KOLUMNE

Res, non verba!

Zašto je važno i govoriti i djelovati?

Latinski mi nikada nije bio jača strana, ali voljela sam njihove poslovice. Primjenjive uvijek i zauvijek. "Res, non verba" ili "Djela, a ne riječi"... Koji ste vi tip? Jeste li za riječi ili ste za djela?

 
Poznavala sam jedan par. On je bio tih, res tip, a ona je bila verba. I ponekad su se teško sporazumijevali. Ona je htjela njegove riječi, a njemu su bila važna samo djela. Svatko je patio u svom kutu. Tražio i ono drugo, potvrdu djela ili izgovorenu riječ. Riječ je htjela djelo, a djelo riječ. A djelo nije znalo reći da mu treba riječ, a riječ da mu treba djelo. To je ono najgore – ne verbalizirati potrebu koju imate. Ono što osjećate i ono što vam, reklo bi se, leži na duši. Tako samo tonete sami sa sobom. Svatko u nekom svom mraku. Ne tražite izlaz, jer mislite da ga niti nema ili da ga možda niste niti zaslužili. Ali jeste. Trebate samo tražiti. U bilo kojem odnosu, u bilo kojoj situaciji – izgovorite! Sve neizgovoreno platit ćete na ovaj ili onaj način. Pitate li me za mišljenje važno je i govoriti i djelovati. I djela koja vam netko pokazuje i riječi koje vam netko izgovara - i jedno i drugo može povrijediti, a i jedno i drugo može usrećiti. I jedno bez drugog ne može. 
  
 
Moj res i verba par iz priče nerijetko su se nalazili u situacijama gdje se ono što su govorili i ono što su činili uopće nije podudaralo jedno s drugom. Res tip je pokazivao ljubav, a govorio mržnju, a verba tip je govorila ljubav, a činila mržnju. Kako se to uopće može dogoditi? Kako naša djela i naše riječi mogu biti u tolikoj kontradiktornosti jedno s drugim? Zašto su toliko nepomireni? Ponekad poput dva posvađana brata svatko vuče na svoju stranu. U ljudskim odnosima se iz takvih situacija mogu izroditi najveća nerazumijevanja i najveći razdori. Usuđujem se reći i najveće ljudske nesreće. Ne znam zaista zašto je to tako, ali sam sigurna kada bismo stali i pokušali dati drugoj strani i malo više riječi ili malo više djela koja su joj potrebna, da bismo se i bolje razumjeli. Možda bismo čak bili i malo sretniji. Ne, sigurno bismo bili. Ne treba nam možda svima isto, ali kada se sve zbroji oduzme, na koncu svi istome težimo.
 
 
Možemo se u potpunosti odmaknuti od ljubavnih odnosa. Pogledajte za primjer naše političare. Oni samo pričaju, obećavaju. U predizbornim kampanja flertuju s narodom koristeći sve moguće i nemoguće upucavačke tehnike. Samo riječi, riječi, riječi, riječi. Toliko puno izgovorenih riječi. I slatke su nam te riječi, sviđaju nam se, govore ono što želimo čuti (a svatko želi čuti ono što želi čuti)... S vremenom nam postaju bliski, toliko bliski da upravo njih zaokružujemo na glasačkom listiću. I što se onda događa? Oni i dalje nastavljaju pričati. A mi sjedimo. Sjedimo i čekamo da na djelu vidimo njihove riječi. I ništa se ne događa. Oni i dalje pričaju. Djela ni od kuda. Razočaranje...
 
  
Ne dobijemo li potvrdu djela riječju ili ako riječ nije potvrđena djelom ne osjećamo se sigurnima. Naša nesigurnost stvara u nama osjećaj ranjivosti. I za tren oka naći ćemo se u vrtlogu propitivanja. Žene su tome, doduše, puno sklonije od muškaraca. Ja to u slobodnom stilu zovem analizom i sintezom. Sama to često radim. I svaki put, kada se sjetim res i verba para kojeg sam poznavala, osim činjenica da riječ i djela traže i trebaju jedno drugo, sjetim se i činjenice da nikada niti u jednoj situaciji ne osuđujem ljude koji prolaze pored mene ili na bilo koji način kroz moj život. Nikada ne znate kome je koliko falilo djela, a kome koliko izgovorenih riječi.
 
Barbara B.
Foto: Interview Magazine
Objavljeno: 30.05.2016. u 14:13

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p