KOLUMNE

Ne postoji princ na bijelom konju

Život baš i nije bajka

30-e su možda najbolnije godine u kojima shvatite da ne postoji „Princ na bijelom konju“. Toliko su nas dugo „trovali“ bajkama da smo dobar dio života provele sanjajući. Dvorac na kraju šume, bijela haljina, kočija, žabe koje se pretvaraju u prinčeve, pobjeda nad zlom maćehom, sestrama i tako redom.

No, realnost je ponešto drugačija. Pogotovo ako pređete 30, a same ste. Ili još bolje/gore razvedene poput mene i još k tome imate dijete. Kolike su šanse da vam život bude jednostavan? Ravne nuli. Bez pesimističnih slutnji, zaista je tako. Nakon jednog kraha osloniti se na drugu osobu i k tome joj još povjeriti svoje dijete nije nimalo lako. Tko god tvrdi drugačije nije iskren prema samome sebi ili vrlo neozbiljno doživljava život. Kada malo bolje promotrim muškarce oko sebe ne mogu se ponekad odlučiti gledaju li me sa sažaljenjem i željom da me „spase“ ili upitnikom iznad glave – „Što je ovoj pobogu bilo da s 21-om uđe u brak i rodi dijete?“ (Nije da se i sama ponekada ne pitam isto. No za dijete – dva palca gore danas). I to me stvarno živcira.

Općenito me živcira kako danas svi svima solimo pamet, a uvjerena sam da svatko od nas ima barem malo putra na glavi. Tržište je okrutno. Mi smo okrutne. Što smo starije, to smo okrutnije. Možda je tako i s muškarcima. Ljudi su danas postali nefleksibilni, teško ili nikako prilagodljivi jedni drugima. Svi „brijemo“ na neku kvazi slobodu zadani zapravo vlastitim okovima. Okovima razno raznih očekivanja, a znamo da očekivanja stvaraju razočaranja. Očekujemo od drugih umjesto da očekujemo od sebe. S jedne strane. A s druge pak ne želimo očekivati i htjele bismo sve same, a ne možemo. I to je istina koju si pokušavam ne priznati već godinama. Guramo dok ne puknemo ili dok ne postanemo stare, čangrizave kućepaziteljice mačaka (bez uvrede tim bićima). Naravno, ponuda ne odgovara uvijek potražnji. Ili barem ne onome što tražimo. Ako ste k tome zaposleni, uspješni u onome što radite i povrh svega sposobni brinuti se sama za sebe, u startu ste predmet moguće prijetnje, a ne žudnje suprotnog spola. Prije će vas se uplašiti nego vas poželjeti za „happily ever after“.

Muškarci mojih godina uglavnom su emocionalno nezreli (čast iznimkama). Pokazuju trud i volju, ali i određenu dozu neozbiljnosti, a još jedno dijete mi nekako ne treba u životu. Vjerujem da ne treba niti jednoj od nas. Super mi je njihova otvorenost životu, ali meni se stvarno ne da čekati nekoga svaki drugi dan do dva ujutro. Oni stariji su u velikoj većini zauzeti, što potencijalno može stvoriti samo dodatne komplikacije, nekoliko živčanih slomova, a nerijetko, po vijestima iz crne kronike – i smrtnih slučajeva. Dakle, u velikom luku - izbjegavati! A ako su solo i dotakli su ili prešli 40-u ne mogu se oteti pitanju – „Koji je njihov problem?!“ Što duže vremena provedete u traganju za idealom i što duže živite pod egidom „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“ to postaje sve teže uopće si dopustiti povjerenje i slobodu oslanjanja na nekoga. Pogotovo ako iza sebe imate propalu dugogodišnju vezu u koju ste uložile „život“ ili još bolje/gore neuspjeli brak. Možda je problem u meni. Možda previše sanjam u jednu ruku, a u drugu sve pokušavam racionalizirati. Radite li to i vi? 

Jedan dobar prijatelj jednom prilikom mi je rekao nešto vrlo znakovito – „Zašto nam ne dopustite da budemo vaši heroji? Ne oni koji će vas izbaviti iz ralja svakodnevice ili nužno popraviti ili uljepšati svaki segment života, ali koji će vam pridržati vrata, pomoći nositi stvari...“ Znam li to uopće? Posjedujem li više tu sposobnost? Da budem krhka i plaha i da priznam banalne stvari poput –„Ove su vrećice stvarno teške. Možeš li mi pomoći?“

Barbara B.
Objavljeno: 26.08.2015. u 15:39

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p