga, savjetuje taj Budin učenik, dok nas majmunski mozak napada histerično nam vrišteći na uho bezbrojne informacije, drmajući nas za rame i pokušavajući na sve moguće načine privući pozornost na sebe, preostaje nam da brojimo udisaje i izdisaje. Samo to. Ili, kao u mom slučaju, ispružimo ruku, utipkamo guided morning meditation u YouTube i dopustimo da nam navođena meditacija pomogne u dostizanju tog cilja.

Uvijek sam htjela meditirati jer mi se spasonosnom činila ideja da postoji neka tehnika koja će mi omogućiti da povremeno odmorim mozak od stotina misli koje me bombardiraju i šrapnela informacija čijoj sam paljbi svakodnevno izložena, kao uostalom svatko tko radi i kreće se u urbanoj okolini ili koprca u mreži internetske stvarnosti. Nakon što se u zoru svakog dana udobno smjestim u vlaku koji me zajedno sa stotinama drugih neispavanih i obavezama pretrpanih putnika vozi u veliki grad na još jednu šihtu važnog i izazovnog posla, s pjesmom u slušalicama i modernom HŽ pretplatnom karticom u rukama strpljivo pričekam da kondukter obavi svoj posao kontrole spomenute kartice, kako bi u duhu hrvatske digitalizacije i pomoću sofisticiranog uređaja, posljednjeg krika tehnologije, provjerio je li vožnja uistinu plaćena. Nakon što čovjek ustanovi da nisam slijepi putnik, nehajno kimne u mom smjeru, a ja promrmljam „hvala“ u njegovom, nakon čega se posvećuje ostalim putnicima, što mi signalizira da tijekom strelovito brze vožnje drugih ometanja najvjerojatnije neće biti. Pustim tada da lagano cure megabajti koje moj teleoperater preskupo naplaćuje, i umjesto uobičajene kontemplacije bacam se u stidljivi pokušaj meditacije. Puštam prvi video, zatvaram oči. Krećemo.

„Each day is a new beginning.“ OK, ovo mi se sviđa. Što god se dogodilo jučer, danas imam šansu opet krenuti u istom smjeru, ali potencijalno i u sasvim različitom, ako mi se prohtije. Ako je jučerašnji dan bio težak, ako sam popušila previše cigareta, ako sam se emocionalno angažirala jer je teta na kasi bila gruba prema meni ili sam propustila kakav detalj u dopisu, ako nisam pila dovoljno vode, ako sam se vratila kući rastrgana između izbora kako provesti ono malo vremena koje mi preostaje nego odem u krevet i onesvijestim se već u devet navečer („Trebala bih nešto skuhati za sutra. Ne, trebala bih složiti odjeću. Ne, moram se večeras ofarbati. Ne, trebam vježbati!“) danas mogu, uvjerava me nježan ženski glas, preokrenuti sve.

„This short guided meditation will help you to set the right intentions to begin the day centered, focused and empowered to flow peacefully thruought the day.“ Može! Bolje da me centrira ova meditacija nego doktor Ante Pavlović. „Come into a comfortable seated meditation position. But, if that's not ideal, you can sit on a chair.“ Aha, vidim što radi ovdje. Sve može, kažeš? Nije problem što ne sjedim u lotus položaju na karimatu u sredini svoje sobe, potpuno mirna? Hoćeš reći da će poslužiti i plavom tkaninom presvučeno sjedalo u kupeu vlaka koji upravo prolazi pored Zdenčine? Pa to je stvarno lijepo, dakle, nema savršenih okolnosti i moja meditacija će uspjeti? „Keeping a vertical spine“, podsjeća me dobronamjerni glas. Odmah izdužujem kralježnicu i vrat, sjedeći dostojanstveno, gotovo kraljevski.

„Close your eyes, as you turn your awareness inward.“ Već su zatvorene, spremna sam. Odvedi me na neko dobro mjesto. „Start to feel your breath. Inhale some deep, energizing breaths.“ Tijekom prvih pokušaja meditacije ovaj me dio, umjesto da me umiri, beskrajno frustrirao. Pokušavala sam disati iz dijafragme, duboko i ritmično. Toliko sam se trudila da bih zrak s vremenom počela utiskivati u pluća pretjerano dubokim i neprirodnim udisajima. Nastojala sam tempirati vrijeme potrebno između udisaja i izdisaja, što je rezultiralo nimalo ugodnim, a kamoli meditativnim stanjem; osjećala sam bol u prsnom košu i nisam imala dovoljno kisika, te umjesto da se prepustim meditaciji, ono što sam osjećala bilo je bliže frustraciji. Bila sam dojma da je duboko disanje kao trening na kojemu se trudim postići što bolje rezultate, a umjesto toga mi ide očajno. Nastavila sam forsirati još neko vrijeme, u jednom se trenu skoro ugušila, da bih kasnije jednostavno odustala i zadovoljila se time da dišem onako kako znam i umijem. Tek sam kasnije, sudjelujući na jednoj radionici, shvatila da nema nikakvog smisla forsirati određen način disanja, već samo usmjeriti svjesnost na disanje i dijelove tijela koji se pritom pokreću. Koliko god mi se isprva činilo bizarnim i pretjeranim da nas na radionici takozvanog taoističkog disanja neki lik uči kako da promišljamo o posve automatskoj radnji dok mi poslušno sjednimo na hrpi strunjača u nekoj dvorani na Kvatriću, ono što je čovjek naglasio svakome od polaznika bilo mi je itekako poznato – dišemo plitko, gornjim ispunjavajući zrakom gornji dio, vrške pluća. Kad nam zatreba više zraka, umjesto da pokušamo disati dublje, mi dišemo brže, sveudilj plitko, kao da se žurimo uhvatiti ga, strahujući da će nam ga netko oduzeti. Dišemo isprekidano, povećava nam se razina kortizola u krvi, počne nas šamarati nervoza dok ne iskočiti iz kože od napetosti. Zvuči stresno, zar ne?

„Gently“, podsjeća me glas na ono što sad znam, „without forcing the breath in, but by inviting it into your being, becoming wide awake and full of energy. Now, invite your mind to be present in the moment.“ Lakše reći, nego učiniti, jer majmunski mozak uočava sve, od pasa koji laju do karavana koje prolaze; zbraja i oduzima, prisjeća se svega što bi trebalo ili ne bi trebalo učiniti. No ipak, iznenađeno shvaćam da su smetnje sve kratkotrajnije. Repeticija ove vježbe postupno me prometnula iz aktivnog slušača koji analizira sve izgovoreno i smješta u kontekst vlastite svakodnevice u osobu koja se doista uspijeva prepustiti vođenoj meditaciji u kojoj se ono izrečeno preklapa s tihom glazbom i povremenim ritmičkim cilikom tibetanskih posuda.

„Everything that didn't get done yesterday, or needs to get done today, can wait for now. All of the outside world can wait for now, as you take some time for yourself and prepare for the day“, uvjerava me glas, i polako spoznajem da je doista tako. Za nešto više od pola sata bit ću ondje gdje trebam biti, i tad ću posvetiti svoju pozornost i koncentraciju svim zadacima koji to od mene zahtijevaju. Ali i sad sam upravo ovdje gdje trebam biti, radim ono što želim raditi i ne želim u mislima biti igdje drugdje. „Allow your mind to be still dor now, so later on you can calmly focus on whatever needs to be done next. Connect and feel deep peace in your heart, deep peace in yourself. Feel deep peace and love with your whole being.“ Ne znam što je zen i postoji li uopće. Nisam proniknula u tajne svemira, i toliko toga ne razumijem kod sebe same. Još uvijek nisam sigurna dišem li pravilno i u skladu s taoističkim tehnikama. Ali osjećam da me ova vježba opušta, osjećam kako sve oko mene postaje mekše i kako moja percepcija postaje smirenija i nježnija. Prepuštajući se sugestivnosti ove vježbe, osjećam se bolje. Oko sebe osjećam komešanje ostalih putnika, znak da se približavamo odredištu. Potpuno svjesna činjenice da ću za koju minutu izaći, nastavljam mirno sjediti dok slušam glas kako me podsjeća na stvari koje već dobro znam, ali sam ih sklona potisnuti i zanemariti, pravdajući to umorom, obavezama i nedostatkom vremena.

„Every day, you are given an opportunity to be how you want to be, to be your best self. Today, right now, at this moment, you are alive, and have all the energy, strength and passion you need. Stay here as long as you need. When you are ready, take your hands to your heart, thank the Universe, get out there, and have a bright and wonderful day.“

Ulazak vlaka u stanicu, izlazak putnika iz vagona. Padala je kiša i kroz napukli žlijeb perona nekoliko hladnih kapi vode u slobodnom padu pronašlo je put do mog vrata. Neoprezna starija gospođa slučajno me udara kišobranom u koljeno. Užurbanim korakom, gotovo trčeći, žurim prema tramvajskoj stanici, nošena rijekom ljudi koji čine isto. Uskoro ću s istim tim ljudima napuniti tramvaj do te mjere da će biti gotovo nemoguće ući ili izaći na idućih šest stanica koje predstoje na trasi do mog posla. Iz slušalica mi trešti Underworldov „Born Slippy“ i osjećam da se slobodan prostor oko mene sažima od tijela mojih suputnika. Kroz zamagljen prozor vidim kako se nad Sljemenom kida naoblaka i rub oblaka obojan je jarkožutom bojom. Pojma nemam što će ovaj dan donijeti i koje će mi misli prolaziti glavom kad me majmunski mozak napadne prije nego večeras utonem u san. Usprkos tome, sjetim se kako Pixies u svojoj pjesmi „Monkey Gone to Heaven“ pjevaju o majmunu koji je otišao u nebo. Upravo onamo je jutros otišao i moj majmunski mozak, kad sam onih nekoliko minuta u sebi osjetila potpuni mir. I osjećaj tog mira za mene je postao neprocjenjiv. Peace out.

Foto: Unsplash
Objavljeno: 03.04.2018. u 12:08
Tagovi: meditacija

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p