VIJESTI

Kako ušutkati kompleksaša u sebi?

Proljeće razotkriva negativan odnos prema vlastitom tijelu

fashionhr 
Još jedan svibanj ušao je na velika vrata u hrvatske gradove i prisilio nas svojim temperaturnim prosjecima da svoje ugodne, adekvatno pokrivajuće outfite zamijenimo lepršavim kratkim haljinicama, kratko rezanim topićima i sandalama. Ako ste cijele godine redovito odlazili u teretanu, hranili se kao da vas nadzire cijela vojska nutricionista i mazali se kremicama za samotamnjenje, vjerojatno pozdravljate ovu promjenu garderobe. No ako vas, umjesto preplanulih i čvrstih nogu, iz ogledala pozdravljaju ekstremiteti bez melanina i oblika - osim možda uzorka narančine kore - mogli biste ovu sezonsku tranziciju doživjeti prilično traumatično.

Ovom velikom shvaćanju i prihvaćanju svojih dimenzija obično prethodi ideja da nemamo ništa dovoljno (pro)ljetno u ormaru. Sigurna sam da vam je poznat taj scenarij: s prvim toplijim danima svibnja odjednom shvatite da, uz svu silu odjeće koju posjedujete, nemate ništa u ormaru. Baš ništa nemam u ormaru, frustirano ćete se potužiti svojoj goroj polovici, zbunjenoj pogledom na vaš ormar iz kojeg se prelijevaju prošlosezonske krpice. On će slegnuti ramenima, a vi ćete se s karticama u novčaniku uputiti u odabrani shopping centar, potrošiti nekoliko sati svojeg dragocjenog vremena i izaći vam s oskudnim izborom novih krpica.

Priznajmo, proljetno razgolićenje tijela popraćeno je proljetnim razotkrivanjem vlastitog nezadovoljstva odrazom u ogledalu. Najednom, iz ogledala nas promatra netko koga ne prepoznajemo, unatoč tome što se u njemu promatramo svaki dan. Kako objasniti ovaj neočekivani zaokret u stavu prema vlastitom tijelu?
 
skin
Sjećate li se jednostavnijih vremena kad niste bili opterećeni kilogramima, centimatrima i kubicima vlastitog tijela? Metrički sustav je tada postojao samo kao dosadni i neizbježni segment našeg školskog života, kao nešto što je dijelilo naše dvorišne velike odmore od čavrljanja s prijateljicama tijekom malih odmora. Bilo je to jako davno, no maglovito se sjećam dana kad sam kratke hlačice u mislima prvo povezivala s toplim sunčanim danima, ležanjem u travi, osjećajem topline na koži, slobodom kretanja.

Negdje između osnovne i srednje škole, naša se percepcija tijela mijenja. Kratke hlačice nisu bile više mjerna jedinica temperature zraka nego i mjerna jedinica našeg samopouzdanja. Negdje u ovom periodu onaj bezbrižni osjećaj toplog zraka na našim neosunčanim dječjim bedrima zamijenio je sram njihovim rastućim dimenzijama i prvim znakovima celulita. Najednom, primjećujemo sve ono što još jučer nismo: predebeli smo, premlohavi, prebijeli i monstruozno dlakavi. Ovo je definitivna potvrda da kratke hlače nikako nisu za nas. S druge strane, nose ih sve zgodne popularne djevojke, a s naslovnice svakog časopisa smješka nam se dugonogo, preplanulo biće vanzemaljske ljepote. Internalizacija ideje sebe kao manje dobrog, manje vrijednog i manje lijepog bića od svih ostalih ovim je procesom dovršena. Dobrodošli u razbuktali pubertet.
 
skin
Vremenom nadiđemo ideju da nismo dovoljno dobri, dovoljno vrijedni i dovoljno lijepi - odnosno, barem tako mislimo. Najkasnije do razmahalih dvadesetih, djetinjasta se briga o debelim bedrima kao najvećem životnom problemu pretvori u kasnonoćno gledanje vijesti i vrlo odraslu brigu o kreditima, švicarcima, platnim listama i recesijama. Kažemo si kako je život jednostavno prekratak da bismo se opterećivali svakom sitnicom, i naoko internaliziramo malu životnu mudrost koju nas nitko ne uči u školi - a trebao bi. Nikada nećete biti savršeni, a i ne trebate: ljepota je u različitosti.

I taman kad se počnemo osjećati kao da smo nadvladali svoje pubertetsko rezoniranje prave vrijednosti ljudskog bića, ponovno nas zapeče onaj iritantni glasić koji nikad nije posve zadovoljan odrazom u ogledalu. Ušutkat ćemo glasić koji nas u večernjim satima nagovara na palačinke, glasić koji nam govori da nismo zadovoljni na poslu, glasić koji nas upozorava da prestanemo pušiti. No, glas negativnost prema vlastitom tijelu pozorno slušamo. S 15 ili 55 godina, on je tu da nam upropasti svako iskustvo shoppinga, da nam ponavlja kako nismo dovoljno lijepi ili vitki, da nas opsesivno uspoređuje s drugim djevojkama i da nam iz ruke otima svu hranu u kojoj smo do jučer uživali.
 
niceol
Proljeće je najdraže godišnje doba ovog iritantnog glasića. Proljetno sunce dolazi kao šok iza zime kad smo svi više - manje pokriveni od glave do pete, i tada je najglasniji. Najgora stvar je to što toga nismo niti svjesni. Odlazimo iz proljetnog shoppinga bijesni na svoje noge umjesto da se ljutimo na njega. Dolazimo doma, zabrinuto se gledamo u ogledalo, odlazimo na trčanje pet puta oko lokalnog školskog igrališta, branimo si večeru, planiramo dijetu s posnim sirom i kupusom, zbog niskog šećera se iskalimo na svojoj goroj polovici, pet puta se ispričamo što smo grozna osoba i zatim odemo spavati. Zaista, nije jednostavno biti moderna žena.

Jelena Skendžić
Foto: Pinterest
Objavljeno: 06.05.2015. u 16:03

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p