DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Povratak u školu

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja

Ogi AntunacJavlja vam se vaša nova kolumnistica! Dragi čitatelji FASHION.HR portala, upravo je meni pripala čast da vam se jednom mjesečno javim i opišem kako napreduje moja karijera trkačice. Rekla bih da sam za sada ipak još samo wannabe trkačica jer me od ozbiljne trkačice dijeli još puno toga. Mislim, za sada imam bar stajling. I to je nešto, zar ne? Mnogi bi rekli da je to početak i kraj, ali ja sam ipak odlučila drugačije.

Naime, nema smisla da se lažemo već od samog početka. Nisam nešto posebno sportski osviještena osoba,u stvari, ako ćemo baš iskreno, vrlo sam lijena po tom pitanju. Blago rečeno. Uvijek radije biram sve ostalo. Po mogućnosti, sve što uključuje bilo kakav hedonizam. I naravno, samim time, ništa što bi slučajno bilo teško, naporno, zahtijevno, zamorno ili podrazumijevalo bilo kakvu bol.

Znate da svatko od nas ima jedan mali glasić u glavi koji mu govori stvari koje ne želi čuti. Meni se često javlja glasom moje mame, pa govori: Za neke stvari se treba malo potruditi! Naime, ona smatra da nisam baš osobito požrtvovna kada se radi o bilo čemu što iziskuje i najmanji fizički napor. Međutim, ova je zima bila duga i vrlo hladna. Kao i većina ljudi, (a da o nama „privatnicima“ i ne govorim) i ja sam upala u žrvanj bolesti koja se zove stres.

Kao modna dizajnerica koja radi posao koji volim, mislila sam da se to meni nikada ne može dogoditi. No, obaveze su sve više rasle, a ja sam sve više i više tonula u kaos: s jedne sam strane željela svima udovoljiti, dok sam s druge morala podvući tu tanku granicu koja me, činilo se - sve više uvodi u dezorganizirani pakao.
  Ogi Antunac
 
Napetost i odgovornost su naravno samo rasle, kako to obično biva, dok ja pak sustavno nisam poduzimala ništa za sebe i svoje tijelo. Večeri sam provodila ležeći na kauču i čitajući zaostale mejlove. Ukoliko bih se slučajno našla bez wifi-ja, podivljala bih... Stoga sam odlučila, onako, zdravo narodski rečeno: podvući crtu! - Ne povući, kako vi to često o nama dizajnerima mislite:)

Po prvi puta u životu shvatila sam kako mi je teško da nemam ništa što bi me na sat vremena odvelo u neki drugi svijet, neko vrijeme samo za sebe koje bi me barem nakratko odmaknulo od tekućih problema i omogućilo mi da sagledam svoje probleme iz neke druge perspektive.

Čula sam puno priča o ljudima koji su upisali školu trčanja, no uglavnom bi mi, kako se ono kaže u školi (običnoj), sve to na jedno uho ušlo, a na drugo izašlo. Kažu da su se svi navukli. Na trčanje, mislim. Ne, ne bih se ja mogla navući na patnju pomislila sam. Puno sam već puta pokušavala s različitim treninzima, ali uvijek bih na kraju odustala. Nikako se nisam snalazila u zatvorenim prostorima i teretanama. Ok, priznala sam sebi da sam quiterica. Ali samo po pitanju sporta :)
    Ogi Antunac
 
Međutim, čini se da je trčanje postalo moderno. In. Svi trče. Trči čak i prva dama iz moje omiljene serije House of Cards. Kada je nervozna, obuče tenisice i trči. Robin Wright izgleda prokleto dobro dok trči. Moram priznati nešto me potajno počelo privlačiti u tom trčanju. Pa ako je samo i moda, morala sam i to probati. Uostalom, kao da bi mi bio problem opet odustati :)

Moram naravno u to ime napomenuti da sam već ozbiljno zagazila u 37. godinu. Gravitacija čini svoje. Uostalom, konačno sam zadovoljna - naučila sam voljeti život i ono što dobijem od njega - rekla bih da sam naplatila sve uloženo u sebe, i želim uživati u tome što duže mogu. Stoga sam se odlučila suprotstaviti gravitaciji i uložiti nešto energije koju inače ulažem u svoj rad, no ovoga puta u svoje tijelo.

Moja frendica Mic, koja već dvije godine trči, od puke želje da i ja napokon krenem (uzalud se trudi već neko vrijeme) rekla mi je nedavno: Joj koka, smršavit ćeš!

Udarila je gdje boli.
 
Ogi Antunac
Hmmmm, odmah mi se svidjelo što sam čula. Mici je konačno zakucala finalni udarac i kad tamo - odjednom eto mene kako popunjavam aplikaciju za upis.
 
Početkom trećeg mjeseca počinjala je škola i odlučila sam se pokrenuti. Početak je bio zabavan, skupilo se puno ljudi, svi smo masovno odlazili na nasip ili Maksimir. Treninzi su počeli lagano i nije bilo teško izdržati. Subota ujutro je bila nešto posebno. Nikada se nisam voljela rano dizati, no trener je napomenuo da su subotnji treninzi najbitniji. Počela sam ustajati u subotom u 8 ujutro i ići na treninge.

Znam da se sada vjerojatno čudite, baš kao i ja. U stvari, nisam mogla vjerovati da to činim (Jesam li ovo ja!?!? pitala sam se), a još sam manje mogla vjerovati da sam nakon treninga - sretna!

Taj osjećaj nakon odrađenog treninga je uvijek sreća! Kako god da završite trening - nekada je lakše, a nekada teže, ono što je sigurno jest da je osjećaj uvijek dobar. Sjajan, dapače! Moram priznati da je to motivacija koja nosi dalje. Nikada, ali nikada se nakon trčanja osjećala loše.
     Ogi Antunac
 
Kako nikada do sada nisam trčala, nisam imala niti adekvatnu odjeću. A sada mi se otvorio sasvim novi svijet! Otkrila sam sportsku modu! U stvari, možda uživam u tome da kombiniram odjeću za trčanje s tenisicama kao prava fashion victim! I to me baš zabavljalo. A onda je krenulo. Treninzi su se počeli pojačavati i program je postajao sve teži. 

Više nisam toliko razmišljala o tome kako da spasiram robicu za trčanje, već sam se borila da uopće izdržim trening. Postajalo je teško. Da vas podsjetim - nisam sklona samokažnjavanju.
 
Nedjeljom uvečer obično na mejl stiže raspored treninga za sljedeći tjedan, i primijetila sam kako se minutaža povećava. Sa strahom sam otvarala mejlove i lijegala u krevet s mišlju: O, jadna moja Ogi, kako ćes sada to?

No međutim, stvar je izgleda u polaganom pomicanju granica. Nema smisla ostajati na razini koja je ugodna, jer to znači da neće više biti nikakvog pomaka nabolje. Zapravo je trčanje na neki način kao i život. Uvijek treba ići naprijed. Treba pomicati unutarnje granice koje nas koče i na koje je uvijek prva reakcija strah. Ili možda ljutnja.
  Ogi Antunac
 
Kao na primjer zadnji puta kada sam treneru Vedranu objašnjavala: Kako ćemo sada ovo? Vidjela sam par crvenih lica na parkingu i prepala se. Nakon treninga sam, naravno, opet bila sretna. Nešto što mi se na papiru činilo nemoguće, u stvarnosti je zapravo bilo čisto izvedivo, pa možda čak i ugodno.

Stvar je u tome što na vrlo suptilan način trčeći počinjete razvijati samopouzdanje. Ako ste izdržali nešto što ste mislili da ne možete, a ipak ste to odradili, znači da u stvari možete i neke druge stvari na koje se (još) nikada niste odvažili. Ja sam osobno nekada odustajala već od same pomisli da neću moći.

Velika uloga škole trčanja je upravo u tome - teže je odustati kada se radi u grupi. Nekako se da izgurati, kasnije se malo izjadati kolegama/supatnicima, malo otračati trenera, ali kao što rekoh - dobar osjećaj nikada ne izostaje.

Pitaju me često zašto trčim.

Mnogi se čude otkuda moja novopečena volja upravo za ovim sportom.
 
Ogi Antunac
Ja bih rekla da mi paše pomicati granice. Comfort zone, zona ugode - nešto je što nam svima odgovara i stoga se rijetko izlažemo nečemu što nam nije uobičajeno. Meni je, recimo, otkriće bilo - trčanje po kiši. 
 
Mislila sam da je to nešto nemoguće, grozno i neugodno. No međutim, osjećaj je posve suprotan. Uživam trčati po kiši i volim taj osjećaj slobode od vanjskih utjecaja - dapače, loše vremenske uvjete iskoristim u svoju korist i tako ih učinim ugodnima.

I tako eto, danas bacim pogled kroz prozor i sama sebi kažem: Vidi Ogi, kako predivan kišni dan za trčanje!

Ogi Antunac
Foto: Jure Perišić
Objavljeno: 14.05.2015. u 09:25

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p