TINA LONČAR

Žrtve taštine

Muzej torture ili što su sve ljudi spremni napraviti za ljepotu?

Marie Antoinette

Silikon koji je prije desetak godina dala ugraditi u gornju usnu prošetao joj se do nosa poslovično suženog zbog "devijacije septuma". Svake godine, na pragu ljeta, zastrašena kvržicama mrskog joj celulita, i spoznajom da će na plaži imati veću guzicu od frendice, navlači termo hlače nakon što je bedra dobrano namazala ljekovitim blatom koje miriše na smrt i izvrsno isisava svo zlo iz "upaljenog potkožnog tkiva", pružajući pritom nezaboravan osjećaj peckanja usporediv s onim kad te netko gađa nategnutim kuhinjskim gumicama. Tu i tamo si, iz puke ljubavi prema samoj sebi, priušti ležanje raširenih nogu i vrištanje na kozmetičkom stolu prekrivenom papirnatim ručnicima dok joj nepoznata ženska osoba čačka oko intimnih djelova mažući ih vrućim voskom. 

Otkako je ljudskog roda i taštine, spremni smo svakojaka, morbidna, bizarna i vrlo bolna sranja podnositi u zamjenu za ljepotu. No, pritom vjerovati kako je ideal ljepote univerzalna kategorija, poprilično je zastrašujuća i limitirajuća misao. Premda se tijekom čitave ljudske povijesti prema ljepoti postavljamo kao prema misiji kojoj je cilj dostizanje savršenstva, ljepota je prvenstveno kulturološki i društveno uvjetovana, njezini se postulati mijenjaju putovanjem kroz vrijeme, ali i lutanjem kroz geografske širine. Ako je suditi po povijesti i njegovom neumornom traganju za zadovoljenjem ideala (zbog kojeg žene mogu komotno poslužiti kao eksponati žrtava u muzeju torture), tada ćemo vrlo lako zaključiti kako je savršenstvo za ljudski rod očito nedostižno. Ideal lijepoga društveni je dogovor, nešto poput prešutnog ugovora koji "potpisujemo" s kulturom i vremenom u kojem živimo, a zauzvrat dobijemo čitav set konvencija koje nam se nastane u glavi i nemilosrdno nas maltretiraju svaki puta kad se pogledamo u ogledalo. Duboko internalizirani, postulati ljepote po kojima procjenjujemo sebe, i (naravno) druge, čine nam se kao da su naši vlastiti no to je, nažalost, daleko od istine. No, mi smo svejedno spremni, kako se to narodski kaže, tu i tamo stisnuti zube i – "potrpjeti za ljepotu".

Maria Gunning

Za potvrdu toj tezi, dovoljno je samo zagrebati po prašnjavim stranicama povijesti. Ljudi su uvijek težili tomu da budu lijepi i privlačni po nekom nametnutom setu pravila, oduvijek su se ugledali na neke "zvijezde" nedostižne ljepote i baš su uvijek vršili svojevrstan teror nad vlastitim bićem kako bi zadovoljili okolinu svojom vanjštinom. Samo su to činili s različitim supstancama. Epoha prosvjetiteljstva (prije Francuske revolucije) osobito je bizaran, ali ujedno i vrlo zanimljiv period u povijesti ženske ljepote. Maria Gunning, zbog koje su muškarci navodno padali u nesvijest, najslavnija je žrtva taštine toga vremena. Kako bi postigla porculansku aristokratsku put, kožu je mazala debelim slojem pripravka od olova i vinskog octa, a usne i obraze živom koja je ostavljala privlačno crvenilo. Za istinskim superstarom tog vremena vrištale su i žene i muškarci, a njezin je postolar naplaćivao gledanje njezinih cipela dok su stajale na popravku. U velikom ogledalu obrubljenim zlatnim okvirom lijepa se Maria zaljubljeno pogledavala do 27. godine kada je njezino slavno lice i crvene krvne stanice nagrizao otrov koji ju je na koncu, zbog narcisoidnosti, prerano otjerao u grob.


18. je stoljeće u Parizu (te nešto manje intenzivno u Londonu) bio period kada je klasne razlike bilo mnogo važnije naglasiti nego one rodne. Prenaglašen izgled, posve suprotan prirodnome dominirao je trendovima jer je aristokraciji omogućavao izdizanje nad običnim pukom koji si kozmetičke novitete nije mogao priuštiti. Potamnjela koža zbog izloženosti suncu tijekom dugog rada na polju bila je sinonim siromaštva i teškog života niže klase, a dame iz visokog društva to nipošto nisu željele pa su lice, ramena i dekolte nemilosrdno pudrale kako bi izgledale bijelo poput duha. Kožu su izbjeljivale teškim metalima, a da bi dodatno naglasile kako njihovim žilama teče plava plemićka krv, vene su na snježno bijelom dekolteu "pojačavale" plavom olovkom. Pojam šminkanja nije bio dijelom rječnika već se ono nazivalo oslikavanjem lica, a porculanska, aristokratska bjelina isticala se ružičastim srcolikim usnama i naglašenim obrazima. U to je vrijeme vladala pomama za izrazito crnim obrvama u obliku polumjeseca, pa su se prirodne obrve obrijale kako bi se nadomjestile umjetnima i vrlo dražesnima, izrađenima od mišje kože. Zbog nedovoljnog poznavanja kemije, žene su se nastojale približiti idealu ljepote koristeći otrovne elemente poput olova i žive koji bi, polako ulazeći u sustav, uzrokovali propadanje tkiva, bol u prsima, opadanje kose, neurološke probleme, rane na koži i zatvor. I da, smrt.

Thomas Gainsborough (portret Grace Dalrymple Elliott)

Poput droge, korištenje kozmetičkih proizvoda u predrevolucionarnoj je Francuskoj stvaralo pravu ovisnost. Zbog štetnih bi vam kemijskih supstanci vremenom ljepota bila narušena pa biste ih trebali još više kako biste te nedostatke prekrili. Crne "zakrpe" izrađene od baršuna, kože i satena (koje danas nazivamo jednostavno umjetnim madežima, a u Francuskoj su ih zvali "mušicama") prodavale su se u setovima u različitim oblicima, lijepile su se na kožu ljepilom, a koristile su se da prekriju nedostatke poput ožiljaka od, tada vrlo smrtonosnih, vodenih kozica, prištića ili trovanja olovom te, naravno, da dodatno naglase kontrast s blijedom aristokratskom puti. Zakrpe su imale i simbolička značenja pa su ih dame lijepile iznad gornje usne ako su na nekoj od zabava bile spremne na flert, ako su se osjećale strastvenima zakrpu bi instalirale u vanjski kutak oka, a ovisno o tome gdje se umjetni madež nalazio na čelu, mogli biste znati koju političku stranku dama simpatizira. Crnim su zakrpama na licu i dekolteu prešutno komunicirana i seksualna opredjeljenja, bračni status, a mogli ste čak i saznati, bez da ljubazno pitate, tko je među ekipom na tulumu ubojica.

Toilette

Uređivanje je u pariškim salonima dokonih aristokratkinja postao popularnim društvenim događanjem. Francuzi su ga zvali toilette, a ovaj je ekskluzivan performans pred probranom publikom uključivao jutarnji ritual dama iz visokog društva koje su se, pred očima zainteresiranih, pripremale za dan birajući odjeću te, uz pomoć sluškinja, uređujući kosu i oslikavajući lice, ćaskajući usput o filozofiji i ispijajući čaj s uzvanicima. Rituali ljepote u epohi prosvjetiteljstva došli su do razine pravih bakanalija dok je higijena, posve zanemarena zbog nepraktičnosti odjeće i teške šminke, dovodila do gnjusnih i morbidnih posljedica po zdravlje, pa i život, članova pompozne i tašte aristokracije.

U drugoj su polovini 18. stoljeća trendovima zavladale gigantske frizure jajolikog oblika koje su se postizale umetcima od jastučića ali i drvenih i željeznih konstrukcija oko kojih su se plele duge vlasi. Popularna bjelina kose postizala se enormnom količinom pudera koja se fiksirala pomoću svinjske masti, a u nju su se dodatno ugrađivali ukrasi poput cvijeća, perja, traka, nakita, pa čak i povrća. Građenje ovakvih instalacija iziskivalo je mnogo vremena i truda pa bi dame izbjegavale češljanje i pranje čak i po nekoliko tjedana što je značilo otvoren poziv za uši, buhe i crve te druge gnjusne štetočine koje bi se nastanile i razmnožile u megalomanskim frizurama. Gospođice bi nesnosan svrab otklanjale dugim tankim štapovima kojima bi grebale tjeme, a neki navodi tvrde da su zbog frizura noću spavale s glavom u krletkama kako bi se zaštitile od najezde miševa koje bi privukao zamaman miris svinjske masti. Čarobno.


Zbog spomenutih su se neugodnosti (ali i zbog trovanja olovom zbog kojeg bi izgubili kosu) mnogi brijali na ćelavo što je otvorilo novu nišu u industriji ljepote, nova unosna zanimanja i potrebu za - perikama. Umjetne frizure bile su skupe, ali i senzacionalne, trendi, megalomanske i ludo praktične, a jedina im je mana bila ta što vam ju je netko od lovaca na perike, u organiziranoj uličnoj akciji, mogao ukrasti pa biste kući morali hodati gologlavi i posramljeni. No, perike u prosvjetiteljskoj Francuskoj nisu služile samo za prekrivanje ćelavog tjemena. Dame su ih, naime, nosile i na intimnim područjima kako bi sakrile tragove sifilisa ili neke druge bolesti koja je uzorkovala strašan svrab, a zbog koje bi se trebale obrijati. Reputaciji pristojnih djevojaka prilično bi štetilo ako im je koža bila posve gola jer su se u to vrijeme brijale samo "prljave i raznim bolestima sklone" kurtizane. Stoga je industrija perika doskočila tom problemu i riješila ih srama izrađujući trokutaste perike za spolne organe koji su se izrađivali od mišje dlake. Nakon Francuske revolucije, beauty trendovi su se primirili, a u modu je došao nešto prirodniji izgled. No, to nipošto nije označilo kraj bizarnostima u polju kozmetike jer je ubrzo na red stigao arsen, radij i druge čari proizašle iz znanstvenih otkrića.


Ako je savršenstvo kategorija od koje ne postoji ništa više niti bolje, zašto se oko tog savršenstva toliko često predomišljamo? Iz današnje pozicije lako će nam se učiniti kako je povijest ljepote često bila gadljiva, bizarna i morbidna, ali i smrtonosna, a povod za sve spomenute manevre bila je puka ljudska taština. Ništa se, doduše, nije promijenilo osim supstanci koje koristimo i ideala koje bespogovorno slijedimo nekako čudesno i slijepo uvjereni kako moramo za njima trčati. Kao da nam povijest do sada nije održala dovoljno kvalitetnu lekciju kako je savršenstvo nedostižno, a ljepota nipošto nije univerzalna kategorija. Klanjanje Bogu ljepote očito nam je suđeno. A on nas čitavo vrijeme samozadovoljno prca u mozak, smijući se negdje iza oblaka kao u kazališnoj loži i zabavljeno mrmlja: "Koji prokleti idioti".

Foto: Getty Images, Wikipedia
Objavljeno: 15.06.2017. u 12:04

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p