DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Nema odustajanja ili život je maraton

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja
Nevena Rendali 
Bio je 1. lipnja, kišovit i tmuran kakvo je, kasnije će se pokazati, bilo i cijelo ljeto 2014. Nije mi se izlazilo iz kreveta kad je alarm zazvonio u 6.00 ujutro. Sviđalo mi se u novom stanu u centru grada, za razliku od onog na periferiji u koji sam preselila u bunilu nakon raspada braka. 

Ovaj stan je bio bijeli, prepun ugradbenih ormara koje su zauzele, ovaj put samo moje stvari, s prozorima u spavaćoj sobi koji gledaju na istok i divnom terasom na koju se izlazilo iz dnevnog boravka koja gleda na zapad. Ta terasa mi je bila posebno draga, možda i razlog zašto sam se na prvi pogled zaljubila u stan koji se činio preskup za moje trenutno financijsko stanje. Gledala je s visine na grad ispod sebe sve do podnožja Medvednice, ujutro bi imala hlad, a popodne bih se na njoj mogla sunčati. Doduše to kišno proljeće i ljeto nije bilo puno prilike za ispijanje prve jutarnje kave uz zrake sunca koje miluju lice, ali sam osjećaj da je to moguće kad god poželim činio me sretnom. Stan je zračio nekom dobrom energijom kakva je potrebna svima koji iznova počinju. Barem su tako govorili prijatelji koji su sada rado svraćali u posjet jer sam svima odjednom bila pri ruci.
 
Nevena Rendeli
 
Najviše me veselilo što sam većinu stvari obavljala pješke, a auto iz garaže vadila samo kad bih odlazila na posao ili na nasip na trčanje (još uvijek sam bila početnica kojoj se tih nekoliko kilometara od nasipa do centra grada činilo kao maraton). Te nedjelje posebno mi je bilo teško ustati jer me čekala prva službena utrka na Plitvicama nakon dva mjeseca treniranja. Prvi ispit izdržljivosti i valjda prva utrka uopće u mom životu. Od pomisli da ću 5 kilometara trčati u komadu prolazila me jeza. Naime, u školici (op.a. adidas škola trčanja) još uvijek smo trčali s pauzama, odmarajući nakon svakog pretrčanog kilometra. Taj odmor, makar trajao samo 30-ak sekundi bio je moj cilj, izdrži do sljedeće pauze i sve će biti lakše, ponavljala bih u sebi. I sad odjednom 5 kilometara u komadu po nepoznatom terenu i još gorem vremenu. 

Nevena Rendeli
 
Kad smo stigli na start kiša je lila kao iz kabla. Tisuće trkača na razgibavanju, a meni nikako nije bilo jasno trebam li trčati u majici kratkih rukava ili mi treba šuškavac, hoće li mi biti vruće u dugim tajicama ili da se presvučem u kratke, ipak je lipanj!? Na kraju sam u posljednji trenutak odbacila svu suvišnu odjeću i trčala samo u tankoj majici i tajicama (što je uvijek dobar izbor, bilo vani zima ili vruće). Utrka je počela polako, zbog gužve više smo hodali nego trčali, ispred i iza nas trčala su djeca kojima je cijela parada ozbiljnih trkača izgledala smiješno, pa oni pet kilometara u igri pretrče svaki dan, s podsmijehom su gledali naša prestravljena lica. Nakon petsto metara gužva se prorijedila, moja grupa snažno je grabila naprijed, a trenerica je vikala da ju pratimo. Nervirali su me svi ti ljudi koji su mi se nalazili na putu, neki su već šetali kao da su na izlet došli, neki su se laktarili i išli puno brže od onoga što mogu pa bi za par metara zapuhano stali nasred staze i hvatali se za slezenu. Jedva sam čekala da se izdvojimo, da napokon počnemo trčati onako kao na nasipu, mi i horizont ispred nas. 
 
Nevena Rendali
 
Ubrzo mi se želja ostvarila i na nizbrdici smo prestigli sve izletnike i izdvojili se od mase. Ja sam trčala na početku kolone unatoč upozorenjima trenerice da ne žurimo i čuvamo snagu jer nakon nizbrdice, logično, dolazi uzbrdica. I tada me presjeklo. Kao da mi netko nožem para utrobu pojavila se neizdrživa bol u donjem dijelu trbuha. Isprva sam hvatala dah i stiskala bolno mjesto nadajući se da će proći. Ali nije. Nakon prijeđenog kilometra, taman kad mi se učinilo da bol popušta, probila me na drugom mjestu. Mračilo mi se pred očima, i samo zato što sam još uvijek, ni sama ne znam kako, uspijevala nogu stavljati ispred noge nisam pala. Pokušavala sam misliti o nečemu drugome, o šumi kroz koju smo trčali, o kapljicama vode koje su mi kapale na kosu, o šumu plitvičkog slapa koji se čuo u daljini, o djevojci koja je povraćala pokraj...
  Nevena Rendeli
 
O ne, rigotina! Nova bol pojavila mi se u želucu i polako se uspinjala do grla. A trenerica je tada mrtva hladna viknula: Evo nas na pola, pripremite se za uzbrdicu! Kakva prokleta uzbrdica i na ravnom mi se rigalo!? Valjda je unezvjerenost na mom licu bila očita jer se poskakujući kao vjeverica, našla pored mene i zadirkujući me, prošaptala: Pa nećeš valjda sad odustati, više od pola si prošla!. Učinilo mi se da ne govori o trčanju. Rekla je to s glasom (dopuštam da se radilo o halucinaciji) kao da zna sve o meni i onome što sam prolazila, kao da je pročitala sav moj strah i prepoznala samoću koja me čekala iza vrata mog novog, bijelog stana. Nema odustajanja, vikala je, Ako ne možete pratiti tempo, samo usporite. I tada je odjednom sve prestalo. Bol nije nestala, ali kao da me se nije ticala. Boljelo je negdje drugdje. Izvan mene. 
 
Nevena Rendeli
 
Imali smo još dva kilometra do kraja, a užitak trčanja po Plitvicama tek je dobivao smisao. Noge su ionako same išle, a sad sam napokon trčala i ja. Trčanje je baš zato zajeban sport, bez obzira što se vam se svi udovi bune, a mozak šalje signale negodovanja, tijelo i dalje sluša samo vaše želje. Pet kilometara se iz današnje perspektive kad sam istrčala dva polumaratona i nekoliko utrka iznad 10 kilometara čini kao početnička šala, ali bez obzira na kilometražu prva utrka je uvijek prva. Ali zato zadovoljstvo na cilju, unatoč, ovaj put, mom povraćanju (zadnjih 500 metara me uhvatila takva euforija zbog podrške iz publike, da sam poletila, očito iznad svojih mogućnosti), nadmaši sve strahove i dvojbe. Nema odustajanja!, odzvanjalo mi je u glavi. I kao što je Murakami (op.a. Haruki Murakami) poželio da mu na nadgrobnom spomeniku piše: Pisac i trkač, barem nikad nije koračao, tako sam ja u cilju vidjela (nadgrobni?) natpis: Novinarka i trkačica koja je možda bila spora, ali zato nikad nije odustala.
    
Nevena Rendeli
Na kraju dana, kako bi ste vi voljeli da vas pamte? Kao onog tko je do cilja došao, pa makar i sporo ili onog tko je na pola digao ruke (otelio papke) i nikad nije stigao? Ja sam saznala. Nisam od onih koji odustaju. Postala sam trkačica. A život možda nije utrka na pet kilometara, ali maraton jest.

Sutradan sam nazvala bivšeg.

Foto: Jure Perišić

Objavljeno: 13.03.2015. u 12:50

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p