KOLUMNE

Novogodišnja odluka kao novi religijski pokret

Znate li zašto neću?

posljednje vrijeme stalno čitam naslove koji vrište novogodišnjim odlukama. Dođe taj početak godine, početak siječnja kojeg se, budimo iskreni, svi više – manje groze, jer u prosincu iscijedimo iz novčanika i ono što imamo i ono što nemamo. Ali, nema veze. Ipak je Božić, pa Nova godina. Treba napuniti stol, kupiti sve te silne poklone, nabaciti koju kilu... I ovako ćemo u novoj godini odlučiti otići na dijetu, promijeniti svoj karakter sto bilijuna puta i općenito u Ovoj ćemo godini život preokrenuti za 180 stupnjeva. I tako svake godine iznova.

 
Novogodišnje odluke postale su poput religijskog pokreta. Prije Nove godine, poslije nje nerijetko će vas pitati – „I, koje si novogodišnje odluke donio?“. Upitano s takvom lakoćom s prizvukom gospođe koja iza pulta pita „Bijeli ili crni kruh?“. Religijski kult kojeg moramo slijediti, jer kako možete ne imati novogodišnje odluke?! Pobogu kako? Zapravo zastrašujuće. Svake Te godine kao da odlučujemo ponovo se rađati. I ima u tome neke simbolike, ali što više o tome razmišljam to mi se čini kao sve veća greška, zabluda i obmana samoga sebe. Ne, neću promijeniti svijet u 2016. Neću otputovati u pet gradova u koja silno, iz godine u godinu, odlučujem otići. Ne, neću do ljeta imati tijelo super modela s pločicama na trbuhu. Ne, neću se odreći čokolade, jer ju obožavam. Ne, neću biti motiviranija na poslu, jer sam tako odlučila i iako imam plaću ispod svakog prosjeka za radno mjesto na koje sam određena. Ne, neću imati više razumijevanja prema radnim kolegama i njihovoj gluposti. Ne, neću voljeti sve oko sebe bili dobri ili zli. Ne, neću biti bolja mama, sestra, kćer, prijateljica. Neću ništa od toga u 2016. godinu.
  
 
Znate li zašto neću? Jer je datumski ograničeno i određeno. Zato što svaki put traje koliko i financijska stabilnost na mom računu. Zato što je umjetno i lažno. Zato što smo na kraju dana svi samo obični ljudi. To i ništa drugo. Ali sam odlučila nešto drugo. Neću trenirati mišiće, iako bi mi zapravo dobro došlo. Neću trenirati ni sustezanje u slatkom. Odlučila sam trenirati zahvalnost. Zamislite da se svako jutro možete probuditi i samo biti zahvalni. Zvuči tako prokleto jednostavno, a u biti je najteža stvar koja postoji. Vjerojatno bi mi svaka druga odluka za koju sam rekla NEĆU bila puno jednostavnija od ove. Ma sigurno bi. Ali eto, uhvatila sam se u koštac sa zahvalnošću. Mi smo narod koji općenito samo nešto prigovara, kuka, s.... Nikada nam ništa nije dobro. I ono što je dobro, nama niti to nije dobro.
  
 
Odgajani i učeni svemu ostalom u takvom jednom okruženju zaboravili smo biti zahvalni. Patetično mislite?! Ne, nije niti najmanje. To se zove život. Život prema kojem se odnosimo kao da ćemo ga živjeti još bezbroj puta. Pa čak i za one koji vjeruju u reinkarnaciju – neće ga živjeti više nikada u istom tijelu, na istom mjestu. Možda se uopće neće ponovo roditi kao ljudi nego kao primjerice zimzeleno drvo, kornjača, dinosaur, što god. Uglavnom, nećemo živjeti bezbroj puta na ovaj način. Današnji dan više nikada nećemo moći ponoviti. NIKADA. Pokušajte izgovoriti tu riječ, pa mi recite kako se osjećate? Ja grozno. To me plaši, užasava. Jer postanem svjesna prolaznosti. Postanem svjesna kako projurim kroz dan kao da me sto vragova goni, rekla bi mi moja baka. Za godinu dana neću se ni sjećati današnjeg dana. Jer je običan, rekli bismo. Nije se dogodilo ništa maestralno. Nitko nije zamahnuo čarobnim štapićem i ispunio nam sve želje. Ali to život niti nije.
  
 
I koliko god glupo i patetično zvučalo – zahvalnost je ono što može oblikovati svaki moj i svaki vaš dan. I zaista ima ljudi koji su se naučili tako živjeti. To je ono malo rijetkih ljudi koje rijetko možete sresti. Koji su sretni. I nisu sretni jer su upravo odigrali dobitnu kombinaciju za loto. Ne, oni su jednostavno sretni. Možete li vi biti – jednostavno sretni?
 
Barbara B.
Foto: Pinterest
Objavljeno: 14.01.2016. u 13:35
Tagovi: nova godina

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p