GRGO ZEČIĆ

Kako je brza moda zadala fatalni udarac dobrom stilu?

Grgo Zečić piše fenomenu demokratizacije mode i trendovima

Činjenica kako izuzetno rijetko posjećujem dućane posljedica je moje profesionalne deformacije. Naime, odjeću nabavljam odnosno konzumiram tako da vidim na setu nešto sto mi se svidi pa naručim ili pak odmah poslije revija omiljenih dizajnera idem u showroom gdje vršim osobnu narudžbu komada koji će mi biti dostavljeni početkom sezone. Dobro je čuvana tajna da modni insajderi imaju povlasticu naručivati komade po veleprodajnoj cijeni od dizajnera s kojima imaju uspješno izgrađen odnos.

Ne sjećam se kada sam zadnji put konkretno posjetio robnu kuću ili dizajnerski dućan gdje sam krenuo s namjerom da kupim odjeću. Pozicija u kojoj se nalazim me razmazila do te mjere da ne moram. Nekolicina dizajnera s kojima sam blizak ionako znaju sto uvijek nosim pa me velikodušno počaste svake sezone s nekoliko komada. Jedini dućani koje redovito posjećujem su oni dječje odjeće jer nema mi ništa draže nego kupovati raznorazne modne kombinacije za moje malo kumče. No prije desetak dana prvi put sam nakon dugo vremena posjetio jedan od dućana “brze mode” u funkciji relativno malaksale podrške majci mog kumčeta. Dok je ona u moru kupaca tražila idealne traperice visokog struka ja sam okolo švrljao od štendera do štendera.

U jednom kutku nalaze se crna, šljokičava odijela u formi crnih smokinga i kratkih hlača kakve slavi Anthony Vaccarello za Saint Laurent. Svega nekoliko metara dalje nalazi se hommage legendarnim camel kaputima Max Mare. S druge strane tu su duge zatvorene haljine prepune detalja kakve propagira Maria Grazia Chiuri za Dior. Pa mi onda oko zapne za sakoe od tvida i kožne čizme koje slavi Hedi Slimane za Celine. Tu su onda Gucci floralne bluze i Isabel Marant sportske jakne. Slična situacija je i u susjednom dućanu koji pak tagira nešto mlađu demografiju.



Dućani ulične mode danas su postali najrašireniji i najkompleksniji koncept butici ne dizajnerske odjeće na svijetu. Ostao sam fasciniram činjenicom koliko se dobro žene može obuci u komadu koji će je doci nekih dvjestotinjak kuna. Najskuplje su, naravno, visoke kožne čizme koje idu do tisuću kuna i pokoji kaputi. Ova silna demokratizacija mode svakako je pohvalna ali isto tako predstavlja dvosjekli mac odnosno dugoročno čini vise štete nego koristi. Na koncu dana sve žene izgledaju isto. Svi mogu imati dostupniju verziju najslavnijih modnih kuca u svom ormaru mjesecima prije negoli će originalni dizajnerski komadi ugledati svijetlo dućana.


Jackie Kennedy i princeza Lee Radziwill

Što to govori o stilu i da li ona slavna definicija stila koju su nekoć prezentirale prvakinje ukusa kao što su Lee Radziwill i Marella Agnelli uopće može opstati u današnjem svijetu? Moje mišljenje je da takvo što više jednostavno nije moguće. Svi se danas mogu dobro obući zahvaljujući nizu dućana ulične mode, Instagramu i društvenim mrežama generalno. Sve što treba napraviti jest slijediti provjerene recepte i naći jeftine sastojke. Nasilna demokracija mode ubila je stil. Glupost je reći da se netko rodio s dobrim stilom. Takvo što jednostavno ne postoji. Nitko nema urođene modne gene. Stil je bio osvježavajući koktel inteligencije, samopouzdanja i prkosa prema društvenim normama. Najslavnije žene svijeta gradile su stil kao proklamaciju svog snažnog identiteta. Moda je bila njihovo oružje pa su tako bez problema, primjerice, posuđivale komade svojih muških polovica. Stil je isto tako slavio individualnost što je značilo da su pažljivo tragale za rijetkim komadima od tržnice Marakeša do salona visoke mode Pariza. Ono što je gradilo dobar stil su isto tako brojna putovanja i doticaji s nepoznatim kulturama. Iz svega toga je sasvim jasno da dobar stil nije urođena vrlina nego promišljena taktika žena koje su htjele i mogle biti drugačije. Takve su danas izumiruća vrsta.


Klonovi napadaju sa svih strana. Instagram je postao najvažnija modna pista na svijetu jer svaki objavljeni “selfie” dio je pomno osmišljene modne revije njegove vlasnice. Da biste bili uspješan influencer, znači da redovito morate hraniti svoju publiku novim izdanjima pa djevojke i dečki idu u ekstreme kao što je posuđivanje odjeće od prijatelja ili pak kupovanje pa vraćanje odjeće u dućane. Najveće patnice svakako su slavnije žene, pripadnice kvazi društvene kreme koje se pak više ne dokazuju jedna drugoj u restoranima nego upravo putem ekrana. Njihov ring je Instagram, a alati za mlataranje trenutno su identične Bottega Veneta The Pouch torbe i Prada Monolith čizme.


Problem je jedino što te adute možete iskoristiti za svega jednu ili dvije fotke pa onda morate iznova nastaviti tu skupu bitku osjetljivih ega s novom robom. Opasna je to ovisnost koje se vrlo teško riješiti jer javne osobe ne znaju što znači priznati poraz. Taj scenarij jednostavno nije opcija. Ako treba kupovat će se na rate. Bit će dužne mjesecima. A ti dugovi pisat će se u neke opskurne bilježnice ispod blagajne. U najgorem slučaju potegnut će se i do nekog sumnjivog prtljažnika. Slavne žene jednostavno ne mogu tek tako zakoračiti u high street lokalne dućane pošto bi bile viđene, a time bi njihova reputacija preko noći bila uništena jer za one osjetljivog ega takva ekshibicija simbolizira poraz.

Dakle s jedne strane imamo anonimne djevojke žedne mode, a s druge strane slavne žrtve apsurdnih društvenih igrica. Ove prve svoju misu plaćaju u dućanima ulične mode dok ove druge Boga mole na Instagramu. I jednoj i drugoj grupi zajedničko je to što ih stil odnosno individualnost u bilo kojem obliku ne zanima. Revolucija tako, više nego ikad, jede svoju djecu jer svi postaju zatočenici trendova i robovi broja likeova koje imaju na društvenim mrežama. Ovo besmisleno natjecanje u modi koje je produkt nasilne demokracije odjeće dugoročno ima strahovite posljedice.


Živimo u društvu koje je već sada stvorilo dovoljno odjeće za nekoliko generacija. Najskuplju cijenu plaćaju radnici dalekih zemalja istoka koji u nehumanim uvjetima rade po šesnaest sati dnevno bez slobodnih vikenda i s jedva petnaest godina života na leđima. Svaki put kada se otvori tematika ovog etičkog problema brze mode mnogi bezbrižno odmahuju rukom kao da ih se ništa od toga ne tiče. Za etiku nema mjesta u sobi prepunoj ega i nesigurnosti. Svi smatraju kako njihovo odricanje od sumanute kupovine odjeće neće promijeniti svijet. Što je sasvim kriv stav jer predstavlja ultimativnu distopiju. Prepuštanje Rimu koji gori. Još jedan sloj dobrog stila, ali i ukusa općenito je posjedovanje onoga što bi se u narodu nazvalo “kičmom”. Sve je to dio samosvijesti koja ženu čini snažnom bez obzira bila u običnoj pamučnoj majici ili večernjoj haljini.

Stil je imao kredibilitet, ali danas to jednostavno više nije važno. Demokracija mode postala je tiranija lošeg ukusa i bezobzirnog ophođenja prema okolini. Pomahnitala verzija nečega što se danas percipira kao stil je spoj oholosti, neznanja i mućne borbe s vlastitim identitetom. Što onda budućnost nosi? Vjerojatno ćemo se zakopati još dublje u ove ekstreme i otuđiti od svake naznake zdravog razuma. Ali barem ćemo svi zajedno misliti kako smo izvanredno odjeveni.
Foto: Getty Images, Unsplash, Instagram
Objavljeno: 22.11.2019. u 14:19

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p