ZDRAVLJE

Pitali smo psihologinju što se skriva iza negativnih komentara na internetu

Jesu li tu prisutni makijavelizam, narcizam i psihopatija?
internet
Obično su najbolje one priče o kojima novinari pišu iz vlastitog iskustva. Priče koje su ih na ovaj ili onaj način dotaknule. Priče koje su doživjeli ili čak proživjeli. Takve priče ostaju duboko usječene i o njima govorimo ne samo s posebnim tonom već i s posebnom emocijom. Takve priče volimo mi novinari, ali takve priče vole i naši čitatelji. A priče su i napisane zbog čitatelja. I nema boljeg osjećaja od onoga kada moje slovo dodirne čitatelja. U dušu. Kada se on u tekstu prepozna i može poistovjetiti sa mnom kao s osobom koja korača u istom, a ne u paralelnom svemiru. Kada me doživi kao osobu koja diše, gleda, osjeća i migolji na istoj planeti. 

Ovaj članak je još jedan dokaz da priče pokreću priče. Do njega je došlo zbog mnogih priča s kolegama koji su proživjeli i preživjeli neki oblik mržnje na internetu. Ono što je, duboko u njihovim porama, ostavilo utkan reljefni trag jedne mješavine emocija, od tuge preko razočarenja i nevjerice do jakosti i brutalne volje da premoste taj loš osjećaj u prsima i izgube gorak okus u ustima. Oni su borci koji znaju da je u svakoj njihovoj borbi i svakom atomu energije koji ulažu u odupiranje mržnji, čvrsti temelj i potpuno i apsolutna istina i pravo. Ljudsko pravo. Zbog svega do sada napisanog, odlučila sam neka relevantna pitanja vezana za ovu temu, uputiti na adresu stručnjaka. O mržnji na internetu razgovarala sam sa psihologinjom Miom Kosović koja mi je na temelju svog iskustva približila tu drugu stranu ljudske psihe koja mi je bila (ostala) totalno neshvatljiva i neprihvatljiva. 

Internet

Mia Kosović 


Svakodnevno smo svjedoci porasta govora mržnje na internetu. Je li moguće da je dobna granica sve niža?

Budući da živimo u eri u kojoj gotovo svakodnevno svjedočimo razvoju informacijsko-komunikacijskih tehnologija s kojima je popularnost interneta, a i bogatstvo samog online sadržaja u stalnom porastu ne bi nas trebalo čuditi što roditelji na internet gledaju blagonaklono i dopuštaju ga svojoj djeci i to u sve ranijoj životnoj dobi. Iako je internet zaista nepresušan izvor informacija, prilika za učenje i sjajna mogućnost za razvoj kreativnosti, sve to pozitivno kao da pada u drugi plan jer se sve više priča o nasilju na internetu. Riječ je o bilo kakvom obliku poruka čiji je cilj povrijediti, uznemiriti ili na bilo koji drugi način oštetiti drugu osobu koja se ne može zaštititi od takvih postupaka. U cyberbulling se ubraja i namjerno poticanje grupne mržnje, uznemiravanje, vrijeđanje, širenje laži ili uvredljivih komentara, napadi na privatnost, prijetnje. Za sada ne postoje konzistentni nalazi o tome koji je spol aktivniji, ali je zabrinjavajuća informacija da određene studije upućuju na to da nasilje na internetu doživljava svoj vrhunac u adolescentskoj dobi. 

Zašto (mladi) ljudi imaju potrebu za tim?

Kada pričamo o internet nasilju među mladima, mogli bismo tražiti razloge u obiteljskoj dinamici, manjku roditeljskog nadzora ili svojevrsnoj kompenzaciji za nemogućnost uzvraćanja ili suprotstavljanja nasilju u stvarnom životu. Međutim, kod svih dobnih skupina može se zapaziti svojevrsna dezinhibicija, u kojoj faktori poput anonimnosti, manjka direktnih posljedica te komunikacija koja ne uključuje nikakve kontekstualne ni vizualne znakove, koji su nužni u komunikaciji “licem u lice”, dovode do smanjene osjetljivosti za učinke vlastitog ponašanja. Drugim riječima, online komunikacija nam uskraćuje povratnu, neverbalnu informaciju (poput izraza lica, govora tijela) koju dobivamo u komunikaciji „licem u lice“ te tako umanjuje našu spoznaju o tuđim reakcijama, a posljedično i osjećaj odgovornosti za tuđe osjećaje. 

Internet
Kada se to počelo događati? Kako je bilo prije sadašnje situacije?

Mišljenja sam da je mržnja na internetu prisutna već duži niz godina. Ono što je danas Facebook nekoć su bili forumi, chatovi i druge platforme na kojima su ljudi mogli, u plaštu anonimnosti, iznositi svoje stavove i sukobljavati se s neistomišljenicima. Jedina razlika koju bih naglasila jest, veća dostupnost samog interneta u kućanstvima. Danas gotovo ne postoji osoba koja ne posjeduje Facebook profil. Prema podacima koje sam uspjela pronaći, u Hrvatskoj je krajem 2017. godine postojalo više od 2 milijuna korisničkih računa, u rasponu od 13 do 65+ godina starosti.

Zašto se češće ostavljaju negativni komentari?

Objašnjenje za ovaj fenomen možemo tražiti u evolucijskoj psihologiji. Naime, ljudi općenito funkcioniraju tako da negativne i pozitivne informacije različito vrednuju. Negativnim emocijama i s njima povezanim mislima skloniji su posvetiti više vremena. O njima više promišljaju i koriste “snažnije” riječi kada ih opisuju. Zašto se to događa? Teorije kažu da su u prošlosti ljudi koji su bili usmjereniji na loše stvari te moguće izvore opasnosti, imali veću šansu za preživljavanje pa se sklonost opažanju negativnog, moguće prenosi kao genetska postavka. 

Internet
Zašto će ljudi pročitati neki tekst i svidjet će im se, ali ga neće lajkati? Je li to sram od samoga sebe ili od  javnosti?

Ljudi su društvena bića i veliku pažnju u svakodnevnom životu posvećuju samopredstavljanju, tj. načinu na koji se pokazujemo (ili želimo pokazati) kroz riječi, ponašanja ili postupke. Svi pribjegavamo upravljanju dojmovima. Svjesno ili nesvjesno se predstavljamo okolini kako bismo stvorili dojam koji će nas zadovoljavati u daljnjim socijalnim interakcijama. Jedna teorija (Goffmanova teorija socijalne interakcije, 1955.) naš društveni život opisuje kroz metaforu kazališta. Svi nosimo različite maske na pozornici, a svakoj je cilj ostaviti što bolji dojam. Većina se ljudi ne želi izlagati tuđoj procjeni, dajući im do znanja da ih muče “ljudski“ problemi baš kao i druge smrtnike. To im predstavlja izvor nelagode iz kojega žele pobjeći.
 
Iako su društvene mreže platforme za povezivanje ljudi, čini se da nikada nismo bili udaljeniji. Što se događa s pojedincima koji imaju potrebu podcjenjivati i vrijeđati, primjerice autora nekog članka koji nije uvredljivog sadržaja?

Provedeno je niz istraživanja čiji je cilj bio ispitati koje se osobine ličnosti mogu dovesti u vezu s internet nasiljem te većina nalaza upućuje na takozvanu mračnu trijadu: makijavelizam, narcizam i psihopatiju. Kada bih u najkraćim crtama pokušala opisati te tri osobine, mogla bih reći da imaju istu osnovu – manipulativno, bezosjećajno ponašanje koje pojedinci ispoljavaju prema okolini, popraćeno osjećajem superiornosti, nedodirljivosti te vjerovanjem da za njih ne vrijede ista pravila kao za sve ostale.

Internet
Ponekad se pitam ponašaju li se ti ljudi jednako i u stvarnom svijetu?! Hodaju li ulicom i vrijeđaju ljude koji im nisu oku ugodni ili one koji imaju naglasak koji im ide na živce?! Koja je razlika, odgoj bi trebao biti odgoj, zar ne, bez obzira gdje se odražava?

Oko ove dvojbe se dan danas lome koplja, međutim postoje dokazi da se nasilje na internetu ne može nužno povezati s nasiljem u stvarnom životu. Online komunikacija zbog anonimnosti, fizičke/vremenske udaljenosti od same žrtve te nedostatka svijesti o posljedicama može dovesti do bezobraznog i uvredljivog ponašanja od onog kojem bi ista osoba pribjegla u stvarnosti. Ono što bi se pak moglo razmotriti kao zajednička osobina u obje forme nasilja jest manjak empatije, kao i sama vjerovanja osobe koja opravdavaju nasilno ponašanje.

Kada su osobe zapletene u veo anonimnosti i komentare ostavljaju pod krinkom (nepoznatih profila) možda i može biti shvatljiva potreba za „iživljavanjem“. No, što je s osobama koje svjesno pod svojim imenom i prezimenom ostavljaju komentare i svoju "prividnu moć i samopouzdanje" koriste kao napad na druge?

Anonimnost svakako povećava osjećaj samopouzdanja te može potaknuti agresivnost i veću slobodu izričaja, ali čak i ako ste prijavljeni pod vlastitim imenom i prezimenom, predstavljate nepoznanicu nekome tko primjerice čita vaše komentare s drugog kraja države. Upravo ta relativna anonimnost daje sigurnost i motiv za ponašanje koje može biti dijametralno suprotno onome kojem biste pribjegli u stvarnom životu.

Internet
Može li se takvo ponašanje iskorijeniti? 

Društvo se pomiče s mrtve točke. 2016. godine je EU pokrenula regulatorno tijelo koje je sazvalo predstavnike ključnih društvenih platformi (Facebook, YouTube, Twitter i Microsoft) s ciljem suzbijanja govora mržnje na internetu. Donesene su i smjernice po kojima se može djelovati protiv sadržaja koji bi uključivali ksenofobiju, rasizam, homofobiju ili generalno, pozivali na mržnju i nasilje. Sve više sredstava se ulaže u automatsko otkrivanje spornih sadržaja. Dobar primjer je Njemačka koja od početka godine provodi zakon u kojemu društvene mreže unutar 24 sata moraju ukloniti sporne sadržaje ili im u protivnom prijete prilično visoke novčane kazne. Što se tiče same Hrvatske, prije koji dan smo svjedočili sastanku radne skupine sazvane zbog porasta neadekvatnog komuniciranja na internetu, na kojem se, s ciljem poštivanja ljudskih prava i slobode govora, naglašava važnost sustavne edukacije građana, ali i zakonskog okvira kojim bi se komunikacija pravno regulirala.

Što je s emocijama autora nekog teksta? Kako bi se on točno trebao osjećati dok čita komentare nekoga tko samo s nekoliko poteza prstom po displayu pametnog telefona niže ružne riječi na njegov račun? 

Kada pričamo općenito o posljedicama cyberbullinga, otkrivene su brojne posljedice te negativan utjecaj na različite aspekte života. Uočene su smetnje u socijalnom i kognitivnom funkcioniranju, osjećaj ljutnje, tuge, povrijeđenosti, straha te samookrivljavanje. Opažena je i zanimljiva razlika među spolovima. Djevojke koje su imale iskustvo cyberbullinga doživljavaju veću frustraciju i ljutnju nego dečki. Postaju ranjive, tjeskobne, depresivne i intenzivnije reagiraju na stres (ali treba naglasiti da su takve reakcije učestalije kod ljudi koji su inače skloni anksioznim ili depresivnim obrascima). Kako u svakodnevnom, tako i u poslovnom svijetu možemo naići na kritiku, ali treba napraviti mali odmak od ishitrenog emocionalnog reagiranja i sagledati je u široj slici. Tako od kritike možemo i profitirati.

Internet
Trebamo li kao autori paziti na svaku riječ u članku, vješto manevrirati između onoga što će se našim čitateljima svidjeti, a što ne? Gdje je onda tu sloboda pisanja i sloboda kreativnog izričaja?

Naravno da ne, jer čak i da ste najoprezniji i da važete svaku riječ, zakonom velikih brojeva naći će se minimalno jedna osoba kojoj se nešto u vašem izričaju neće svidjeti. Vjerujem da svatko ima pravo na svoj kreativan stil pisanja, kao i publiku kod koje će isti izazvati oduševljenje. 

Zašto ljudi ispoljavaju ljutnju na internetu, a i dalje se od njega ne mogu maknuti?
 
Tu je riječ o kombinaciji razloga. Osim prije spomenute anonimnosti koja nam poništava kočnice pri izražavanju ekstremnih stavova i udaljenosti od same žrtve, jača antagonizam jer se umanjuje osjećaj da je s druge strane također biće od krvi i mesa. Komentiranje na internetu pruža nam mogućnost neometanog izlaganja odnosno monolog. Probajte se sjetiti kako stvari funkcioniraju u stvarnom životu?! Gotovo nikada nemate priliku neometano “držati govor” i razlagati svoje ekstremno stajalište na sastavnice. Komunikacija obično ide dvosmjerno što može pridonijeti bržem “gašenju”. Također, još jedna stavka koja pogoduje stvaranju “virtualnih ratnika” jest činjenica da pisanje negativnih komentara služi kao svojevrsno ventiliranje (izbacivanje negativnih osjećaja ili osobnih frustracija). Naime, vrlo često su to potezi onih osoba koje ljutnju ne mogu izbaciti na stvaran izvor frustracije pa se žarište premješta na frontu za koju znaju da nosi blaže posljedice (ili nikakve). Nakon pisanja negativnih komentara osoba može imati privremen osjećaj olakšanja/zadovoljstva.
 
Foto: Unsplash
Objavljeno: 09.02.2018. u 13:50

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p