DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Muke po Plitvicama

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja
Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja Plitvički maraton je jako bitna stvar u životu svakog polaznika adidas škole trčanja. To sam brzo skužila. U stvari, to je prva službena i ozbiljna utrka na kojoj mi novopečeni trkači imamo priliku sudjelovati. Iako sam bila jako skeptična - uhvatila me totalna frka, ali ipak sam pristala sudjelovati. Svi moji su išli, pa eto - kud svi Turci tu i mali Mujo. Lagala bih ako bih rekla da nisam razmišljala o dobrim izgovorima kojima bih se mogla poslužiti da to izbjegnem, ali na kraju sam ipak odlučila ne posustati.

Treneri nas zapravo zadnjih mjesec dana već pripremaju dižući nam kondiciju i fizičku spremu, a samim time očito i psihičku. Poslije svakog treninga netko obavezno spomene Plitvice bruseći nas tako za utrku. S obzirom da smo već više puta trčali tu udaljenost, čak sam i ja uvidjela da bih možda mogla izdržati.

Razmišljala sam kako je to možda jedan novi izazov s kojim se trebam suočiti. Možda mi se svidi, rekla sam sebi, a nikada neću saznati ukoliko ne pokušam. Od svega mi je svakako bio najveći izazov bio ustati u pola 5 ujutro i biti na busu u 6. To mi se činilo teže od same utrke. Nisam propuštala treninge, bila sam dobar školarac i u jednom trenutku sam čak pomislila da neće biti nikakvih problema s tim Plitvicama.
 
Zadnjih sam dva tjedna svima na telefon objašnjavala da za vikend ne smijem ništa i nigdje jer TRČIM PLITVICE. Zvučala sam i sama sebi suludo, a glas o Plitvicama se proširio, valjda skoro i do Plitvica samih. Dakle, sada sam morala postići nekakav rezultat, nije više bilo mjesta za uzmak.

Dan prije sam se osjećala kao sportaš u karanteni. Prala sam robu za utrku i odmarala. Zapravo ne znam kako se sportaši osjećaju u karanteni, ali ja sam radila strategiju utrke u glavi i sendviče za put . Kada sam već u školi i idem na izlet, pa red je da imam i sendviče, zar ne? Bila sam sama sebi smiješna.
 
Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja
Kako nisam mogla zaspati, te sam noći čitala Harukija Murakamija O čemu govorim kad govorim o trčanju. Taman sam došla do dijela gdje on opisuje svoju utrku na 100 km. Ako je jedan japanski pisac mogao pretrčati čak 100 kilometara, pišljivih pet za jednu hrvatsku modnu dizajnericu učinilo se sasvim dohvatljivo.
  
Kako sam ja ipak horoskopska djevica i control freak, pažljivo sam osmislila strategiju utrke. Krećem za trenericom i pratim crveni balon (ja sam bekačica-grupa B) slijepo ju slijedeći do kraja same utrke. Onako, nekih par stotina metara prije ulaska u cilj malo pojačam tempo sebi za gušt. Uletim u cilj sretna i onako malčice umorna. Hell yeah, to je ipak bio film u režiji ambicioznog redatelja koji se nije odigrao. Istina je bila sasvim drugačija i puno, puno bolnija.

Dan je bilo vruć kao iz pakla i već u 8 ujutro je počelo tući sunce (malo se opravdavam pošto se moj savršeni plan ipak pomalo izjalovio). Dignuli smo startne brojeve i krenuli se pripremati. Nikada prije nisam sudjelovala niti na jednoj utrci pa sam bila sva usplahirena kako, što i gdje. Uglavnom počeli smo se zagrijavati i polako kretati prema startu, gdje je još i bilo zabavno jer smo hrabrili jedni druge i držali se zajedno u toj gomili. Pištoj je opalio i krenuli smo.

Okej, pratim crveni balon. Trčim iza trenerice. Već u početku imam problema jer je gomila ljudi i djece oko nas i stalno pazim da se ne spotaknem o nekoga. Pratim ljubičaste majice i trudim se držati svojih. Pakleni dio došao je naglo. Uzbrdicaaaaa. Ne, to je bio potpuni šok. Nije da je nisam očekivala, u teoriji sam znala da postoji, ali u praksi meni je djelovala kao Mt. Everest. Umrla sam.

Vukla sam uzbrdo koliko sam mogla i trudila se zadržati dah. Potpuno sam izgubila ritam disanja i počela se umarati kako nikada do sada. Često trčim u Maksimiru i znam da poslije uzbrdice ide nizbrdica. E, pa ovdje je nije bilo. Dakle draga moja, vuci po suncu i na + 30 u brdo. Na kurblu, reklo bi se u narodu. Krahirala sam.
 
Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja
Na majicama nam na leđima piše ime, čujem iza sebe jednu od svojih supatnica kako mi prilazi i govori: „E, pa draga Ogi, što je nama ovo trebalo?“.

To je bio rezime svih mojih misli u tom trenutku. Nisam više vidjela crveni balon, vidjela sam samo gomilu crvenih lica koja trče uzbrdo. A sada slijedi ogromno priznanje. S obzirom da mi ime piše na majici i da svi već znaju: Da, dva puta sam morala hodati. DVA PUTA. U životu jednog trkača to baš i nije nešto što želite da se sazna.

Noć prije, planirajući utrku, naravno da nisam ni slutila da će mi biti tako teško. Ne znam kako, ali valjda nevjerojatnom voljom (koju ponekad imam - ali obično ne za ovakve stvari), odlučila sam u cilj utrčati, a ne „uhodati“... Skupila sam zadnji atom snage (koje više nije ostalo) i kroz cilj prošla - trčeći. U trenutku ulaska u cilj čula sam kako netko u mikrofon govori: „Stigla je i hitna!“. Bila sam sigurna da je to zbog mene. Inače, postoji i snimka mog ulaska u cilj koju, igrom slučaja, ima moja školska prijateljica.

Zabranila sam joj bilo kakvu distribuciju pod teškim prijetnjama. Poslala mi ju je na mail (nadam se samo meni) i moram priznati da se dan danas tome smijem. Nakon utrke sam dobrih pola sata ležala u travi kako bih došla do daha. Mislila sam da ništa teže u životu nikada nisam prošla. Tijelo mi je bilo potpuno slomljeno. Čim sam se malo oporavila potrčala (ups, odvukla) sam se svojim Bekačima na toliko željenu pivu.
 
Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja 
Sjeli smo za stol. Počeli su se javljati prvi znakovi života - počela sam se smijati. Prepričavali smo jedni drugima kako je kome bilo i pritom se uzajamno tješili. Valjali smo gluposti kao na treningu kada se super zabavljamo. Prepričavala sam kako sam izgubila dah, grupu, tempo, balon... Sve. Kaže mi moj frend na to: „Ali nisi dušu.“ Točno tako. Podnijela sam puno više , nego što sam ikada mislila da ću izdržati.

U školi se stvore neka prijateljstva koja su malo posebnija od onih ostalih. To su ljudi s kojima dijelite treninge, pa vas najčešće vide kako se znojite ili borite za dah. Upravo tamo padaju maske pa ste više-manje vrlo iskreni jedni prema drugima, jer se zaista nemate što uljepšavati. Tako je, kako je - bez nekog prenemaganja i lažnih projekcija o sebi i drugima.

Moram priznati da to smatram jednom od ljepših stvari koje su mi se u zadnje vrijeme dogodile. Ta moja "školska prijateljstva" i ekipa koja me u polumrtvom stanju nasmijavala.

Nisam razmišljala o vremenu koje sam postigla na utrci jer mi se činilo da trčim satima, tako da u tom trenutku nisam mogla još i o tome razmišljati. Dok sam se vozila u busu za Zagreb stigla mi je poruka: Ogi našla sam ti vrijeme, i baš si bila odlična. Kako molim? Dakle, otišla sam provjeriti svoje vrijeme i vidjela da sam stigla za 33 min. Ok, to je pravom trkaču vrloooo sporo, ali ne i za mene početnicu. „Pa draga moja, nisi ti ni tako loša", pomislila sam.

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja
Drug dan na poslu, doček dostojan maratonke koja je u najmanju ruku donijela barem jednu od medalja. Svi su bili oduševljeni i ispitivali me za detalje. Morala sam prepričavati svu proživljenu patnju, no iako sam priznala da sam malo i hodala, njima to uopće nije bilo tako strašno. Pokazivala sam im slike s utrke i konačno vrijeme, nakon čega su svi zaključili da sam bila fenomenalna. Tako ohrabrena, čak sam im i pokazala snimku ulaska u cilj.

Samo neka čudna, neobjašnjiva sila me taj dan natjerala da poslije posla obučem tenisice i odem na trening u Maksimir. Kad me moja trenerica pitala : „Kako si ?“, ja sam odgovorila: "Odlično, nikad bolje.“

#boost your run Ogi

Ogi Antunac
Foto: Jure Perišić, Privatno, Goran Marinov

Objavljeno: 23.06.2015. u 10:00

VEZANE VIJESTI

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p