DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Kako sam se navukla (na trčanje)

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja
Ogi Antunac  
Ova kolumna trebala se zvati p(t)ica trkačica. Dobila sam kompliment od svog dragog prijatelja (inače novinara), da sam ja p(t)ica trkačica naravno za slovom T obavezno u zagradi. Rekao je, eto, pa ako jesi napiši to. Neka ti to bude novi naslov.
 
Znate, mi jadni kolumnisti smo često cenzurirani od naših urednika i moramo imati čedne naslove. Ali, da pojasnim: Postala sam trkačica. Otud i naslov (nesuđeni). Naime, navukla sam se – na trčanje (na sreću!!!). Ne volim baš svrstavanje u ikakve grupe. Nikada nisam. Ljudi često druge vole trpati u neke ladice, ali ja sam oduvijek voljela slobodu i svestranost i nikada mi nije bilo drago kada bi mi nalijepili neku etiketu. To mi se u mom poslu često događa, pa sam zato valjda postala tako osjetljiva. No ipak moram priznati da mi ipak pomalo laska kada mi netko kaže da sam trkačica.
 
Bila sam nedavno na jednom sastanku i uletjelo je pitanje: „Vidim da trčiš?“
 „Da“,kažem ja.
 „Je l'' to ozbiljno?“
„Ozbiljno je,“ odgovaram ja. Bilo mi je teško to izgovoriti jer sam znala da sam se u tom trenutku opredijelila. Da sam sada dio neke skupine.
 
Ogi Antunac 
Postojalo je doduše par sitnica koje su mi počele ukazivati na to da sam se malo „navukla“... Na primjer, prošli mjesec je bio produženi vikend pa sam tako i ja, zajedno s 90% ostalih Zagrepčana - pojurila na more. Zabrinula sam se kada sam shvatila da sam prvo spakirala tenisice za trčanje, a tek onda bikini. Zateklo me. Naime, moja je prtljaga uvijek do sada bila jedna gomila odjeće bez smisla jer nikada se ne zna što će mi zatrebati u mojem malom selu s jednim kafićem - nikada ne škodi još koji par štikli, zlu ne trebalo! Nakon toga pakirala bih i psa: 6 kila žive vage, vrećica hrane i jedan mali okrugli krevetac. Zaključak bi uvijek bio isti: mali pas zauzima najviše mjesta u automobilu! A on bi jadan sjedio na zadnjem sjedalu osupnut količinom stvari koju sam ponijela...
 
Ogi Antunac 
Ovaj puta je bilo malo drukčije: prvo sam spakirala tenisice za trčanje. Modno neozbiljno, no trkački ozbiljno - znala sam da ću morati nadoknaditi propušteni trening. I što je najgore, odradila sam dva. Sama. Uz more. Bilo mi je predivno. Primijetila sam da u mom selu ima divnih mjesta za trčanje koja prije nikada nisam primjećivala. Otkrila sam i neke zanimljive vrtove uz moju novopečenu trkačku stazu. Bila sam zadovoljna što sam dva puta otrčala, ali nikako nisam bila zadovoljna tempom - zaključila sam da je - preslab! A onda sam u tome prepoznala još jedan znak navučenosti.... Ustvari, na moru samo otkrila kako je trčati u grupi ipak puno lakše - osobito kada trenerica Ivana „malo“ pritisne svoju „Stellu“ na uzbrdici (op. a. Adidas by Stella McCartney). Tako da, falila mi je ipak moja Ivana, koliko god to bilo teško priznati.
 
Ogi Antunac
 
Svatko tko je u modnom poslu zna da je ovo za nas najgori dio sezone: šalju se isporuke zimskih kolekcija, a istovremeno pišu narudžbe za novu, ljetnu kolekciju. Razina stresa je ogromna - radi se preko svih granica.Summa summarum: ništa od godišnjeg! Kada usporedim ovu sezonu s prošlom, nameće se samo jedan zaključak: poludjela bih da nema trčanja! (za hrabrije čitatelje: pukla sam k’o kokica). Kao što svi znamo, tijekom mjeseca su u Zagrebu krenule opake vrućine, ali ni to me nije smelo - nisam propuštala treninge. Počelo mi je ići na živce odgovarati na pitanja tipa: „Kaj, trčite i po ovakvim vrućinama?“ DA, trčimo i po ovakvim vrućinama. Zašto? Zato što se poslije svakog treninga osjećam sve bolje. Jednostavno, trčanje mi eliminira sve negativne emocije i bilo kakav stres. I zato što su vanjski uvjeti nešto na što u životu ne možemo utjecati, ali ono što možemo je prilagoditi se i iz toga svega pokušati izvući ono najbolje. Kao i u mnogim drugim situacijama u životu. Nekada okolnosti nisu povoljne, ali i dalje nas ne sprječavaju da napredujemo. Dapače, napredak unatoč okolnostima jer zapravo i najslađi. Mislim, da se razumijemo - ne pripremam se za maraton u Keniji, ali ipak sam beskrajno ponosna što sam izdržala i nisam odustala.
 
Ogi Antunac
 
Prošli tjedan posao me odveo u Düsseldorf. Nikada prije nisam razmišljala o trčanju u Düsseldorfu, no ovaj puta sam samo o tome razmišljala. Primijetila sam prekrasne staze za trčanje uz Rajnu i bila ljubomorna na svakog trkača kojeg sam vidjela. U mislima sam mu mjerila tempo, snagu, razmišljala je li trenira za polumaraton ili je rekreativac. Slagala sam si pričice u glavi o trkačima koje sam čeznutljivo gledala iz taksija dok smo jurili na sajam... U jednom sam trenutku pomislila: kada bih živjela u Düsseldorfu, imala bih stan uz Rajnu kako bih mogla biti što bliže trkačkim stazama.
Eto, nama navučenima svašta padne na pamet....

#boost your run Ogi
 
Ogi Antunac
Foto: Jure Perišić
 
Objavljeno: 31.07.2015. u 16:20

VIDEO

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p