DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Novi izazovi - nova prijateljica

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja

Dnevnik jedne trkačicePo prirodi sam liberalna osoba. Smatram da ne moraju svi imati isto mišljenje kao i ja. Moja životna deviza je Live and let live!.

No premda ne volim nametati ljudima svoje stavove, često se gorljivo borim za njih. Smatram da je temelj ovog društva demokracija i različitost mišljenja, no nedavno sam podlegla jednom iskušenju...

Priča počinje javljanjem jedne moje poznanice - sada smo već ozbiljne prijateljice jer trčanje, kao što mi svi u adidas školi znamo - povezuje ljude... Htjela je početi trčati, pa ju je zanimalo saznati malo više o školi. Onako, tek se ovlaš raspitivala, kada sam ja uočila zgodnu priliku i poput Jehovina svjedoka - kako je ona odškrinula vrata - ja sam gurnula nogu... Zaskočila sam je i brže-bolje joj zdušno objasnila kako bi bilo genijalno da krene, jer JA baš mislim da je to super, a ako je meni super, normalno da mora biti svima - zar ne?

Ali nisam tu stala. Znajući da uskoro s treninzima kreće povratnička grupa, ja sam siroticu ODMAH - upisala. Jadna žena se nije ni snašla, a već je bila na Maksimiru na prvom treningu. Čekala me u dogovoreno vrijeme. Bila je sva uzbuđena, ja sam ju hrabrila i davala joj savjete - mislim sada sam već iskusna po nekim pitanjima o trčanju, zar ne?
 
Dnevnik jedne trkačice
I tako, krenuli smo. Ja sam odmah pobjedonosno stala u svoju B grupu, naravno - moram priznati da sam bila sva ponosna na sebe - svidjelo mi se što mi se moja prijateljica divi jer sam ja već iskusna Bekačica pa eto sada ona čeznutljivo gleda kako ja osvajam maksimirska brda... Ok, dobro, priznajem - ima i malo dolina.

Nadala sam se da ostavljam dojam prave trkačice, sva sam si bila profi i uživala u svojoj slici u njezinim velikim i pomalo prestrašenim očima. No kako ništa ne ide po planu, moja narcistička želja da ostavim što bolji, onako zavodljivo trkački dojam, raspala se. Uslijedio je debakl.

Mislim da mi je to bio jedan od najtežih treninga u životu. U glavi mi se vrtjela pjesma od Kawasaki 3P-a: 3 Problema!. U svakom slučaju, za one koje ne slušaju Kawasaki 3P, bilo je tu čak i više od 3 problema:

1. puls mi je skakao kao lud
2. borila sam se za dah
3. nisam mogla izdržati tako brzi tempo
4. uzbrdice su odjednom iskakale pred mene
5. noge su mi bile preprepreteške...


I da ne nabrajam dalje - nakon treninga mi je moja najdraža trenerica uputila pogled koji je govorio : Da, draga Ogi, tako je to kada čovjek ne trenira redovito...
 
Dnevnik jedne trkačice
Moja nova prijateljica me veselo čekala, jer sam ju odlučila voditi na pivicu poslije treninga kako bi se još više navukla na trčanje. Došla sam po nju potpuno mokra, dahćući na škrge i posve sumanutog pogleda. Kada me vidjela u tako rasutom stanju, normalno da se žena totalno zabrinula za sebe i drhtavim me glasom upitala: Ajme Ogi, zar ću i ja ovako morati?

Međutim, nisam poklekla - i dalje sam evanđelistički propagirala svoju novu religiju i objašnjavala kako se, ...eto, ponekad, ipak, ali samo tu i tamo, ma nije to ništa - dogodi neki malo teži trening jer bez toga nema napretka. Takav trening, mudrovala sam dalje proročkim glasom - zlata vrijedi, naspram onih koji prođu kao podmazani (tu sam otpila više dugih gutljaja hladne pive) pa ih se baš niti ne sjećaš. Pogotovo nakon par pivica, pomislila sam. Šteta što moja prijateljica ne pije alkohol, ali možda se i na tome bude dalo malo poraditi....
 
Uglavnom, upisala sam ja tako mučenicu moju u školu, a nakon toga odlučila pobjeći u Gorski Kotar na par dana zasluženog odmora. Misija je odrađena, mislila sam si ja, a ja ću lijepo iz Gorskog Kotara kontrolirati kako joj ide i odmarati na lovorikama poput prodavačice automobila koja je zaradila lijepe postotke od prodaje. Moram priznati, planirala sam se izležavati i ne baš previše forsirati. Kako bih se osigurala da je moj projekt regrutacije uspio (majke mi, adidas škola mi ne daje postotke za evanđelizam), u srijedu uvečer nakon njezinog drugog treninga, poslala sam svojoj štićenici poruku: JESI BILA?KAKO JE BILO?

IZDRŽALA SAM: NIJE MI BILO LAKO, ALI MISLIM DA MI SE SVIĐA TRČANJE.
Ja sam odmah, prije nego se žrtva ohladila - ispalila rafal savjeta: TRČI ŠTO BLIŽE TRENERU, PAZI KAKO DIŠEŠ, itd.... MOŽE odgovorila je, ALI KAKO SI TI? TRČIŠ LI TAMO? MORALA BI, JER BI MOGLA OPET DOŽIVJETI ŠOK KAO PROŠLI PUTA!

Opa, bio je to udarac plasiran ravno gdje je trebalo.
Drugim riječima, draga Ogi, rekla sam sama sebi - na tebi je sada red. Ako si toliko religiozna oko trčanja da se usuđuješ polunasilno preobraćati nevine građan(k)e, ovo je trenutak da pokažeš čvrstinu svoje vjere! Dakle, iz prošle kolumne znate da po najnovijem pakiram tenisice gdje god da idem, sada se samo trebalo baciti na posao. Ak‘ nešto mrzim to su licemjeri koji propagiraju nešto što sami ne prakticiraju!
 
Dnevnik jedne trkačice
Sutradan sam odmah počela trenirati. Rezultat je bio onako - zadovoljavajući, ali ne i briljantan. Poslala sam odmah svojoj prijateljici run keeper report, no kako je nju zapravo impresionirala kilometraža, nije gledala tempo - na moju sreću. Tako sam u njenim očima ipak uspjela koliko toliko zadržati obraz. I tako sam odlučila pobijediti krizu, savladati uzbrdice Gorskog Kotara i ostati u formi - moram priznati da je moja nova prijateljica odigrala golemu ulogu u svemu tome. Dala mi je ne samo motivaciju, već je svojim prisustvom pred mene postavila i novi izazov - postati što bolji uzor!

I kako to obično biva - nakon uzbrdice, uvijek slijedi nizbrdica (koja u trčanju, naravno, ima pozitivne konotacije) - sve u svemu, nakon prve i jedine ozbiljne krize u trčanju, ponovo mi je krenulo! Nije to neka teška mudrolija, ali možda je jedna od bitnijih lekcija koje sam svladala u školi trčanja. Naime, puno sam ja toga naučila: kako se trči, kako se drže ruke, kako se ponašati na dužinskim treninzima, kako držati tijelo, svašta nešto. Ali, evo meni je jedna od bitnijih lekcija bila to da nakon uzbrdice ide nizbrdica.
 
Dnevnik jedne trkačice
Da se vratim još par tjedana unatrag - puno sam radila, puno se nervirala i recimo da je to bilo kao trčanje uzbrdo. Bilo mi je teško izdržati, gubila sam živce i snagu. Nije da se nisam trudila pratiti treninge u školi, ali poslovne obaveze su se zaredale. Iako sam pratila ritam i trudila se održati formu, bilo je dosta uzbrdica na tom mom putu (i doslovno i u prenesenom značenju).

Ali nakon što sam prošli tjedan po prvi puta u životu pretrčala 15 km, prvo što sam pomislila je bilo: Eto Ogi, nema te frustracije koju jedna dobra kilometraža ne rješava. U tome je valjda i kvaka, to je ono što me na neki ludi način spasi od toga da u krevet legnem izmorena dnevnim problemima, vrteći ih uvijek iznova do iznemoglosti.

Radije razmišljam je li za opuštanje mišića nogu koje su pretrčale te puste kilometre bolji brufen ili aspirin....

Hvala ti na tome moja nova prijateljice...
Boost your run Ogi

Ogi Antunac
Foto: Jure Perišić
Objavljeno: 25.09.2015. u 12:29

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p