DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Dan kada sam postala polumaratonka

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola za trčanje

Ogi Antunac

J
edne subote u sitne, no ne i tihe noćne sate, prije nekih tri tjedna, zagrlila sam svoju prijateljicu i prišapnula joj na uvce da nitko ne čuje: "Slušaj maco, misliš ti da ja mogu, ovaj, hmm, otrčati taj polumaraton?".

Znamo se već dvadeset godina i često se zezamo da smo u lošem braku, jer iako previše znamo jedna o drugoj - još uvijek trajemo.

"Pa čuj stara....", rekla je, "Nisam ti prognozirala niti tri tjedna u školi trčanja, pa ćeš valjda nekak' i to zbavit'!"

Nitko, naime, nije vjerovao da ću ja tako revno zagristi u trčanje i biti redovita na treninzima. A ja ponajmanje. I tako se bližio Dan D...

"Hoćeš li moći???", neprestano je vrištao mali naporni glasić u mojoj umornoj glavi: "Hoćeš li moći???", nije se gasio.

Gorak okus uzbrdice s Plitvica mi je još ostao u ustima i moram priznati da sam se bojala. Sama brojka te kilometraže me već dovoljno obeshrabrivala.

21.

Doba kada u cijelom svijetu gotovo svi dobiju pravo glasa. I pravo na piće. Vjerujem da je to jedan od onih dana koje ću pamtiti cijeli život. Kažu da svaki Amerikanac zna što je točno radio u trenutku kada je saznao da je John Kennedy ubijen, baš kao što svi stariji od 40 znaju što su točno radili kada je Tito umro - no ja mislim da ću zauvijek pamtiti svaki trenutak koji je prethodio mojem prvom polumaratonu.

Kada me jednog dana Oprah bude pitala: "So, Ogi, how did you feel a day before your first half-marathon?" ja ću reći: " Well, Oprah, that is a very good question... This is how it happened..."

Ogi Antunac
Toj je čuvenoj nedjelji prethodio čitav tjedan kiše i pljuskova, a moja nervoza je iz dana u dan rasla. Obavijesti i poruke vezane za polumaraton stizale su na mail jedna za drugom, a kunem se da mi je čak i tastatura zadrhtala u trenutku kada sam na prijavnicu morala upisati duljinu pruge.

21.
Pola od 42.


Douglas Adams, pisac kultne knjige Vodič za autostopere kroz galaksiju napisao je da je broj 42 odgovor na pitanja o suštini života, univerzuma i svega za što znamo i ne znamo... Dan prije sam bila ispunjena strepnjom, a kiša je lijevala kao iz kabla pa sam se potajno nadala da će netko pametan iz organizacije otkazati utrku kako bih se spasila. Cijelu noć nisam spavala osluškujući kako kiša lupa po prozoru i zamišljala sebe kako krahiram već na prvom kilometru. Kažu da je prvi najteži.

Kada je budilica zazvonila , ja sam kao pravi školarac obukla majicu na koju je već bio nalijepljen startni broj - što sam pobožno pripremila dan ranije. Krenula sam na taksi, pa na kiosk za novine, kadli moji omiljeni prodavač kojem obično svraćam puno kasnije kaže: "Pa, kud vi po ovom pljusku u sportskom izdanju?"

"Pa, trčim polumaraton!", uskliknula sam.
"Aha, sretno!", Hmmmm... Jesam li to čula sumnju u njegovom glasu?

Taksi me dovezao na trg, a kad tamo gomila uplašenih trkača - nitko ne zna što da obuče za te vremenske uvjete, pa ni ja. Do zadnjeg sam trena bila poput sirotice koja dolazi na važnu zabavu pa u toaletu vadi iz torbe sve što ima i razmišlja što će obući. U povjerenju, inače se toliko ne spremam čak ni za modne evente.

Kada smo krenuli sa zagrijavanjem počela me hvatati opaka panika. Ta umorila sam se već na samom rastrčavanju oko Zrinjevca, a još me čekalo 21 kilometar. Prokletstvo. Jela sam banane kao sumanuta majmunica pokušavajući unijeti što više energije u svoje preplašeno tijelo.

Na putu do startnog boksa sam srećom srela Nedjeljka (op.a. Nedeljko Vareškić, voditelj škole trčanja) koji mi je rekao: "A ti mala, samo hrabro!"

Ogi Antunac
U tom trenutku se utrka (koja doduše još nije bila niti počela), okrenula u moju korist. Odlučila sam se držati hrabro! Kako na utrci, tako i u životu. Kocka je bačena. Čim smo krenuli, ja sam se zalijepila za svoju trenericu i nisam je puštala, ali je već nakon 2 kilometra i ona sama vidjela da nešto nije u redu: nisam kukala, nisam se javljala svakih 5 minuta s pitanjem koliko još, nisam se žalila na bolove i stenjala. Odlučila sam trčati.

Od straha da me ne napusti taj divan osjećaj šutjela sam kao zalivena. Osluškivala sam svoje tijelo i čekala krizu. Znala sam da će doći, jer uvijek se javlja ružičasti slonić kako ga mi u školi zovemo - mali (ili malo veći) glasić koji ti govori da prestaneš. Da ne možeš. Glasić koji te vuče dolje i budi sumnju. Nagovara te da odustaneš.

Ne znam jesam li ga sama prizvala, možda nisam trebala razmišljati o njemu, ali došao je na 18. kilometru i počeo me vući unazad. Kao ruksak pun kamenja. Noge su mi postale teške. Uhvatila sam frendicu iz grupe i čim sam joj prišla s leđa, samo mi je rekla: "U redu je Ogi, stići ćemo do cilja."

Zadnja dva kilometra hrabrile smo jedna drugu i povukle. Ljudi s kojima trčite sve te puste kilometre i treninge jako dobro osjećaju kada ste pali. Samom svojom energijom izvuku vas prešutno, samim svojim prisustvom.

Ogi Antunac
Kako sreća prati hrabre, mene je na Ilici sačekala vatrena navijačica i prošlosezonska polumaratonka Nevena Rendeli, koja je tako glasno navijala da me uspjela uvjeriti da je kilometar do cilja dug „samo 100 metara“. Okrenula sam se prema svojoj supatnici i rekla: "Ajmo stara, još samo sto metara."
Utrčale smo u cilj.

11. listopada 2015. u 12h13min14s sam postala polumaratonka.

Nikada nisam vjerovala da ću se nakon 2 sata 13 minuta i koju sekundicu trčanja toliko veseliti i smijati. Mali korak za čovječanstvo, ali velik za mene.
 
Ogi Antunac
Najradije bih još neko vrijeme hodala s medaljom oko vrata i prepričavala svaki kilometar. Sreća moja da sam okružena jaaaaaako dobrim prijateljima koji na moju sreću još uvijek trpe pozive tipa: "Čestitaj mi još jednom na polumaratonu, htjela bih to još jednom čuti!". Okej, možda je to i zato jer sam modna dizajnerica, a zadnjih dana sam dobre volje pa popusti lete na sve strane. Ali nema veze.

Kada primiš Oscara običaj je zahvaliti svima, pa ću ja zahvaliti svima koji su doprinijeli tome da ja ipak utrčim u taj cilj:
Prije svega svim trenerima, Nedjeljku, mojim prijateljima koji već mjesecima slušaju trkačke priče, mojim roditeljima koji su otkazali put jer su se bojali da ću se ja ozlijediti, ljudima koji su mi poslali divne poruke i čestitke, nepoznatim i poznatim navijačima uz prugu, mojoj grupi B s Maksimira, a posebno svojoj omiljenoj trenerici Ivani, koja ipak po prvi puta ima iza sebe polumaratonku kojoj maskara izdrži puni kišni 21 kilometar.

"So, Oprah, that was the story of my first half-marathon!"


#boostyourun
Ogi Antunac
Foto: PR, Privatno
Objavljeno: 19.10.2015. u 14:09

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p