DNEVIK JEDNE TRKAČICE

Zašto sam počela trčati?

Dnevnik jedne trkačice powered by adidas škola trčanja

Nevena Rendeli: Dnevnik jedne trkačice

Nikad nisam mogla trčati. Ili sam barem tako mislila. Sjećam se da smo u srednjoj školi morali istrčavati neke norme na kraju godine; ja sam skoro pala razred zbog markiranja sata tjelesnog i tog uzaludnog trčanja u krug na školskom igralištu između sata matematike i kemije, i da nisam u ostalim predmetima bila štreberica vjerojatno bih još dan danas trčala te proklete krugove oko Križanićeve. Dobro, možda bih danas napokon okružila, ali s obzirom koliko je godina prošlo od moje srednje škole ne ide mi na ruku novopronađena mudrost. Trčati sam počela onda kada više nisam morala, kad me nitko nije tjerao, kad nisam žudjela za super savršenom linijom niti za prijeko potrebnom kondicijom.

Imala sam skoro 33 godine, gotovo deset kilograma manje nego u srednjoj školi, i bila sam potpuno pogubljena. Kad sam nedavno pročitala Murakamijevu svojevrsnu biografiju O čemu govorim kad govorim o trčanju (Biblija svih trkača pokazat će se kasnije) iznenadila me činjenica da je i on počeo u tridesettrećoj. Nalazio se na nekoj prekretnici u životu, lelujao između odabira poziva i profesije, tražio način da se riješi poroka (cigareta) i trčanje mu je ispočetka bistrilo glavu. Knjigu o trčanju napisao je 30 godina kasnije kad je još uvijek u tenisicama ostvarivao odlične rezultate, a bome i u pisanju. Bez ikakve namjere da tražim neke druge sličnosti, zanimljiva mi je ta koincidencija s godinama.

Nevena Rendeli: Dnevnik jedne trkačice

Što je to u 33-oj što je Murakamija natjeralo da svaki dan pretrči barem 10 km? Što se dogodilo meni, zakletoj netrkačici koja se hvatala za slezenu kad bi potrčala za tramvajem, da u 30-ima kao potpuna ovisnica najmanje tri puta tjedno (a prošlo ljeto gotovo i svaki dan) i po kiši i po suncu obuva tenisice i trči po Savskom nasipu gore dolje?

Nevena Rendeli: Dnevnik jedne trkačice

U mojem slučaju (za Murakamijev ćete ipak morati pročitati knjigu) stvari su bile naizgled jednostavne. Prijateljica je već godina dana pohađala Adidasovu školu trčanja, a druga prijateljica i ja, među tristo tjelovježbi i sportova koje smo tijekom života isprobale, odlučile smo dati priliku svježem zraku i grupnom trčkaranju po nasipu (bilo nam je blizu posla i doma, a i lokalna birtija otprije nam je poznato mjesto za kavu). Na pitanje s podsmijehom: Pa šta te imaju naučiti u školi trčanja?, davat ću odgovor sljedećih nekoliko mjeseci. Još uvijek nisam stala. No krenimo ispočetka.

Nevena Rendeli: Dnevnik jedne trkačice

Bio je to relativno topao i suh ožujak, a informacije da se trči na minute, a ne na kilometre zvučale su ohrabrujuće. I tako je počelo. 2 minute trčanja, dvije minute hodanja - mojim prijateljicama idealna prilika da na sat vremena pobjegnu od klinaca i muževa, a meni da pobjegnem od svojih misli. Negdje paralelno s početkom trčanja počeo je i moj samački život. Prvi put u 33 godine, živjela sam sama. Nisam bila sigurna što da o tome mislim. Vjerujem da sam drugima djelovala kao neprisutna duhom, onako kako često izgledaju ljudi koji govore da su dobro, a u očima im vidiš samo maglu. Mehanički sam ispunjavala sve svoje zadatke, istovremeno iz bračnog stana selila ormare i pokušavala napraviti neki red u svom prvom iznajmljenom stanu koji je više izgledao kao privremeno sklonište za zlostavljene žene nego stan u kojem bih trebala započeti novi život. Ali nisam to tada primjećivala, sjećam se samo zabrinutog pogleda prijateljica kad su mi dolazile u posjet i kiselih rečenica tipa: Pa, nije loše! Važno da ti je blizu posla....

Ništa to meni nije smetalo. Imala sam plan, ili sam barem umislila da ga imam jer bi me bilo kakvo odvraćanje od istog potpuno izbacilo iz cipela. A plan je bio, bilo što novo, kad je staro bilo toliko zatrovano.

Nevena Rendeli: Dnevnik jedne trkačice

Isprve mi je bilo teško. Trčati. Ali što je bilo teže, što sam prije gubila dah i što su mi noge ranije otkazivale to sam više bila svoja. Danas mi se čini da je moje tijelo u tom trenutku vjerojatno bila jedina stvar koju sam mogla kontrolirati. Morala sam. Jer sve se drugo oko mene raspadalo. Zamišljala sam da trčanje nije puka fizička aktivnost, već da imam smjer, da znam kamo idem, iako smo još uvijek trčali samo po jednoj strani nasipa. Zanimljivo, ti dani, sad već skoro prije godinu dana, uglavnom su mi u magli, ali ne i dani kad smo trčali. Sjećam se gotovo svakog treninga, gdje sam stajala na zagrijavanju, kako sam se trudila neprimjetno stati prva u koloni (jednostavno ne mogu trčati iza nekoga, uvijek se bojim da ću ga pregaziti), o čemu sam razmišljala dok sam trčala (ok, uglavnom ni o čemu) i kako sam se osjećala nakon treninga (preporođeno). Računala sam vrijeme prema rasporedu treninga, ono što se događalo na dane kad nisam trčala bilo je tek nešto između. Tek sad to mogu na glas reći, iako sam znala i tada, trčanje me doslovno održavalo na životu.

Nevena Rendeli: Dnevnik jedne trkačice

Pet mjeseci nakon što sam prvi put potrčala, istrčala sam svoj prvi polumaraton. Izdržala sam 21 kilometar sama sa sobom, s takvim bolovima u nogama i cijelom tijelu da sam se još danima nakon, oporavljala, i tek tada se, nakon što sam izdržala do kraja, prvi put slomila. Haruki Murakami je od jednog maratonca čuo magijsku izreku koju si taj maratonac stalno ponavljao kako bi izdržao: Bol je neminovna, patnja je stvar izbora. Odluku o tome može li izdržati donosi uvijek sam trkač. A ja sam tek tada, nakon 21og kilometra boli, odlučila da mi se patiti više ne da. I ušla u cilj očiju punih suza, ali smirenija nego ikad. Pravi maraton tek je počinjao, ali prvi put u životu znala sam da mogu. Biti sama.

Nevena Rendeli
Foto: Jure Perišić, Instagram

Objavljeno: 06.02.2015. u 12:00

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p