KOLUMNE

Birate li virtualni ili stvarni život?

Možete li živjeti bez mobitela?

Je li vam se ovo ikada dogodilo ili vam se ovo stalno događa? Osjetite neku nervozu, instinkt ili zapravo samo vaš PMS i pomahnitali hormoni vam govore: “Nešto nije u redu, nešto nije u redu, nešto nije u redu...” I onda dolazi poriv za “komunikacijom” preko poruka... Jer ste trenutno na poslu ili nekoj drugoj nemogućnosti razgovora s voljenim. Ajme, kako oni to ne podnose! I ajme, kako je meni teško riješit se te grozno zamorne i dosadne navike. I ne pomažu savjeti – piši prijateljici, kada u tom trenutku pomaže razgovor samo s jednom osobom. Zapravo ne razgovor već jednosmjerno tipkanje do izluđivanja druge strane koje nije namjerno niti smišljeno već je jednostavno naša luda ženska potreba.

 
To me nedavno tako jako, opet uhvatilo. Imala sam mu potrebu pisati. Bez nekog većeg povoda. Uhvatila me šiza – reci sve, reci sad, “piškila sam, kakila sam…”. Koji je to vrag s tim telefonima, sa svim tim aplikacijama? Kao da oni kontroliraju mene, a ne ja njima. Njega to izluđuje. S pravom, stvarno s punim pravom, a ja nekada potpuno izgubim kontrolu. To je ta glupa iluzija o sveprisutnosti. i onda sam odlučila prerezati sama sa sobom - “Nemoj misliti na mobitel... nemoj misliti na mobitel...”. Možda je to već za neku stručnu pomoć, ali eto. Imate li kakav dobar savjet? Moderne tehnologije svakako su olakšale ljudima živote, ali s druge strane su nam ih isto tako izvrnule naopačke, potpuno izopačile. Sama se nekada ulovim da gotovo jednako doživljavam virtualnu komunikaciju s onom stvarnom. To je prokletstvo. Nekada bih raspravljala, nadmudrivala, donosila važne životne odluke upravo preko poruka. I znam da je to grozno i loše i da tako jednostavno trebam prestati komunicirati. Ali kako se riješiti tog osjećaja kojeg imamo svi s tim pametnim telefonima? Osjećaja prisutnosti bilo koga u trenutku kada za tim osjetimo potrebu?
 
   
Nema više momenata – "pričat ću ti kada se vidimo" ili ih ima jako rijetko. Zapravo, postojanje telefona dodatno pojačava moje ionako karakterno nestrpljenje. Velike poslove, ako postoji dobra volja s obje strane, za čas dogovorim mailom. Ponekad mi se čini kao da gubim percepciju stvarnosti. Za što služi moderna tehnologija, a za što se ipak moramo držati dobrih starih razgovora uživo. Nekako se pokušavam zadnjih dana s time uhvatiti u koštac. I teško je. Moram priznati jako teško. Kao da sam navučena na drogu. Tehnologija nam je uzela ili smo joj mi dopustili da nam uzme onaj trenutak “sada i ovdje”, jer sadašnja realnost nam dopušta da pomoću svih tih malih napravica budemo sa svima i svugdje. Tako ljudi ulaze u virtualne odnose, skupljaju “prijatelje” po društvenim mrežama, zovu jedni druge na spojeve... U biti zgražava me sve to skupa. S druge strane, ulovim se kako i sama upadnem u isto želeći iskomunicirati sve odmah i sada pišući sve te vražje poruke. Prije nekoliko godina snimala sam nekog profesora s Filozofskog fakulteta koji nije imao mobitel. Zamislite, on nema mobitel. Mislila sam si “koji čudak”! Danas ga sve više razumijem.
 
  
Da mogu sama bih sebi uzela telefon. Mislim da bi moja bolja polovica bila s tom činjenicom vrlo sretna. Kakav god vjernik bila u idućih 40 dana pokušat ću se suzdržavati poruka. Nekako mi se tako potrefilo. I baš mi je znakovito. S druge strane i presmiješno. To će biti moj hod kroz pustinju. Razvijam sistem i ponavljam si: “Telefon služi samo za konkretne informacije... Telefon služi....”. Izliječim li se od toga, mogu sve. A onda i taj Facebook... Koliko puta dnevno uzmete telefon samo da biste pročačkali po tuđem profilu? Užas ljudi moji! Strava i užas!
  
 
Bilo je gotovo jučer kada su se romantični sastanci dogovarali pismom, kada je postojala ta neka draž u iščekivanju i očekivanju. Ili vrijeme u kojem je u zgradi samo jedan susjed imao telefon. A sjetite se i telefonskih govornica... Nije sve to bilo baš tako davno. Danas je sve nekako tu, sve prisutno, dostupno, lako. Iščekivanja gotovo da i nema. Vidite “na mreži” i sve već znate, dobili odgovor ili ne. Baš nije fora. Nimalo nije fora. Nema draži, kao da je nestala negdje “između žica”. Par klikova mišem, nekoliko poteza prstima po ekranu i vaša glava, srce, za čas sve postaje razotkriveno. Zašto? Jer nam to dolazi već samo od sebe. Otkrivamo se i kada nismo svjesni da se otkrivamo. Postati toga svjestan je jedno. Riješiti se tih gotovo zadanih navika je nešto sasvim drugo. Čak se i moj stari navukao. I onda imamo idilično obiteljsku sliku nedjeljom poslije ručka – svatko na svom uređaju preživa. A duboko negdje me to ljuti i čini bijesnom, nekako nesretnom, jer imam osjećaj da nemam kontrolu nad time. Ne samo kada sam ja u pitanju već kada su u pitanju i meni bliski ljudi. Pogledajte samo malo ljude oko sebe kada sjednete na kavu – koliko ih u rukama drži telefon? Ali mi imamo kontrolu, uvijek i jedino mi imamo kontrolu mijenjati sve ono što ne smatramo dobrim. Zato vas sada izazivam! Izazivam vas na 40 dana ograničenog dopisivanja i življenja u virtualnom svijetu... Možemo li uspjeti? Ili su uređaji jači od naših glava?
 
Barbara B. 
Foto: Pinterest
Objavljeno: 29.02.2016. u 16:34

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p