TINA LONČAR

Diane Arbus - fotografkinja s rubova društva

Rastrojena umjetnica koja je prezirala savršenstvo

Tijekom zadnjeg ispraćaja genijalne, ali često neshvaćene Diane Arbus, jedne od prvotnih figura suvremene dokumentarne fotografije, Richard Avedon nagnuo se prema svome prijatelju i tiho mu prišapnuo: ‘Oh, kako bih želio biti umjetnik poput Diane.’ ‘Oh, ne, vjeruj mi da ne bi’, odgovorio mu je ovaj.

Romantizirana radi vječitog balansiranja na rubu ponora, Arbus je utjelovila onaj tip umjetnika kome su rastrojenost, depresija, sklonost riziku i unutrašnji nemir služili kao gorivo za stvaranje, ali još češće bili izvorom ogromne, nepremostive patnje koja ju je paralizirala. Prezirala je savršenost i smatrala ju je dosadnom, nedovoljno zanimljivom, suhoparnom i praznom. Mlada Diane, podrijetlom iz bogate židovske obitelji, sa suprugom je Allanom Arbusom kratko vrijeme provela u modnoj fotografiji u kojoj su, malo je reći, bili prilično uspješni objavljujući pritom radove u Vogueu, Glamoureu i Harper's Bazaaru. No, to je bilo daleko od onoga radi čega bi od ushićenja zatitrala Dianina znatiželjna umjetnička duša. Ona je željela nešto posve drugačije od umjetnih, namještenih snimaka nastalih u uvjetima u kojima je iznenađenje nedostatak. Željela je tražiti ljepotu u onome u čemu je drugi ne vide i od čega, s gađenjem, okreću glavu, svojim objektivom zabilježiti zbilju, mane i samo naoko posve obične prolaznike s ulice.



Znatiželjna potraga za nesavršenim, bizarnim i čudnim dovela ju je do samih margina društva, a najviše od svega intrigiralo ju je ono devijantno i drugačije: patuljci, transvestiti, cirkuski freakovi, azilanti, nudisti, sijamski blizanci, buntovni tinejdžeri prepušteni ulici… Kao da su je na neki opskuran način privlačile tragične priče onih koje snima i vukle je nekim posebnim silama na mjesta na kojima nikada prije nije bila: u noćne gay klubove, ofucane hotele u predgrađima, javne parkove, mrtvačnice… Osjećala je prema drugačijima neko neskriveno strahopoštovanje. Dianina zainteresiranost za priče ljudi od kojih drugi okreću glave bila je jača i od njezine sramežljive i šutljive prirode. Svoj fotoaparat koji, za razliku od oka nikada ne trepće pri pogledu na drugačije, koristila je kao licencu koja je joj je dopuštala ulazak u tuđe živote. I svi su je njezini subjekti, nekako puni povjerenja, puštali u svoje najintimnije priče. Koristeći tradicionalne fotografske konvencije iz 19. stoljeća u kojem svi njezini subjekti samovoljno surađuju, portretirani gledajući direktno u objektiv, Arbus stvara dojam nevjerojatne povezanosti s ljudima koje snima i osjećaj duboke ljudske empatije. Sirove, potpuno ogoljene i iskrene, ponekad čak pomalo jezive, fotografije Diane Arbus ne uljepšavaju zbilju već je prikazuju baš onakvom kakvom ona jest. Ona ponekad nije oku ugodna no to ju ne čini manje vrijednom. Unatoč svim pozitivnim intencijama, Dianin rad bio je često smatran kontroverznim i oštro kritiziran kao onaj koji ‘izvlači najgore iz ljudi’, a sama Arbus dobila je epitet ‘fotografkinje freakova’ što će ju nastaviti pratiti do kraja njenog životnog i stvaralačkog vijeka. Većinu svog stvaralaštva posvetila je fotografirajući „one za koje je vjerovala da se na njih nitko ne bi obazreo“ da ih ona nije uhvatila svojim objektivom i učinila dijelom društvene stvarnosti. Njezin komercijalni rad objavljivan u magazinima poput Esquirea, Sunday Timesa i Harper's Bazaar, gotovo se nimalo nije razlikovao od onoga što je radila iz pukog gušta. Priznanje kakvo je zaslužila počela je dobivati tek potkraj života što ju je počelo neopisivo gušiti, nije se mogla nositi s očekivanjima drugih jer ‘nikada niti sama nije znala što od sebe očekuje’.



No, možeš li zbilja toliko dugo pričati priču o mračnoj strani, a da ona ne postane dio tebe? Bolesna od hepatitisa, onemoćala, izjedena depresivnim mislima i gubitkom kontrole potkraj srpnja 1971. godine svoj zadnji dnevnički upis ispisala je preko datuma riječima: ‘posljednja večera’. Taj si je dan Diane Arbus, koja je čitav život posvetila bilježenju tragičnih priča, oduzela život. Kako leži u kadi prerezanih vena, pronašao ju je prijatelj tek dva dana kasnije. Nakon 1972. njezine su fotografije bile posvuda. Fotografkinja druge strane stvarnosti, marginaliziranih i drugačijih, zaslužila je priznanje kakvo je odavno zaslužila, a njezin utjecaj kako na fotografiju pa tako i na društvo, zasigurno, više nikad neće biti smatran marginalnim.


 
Foto: Diane Arbus
Objavljeno: 01.09.2014. u 18:02

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p