Prva rečenica koju su mi uputili nakon što sam obznanila da putujem na Tajland bila je "Misliš li se vratiti?"
Muk. Nisam skužila poantu. Pa putovala sam i prije, jel'. U daljnjim istraživanjima i razgovorima s ljudima, ispostavilo se da Tajland očito ima isti učinak na sve. Odeš jednom i gotovo, kupljen si. Prodaješ imovinu. Smišljaš novu karijeru. Migriraš. E pa, dame i gospodo, nisam iznimka. Kupljena sam i ja.
No, krenimo redom. Naša jednomjesečna avantura startala je vlakom iz Zagreba za Budimpeštu. Ispred nas je dvodnevni put. 3 avionska obroka. 3 preskupe ruske aerodromske pive. Najmanje 5 odgledanih filmova. Napokon, dvije vremenske zone dalje, grad koji ne spava. Bangkok.
Nezaboravan je izlazak s ugodno klimatiziranog ogromnog aerodroma u užarenu betonsku džunglu. Nismo znali što nas čeka. +38̊ C sa milijun posto vlage u zraku. Mokri smo u sekundi. Ne žalimo se, s obzirom na to da je dan prije u Budimpešti padao snijeg. Za ovo smo se borili. Krećemo taksijem do Khaosan Roada, meke backpackera i turističkog središta Bangkoka. Promet je gust i lagano kaotičan i doista je normalan prizor cijele obitelji na skuteru kako jurca između autobusa, tuk-tukova i taksija.
Kraljevska obitelj nas gleda na svakom koraku s kojekakvih plakata. Tajlanđani ih iznimno cijene i smatraju dijelom svoje obitelji. Bilo kakva uvreda na kraljevski račun strogo se kažnjava. Nakon duže vožnje kroz ovaj, prema procjeni, 15 milijunski grad, stižemo do našeg novog kvarta i ubrzo pronalazimo smještaj u guesthouseu za samo 40 kn po noći. Soba tako i izgleda, no sutra ionako selimo u puno bolju, za 60-ak kn po noći. Cjenka se posvuda, pa tako i u hostelima.
Bangkok, ili Krung Thep, Grad Anđela po "domaće", nepovratno nas je zaveo. Grad koji živi 24 sata dnevno. Mješavina tradicionalnog istoka i modernog zapada. S obzirom na okolne zemlje nevjerojatno je razvijen, a ljudi su unatoč veoma niskom standardu iznimno srdačni i opušteni. Prvo na što smo pali bila je hrana. Stotine uličnih štandova i prodavača s kolicima koji brzinski pripremaju sve - od fenomenalne tradicionalne azijske hrane, skakavaca i škorpiona, do sočnog voća kojeg do tada nismo vidjeli.
Probali smo svašta, ali osvojio nas je poznati Pad Thai kojeg od tada nismo mogli prestati jesti. Osvojila nas je i cijena - porcija košta svega 10 kn. Uz tako dobar i hranjiv izbor na ulici, ne isplati se trošiti mnogo veće iznose u restoranima jer hrana nikako nije bolja. U svoj toj ushićenosti, već smo prvu večer isprobali i sve kukce na meniju. Između škorpiona, skakavca i buba nalik osama, odabirem skakavca. Nevjerojatno ali istinito, jer oni su moja najveća fobija na svijetu. Čak su nam postali omiljena grickalica uz pivo.
Osim hrane, na svakom koraku prate nas saloni za masažu s par teta na stepenicama koje lijeno i uz osmijeh pozivaju unutra, tattoo studija, turističke agencije... Svega ima napretek i svi vuku za rukav.
Znajući da ćemo se vratiti u Bangkok na kraju putovanja, morali smo naglo suzbiti početnu opijenost gradom i svime što pruža i ići dalje, prema planu.
Sljedeća postaja, maleni otok Koh Tao. Lako smo našli prijevoz iz Bangkoka jer na svakom koraku je turistička agencija koja nudi standardne turističke rute. Bitno je jedino isposlovati dobru cijenu jer nema šanse dobiti pravu realnu cijenu ičega ukoliko ste turist. Put je trajao cijelu noć i izmijenili smo nekoliko prijevoznih sredstava. Ovako je izgledao gotovo svaki transfer na Tajlandu: taksi nas pokupi ispred agencije, vozi do autobusa koji izgleda kao cirkus na kotačima s neonskim svjetlima i kičastim kineskim zavjesama na prozorima. Vozi se cijelu noć, a u zoru se iskrcavamo i čekamo brod. Zatim dugo čekamo da brod krene. Ne znamo točno što se događa cijelim putem i gdje nas to sve vode, pošto su jedini znak raspoznavanja poveće grupe turista zbunjenih izraza lica i naljepnice koju su nam zalijepili na majice. Pretpostavljamo, s oznakom finalne destinacije.
Ipak, stižemo na otok, a odbor za doček nam je čopor taksista i raznih posrednika koji nude smještaj, jer, kako nas uvjeravaju - gužva je na otoku i teško ćemo naći nešto sami. Još uvijek nismo postali imuni na takve fore, pa se u sekundi nalazimo u prikolici taksija i jurimo do našeg budućeg smještaja. Bungalov je divan, malen ali baš taman. Okružen zelenilom, dvije minute udaljenim od plaže. Cijene su veće nego u Bangkoku, no to je i za očekivati. Smještamo se i trčimo na plažu. Napokon. Pijesak je božanstveno mekan i bijel, a more toplo i tirkizno.
Otok je poznat po jednom od najljepših ronjenja oko koraljnih grebena. Ulice su prepune motora i konstantno se nekome nalazimo na putu. Psi posvuda izvaljeni spavaju. Ubrzo se i mi priključujemo prometu i iznajmljujemo motor. Dnevni najam je od 250 bahti na više, što je oko 50 kn. To je ujedno i najbolji način za istražiti otok. Divan je osjećaj voziti se širokim ulicama uz zalazeće sunce, a jedino što vidiš ispred sebe je divlja, bujna džungla.
*Sljedeću srijedu pročitajte 2.dio tajlandskog putopisa.
Photo: Matea Martek
BLOG: Gypsy Gardens
Objavljeno: 27.03.2013. u 11:21