TINA LONČAR

Dobar dan, pošto Božić?

Blagdani s barkodom
Bozic 
Kad sam bila klinka, svaka je nedjelja, u mojoj dječjoj glavi, bila poput Božića. Obožavala sam nedjelje jer tada stari nije morao ranim jutrom, u odijelu ozbiljnog čovjeka, odlaziti na zlokobno „mitsko“ mjesto po imenu „posao“. Obožavala sam ih jer smo, tih magičnih nedjelja, znali satima šetati ulicama i parkovima držeći se za ruke i igrati se skrivača u našem malenom stanu na rubu grada.
 
Ja bih, po običaju, škiljila brojeći do deset, vičući na sav glas: „tko se nije skrio magarac je bio“, a on bi se, onako velik kao neboder pokušavao sakriti iza prozirnih zavjesa u dnevnoj sobi ili pak iza pušleka s placa koji je stajao u vazi na staklenom stoliću. Od tada su kroz naše živote proklizila desetljeća, promijenile se granice i umrli sistemi, ostavili smo maleni stančić na rubu grada i odrasli u velike, ozbiljne ljude, a ja se i dalje, živo kao da je bilo jučer, sjećam nedjelja koje bih provodila sa starim i toga kako je bio podjednako netalentiran i za skrivanje i za traženje. Sjećam se priča iz vremena kad je i on sam bio klinac, priča koje bi mi pričao dok smo odlazili na sanjkanje, sjećam se vremena koje bismo provodili zajedno i toga kako sam bila bezbrižno i sretno dijete, sjećam se riječi i trenutaka i toga kako me uvijek znao nasmijati.
 
Bozic
 
Na poklone koje sam tada dobivala ispod bora na božićnje jutro, umotane u sjajan ukrasni papir, posve sam zaboravila. Ne pamtim niti jedan. Bilo ih je pregršt, uvijek, no ta je kutijica mog sjećanja sada potpuno prazna. Bacili smo ih tijekom nekih temeljitih proljetnih čistki i poslali u tamne ulice zaborava. Pročitala sam nedavno kako su u razvijenom, zapadnom svijetu proveli sociološko istraživanje o tome što danas klinci, nespretnim dječjim rukopisom, ispisuju na svojim listama božićnih želja. I tamo negdje, između bicikala, romobila i pametnih telefona, vlada jedna velika riječ, a ta riječ se zove - „tata“. Klinci za Božić žele svog starog. Žele njegovu pažnju, naoko besmislene priče, blesave igre i - vrijeme.
 
Već su dugi niz godina blagdani obojani tamnim nijansama konzumerističke histerije. Rijeke pomahnitalih jedinki, posve otpuštenih kočnica i zamagljene svijesti, harače prostranim bezdušnim halama shopping centara u potrazi za idealnim poklonima. Poput zombija teturaju nakićenim trgovinama, s pretrpanim vrećicama, premoreni i izjedeni nepotrebnim brigama koje more njihove male glave. Danima i tjednima slušam govore bliskih mi ljudi kako ih ždere anksioznost kad pomisle na debele crvene minuse u siječnju, kako nemaju vremena da ih utroše na višesatna traganja za darovima, kako su pod prokletim stresom jer moraju kupiti beskrajno puno poklona. Oni su pod stresom! Oni moraju! Period blagostanja zamijenio je period trošenja. Ali kvragu i sve, kupovati se „mora“. Banke odobravaju „blagdanske kredite“ jer grcanje u dugovima i spajanje kraja s krajem na jedvite jade tijekom godine nije dovoljno. Nikad nije dovoljno. Beskrupulozne kampanje teleoperatera podsjećaju nas na svakom koraku na planetarnu glupost koja je opkolila naše umove: „Jedva čekam poklone. Ups, blagdane“, vele oni. Trošite kao da ne postoji sutra. Oh, šaljivđije. Nažalost, u pravu su.
 
Bozic
 
Kupuj, kupuj i troši više no što možeš da bi pokazao dragim ljudima koliko ih voliš. Čudi me kako nismo počeli ostavljati račune u sjajuckavim omotima s poklonima, da ljudi zorno vide da ih volimo 217 kuna i 43 lipe. Pokaži mi koliko me voliš, provuci svu svoju ljubav kroz barkod, a pažnju kupi na 5 mjesečnih rata otplate. Blagdani su danas, nažalost, dokaz koliko smo se izvitoperili kao čovječanstvo zaglibivši u tom gnjecavom mulju sumanutog konzumerizma. Pretvorili su se antitezu svega onoga što oni istinski jesu. Zaboravili smo na sve ono što nam zaista treba. Bilo bi zbilja prokleto tužno kada bi vam vaši klinci, jednom kada i sami budu odrasli ozbiljni ljudi, tamo na neki Božić, za deset godina ili više prišapnuli da im je tada, dok su bili djeca, na listi želja stajala samo jedna riječ - „tata“. Svi danas kupljeni pokloni tada će ležati bačeni i odavno zaboravljeni, a vrijeme koje ste utrošili na njihovo sumanuto kupovanje i crnčenje da banci nadoknadite velikodušan „blagdanski kredit“ nitko nikad neće moći vratiti. Vrijeme nepovratno curi kroz prste dok provlačite Božić kroz barkod.

blagdanska histerija
  
photos: John Henderson, Tommy Hilfiger
Objavljeno: 24.12.2014. u 12:37

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p