TINA LONČAR

Dragi Parizu, što si dosad čekao?

Francuska donijela zakon o zabrani premršavih modela
Editorial 
Ala dite, ča si mi lipa i rumena. Cila cura. Bile su to riječi koje mi je jednom zgodom, davnih dana, sva srdačna i ozarena što me vidi nakon mnogih godina, uputila nona Mande utapajući pritom svoje suhonjave staračke prste u bucmastim mi tinejdžerskim obrazima. Od dragosti. Nije ništa loše mislila. Dapače. Nije znala nona Mande iz zabačenog otočnog sela s pet trošnih kuća i četiri štale tko je neka tamo Kate Moss, na spomen heroin chica govorila bi mani se tog zla, sine, a nije imala ni pojma što je to Fashion TV, pa nije mogla ni naslutiti da, u jednoj glavi nastanjenoj pubertetskim demonima, lipo i rumeno- mo'š se udat nije kompliment već sinonim za malo si se udebljala. Zgrožena spoznajom da spadam u domenu lipih, rumenih i cilih cura isplakala sam lavor suza, sama sa svojom pubertetskom manijom i dva magarca, u jednoj od gore spomenutih štala.
 
Sada kada vrtim film unatrag i sve te tinejdžerske drame koje su se tada činile tako jakima i tako bitnima, plače mi se jedino od smijeha. Ali tada, tada je to bio real thing, drama epskih razmjera. Ova mi je epizoda posve nepozvana uletjela u misli, poput nekog flashbacka, nakon što sam pročitala vijest kako je Francuska donijela zakon o zabrani ekstremno mršavih modela na pistama, a korištenje Photoshopa u modnim magazinima dopustila isključivo uz naznaku da je fotografija prošla svakojake postprodukcijske manevre. Radnici modne industrije koji se na spomenuto ogluše, bilo da su dizajneri ili agenti, i angažiraju djevojku čiji indeks tjelesne mase nije u prihvatljivim medicinskim okvirima, riskiraju pozamašne novčane kazne, a potencijalno i buljenje u zatvorske rešetke.
 
model
 
Tradicionalni francuski bunt pronio se modnim krugovima. Nestat će čarolije, umrijet će umjetničke slobode, a zajedno s njima sahranit ćemo velebnu modu francuske prijestolnice koja je oduvijek diktirala trendove. Kao da im je oduzeta sama esencija postojanja, skvičanje oponenata, u mojim očima, graniči s groteskom. Kvragu, zar je toliko teško zamisliti svu tu presvetu čaroliju dizajnerskih ostvarenja na djevojci prosječne tjelesne mase koja ima više od osamnaest godina? Očigledno jest. Odgovor na pitanje zašto, također, nitko ne posjeduje u svojim mentalnim mapama. No, kao i svaka velika i značajna promjena, tako je i ova naišla na otpor neistomišljenika. Poanta zlobne francuske odluke nije puniti državnu blagajnu niti uništiti prosperitetnu modnu industriju nego mijenjati mentalitet, sad već duboko internalizirane kriterije ljepote i poremećene estetske ideale koji su nam se uvukli duboko u svijest zbog konstantne izloženosti slikama modela na rubu uhranjenosti. Cilj ovih, po nekima suludo visokih kazni, je promovirati zdrav izgled koji neće poticati mlade djevojke unutar industrije, a i one koje su tim slikama izložene, da jurcaju za nedostižnim idealima koji ih mogu koštati zdravlja, nezamislive patnje, a u konačnici i života. Poanta čitave priče je iz ralja suludih zahtjeva izvuči čete maloljetnica koje u modnoj industriji nitko ne štiti, spasiti ih od života koji se svodi na cjepkanje zrna graška na četiri mikroskopska djelića i večeranje papirnatih maramica s decilitrom vode, promijeniti generalnu sliku o onome što se proklamira kao lijepo.
 
model
 
Pitanje je samo, koliko daleko država, u slobodnom i demokratskom društvu može ići u kreiranju te slike koja bi udovoljavala medicinski prihvatljivim standardima? U kojem trenutku određena slika postaje preopasna za publiciranje i škodljiva za populaciju koja joj je izložena? Gdje je granica između interesa javnost i slobode medija? U trenutku u kojem je broj oboljelih od poremećaja u prehrani postao nezanemariv problem, a izgladnjele djevojke počele umirati na pistama zbog gladi i zatajenja srca, pokušalo se utjecati na modnu industriju kako bi se vremenom odbacio opasan size zero trend i krenula odašiljati zdraviji imidž ženskog tijela. Od kojekakvih uputa preko medicinskih pamfleta pa sve do edukacijskih radionica i tribinama o zdravoj prehrani, baš ništa u domeni bilo bi dobro... nije urodilo plodom. Na jedno uho unutra, na drugo van. I opet po svome. Baš ništa se nije promijenilo. Podizanje svjesnosti i slične akcije obično znače: poslušat ću, ali neću napraviti ništa. Zato i postoje kazne. Jer je neisplativno ne slušati. I u ovom francuskom slučaju, treba ih svesrdno podržati. Jer štite čitav spektar mladih duša bez gotovo ikakvih radničkih prava, u beskrupuloznom žrvnju u kojem nikoga nije briga ni za čiju dobrobit, osim za svoju vlastitu.
 
model
  
Povijest nas uči da svaka legislativa na početku nailazi na otpor određene grupe, no nakon izvjesnog vremena urodi promjenom mentaliteta. Žensko pravo glasa, manjinska prava, obrazac je isti. Tako će nam vremenom postati sasvim normalno ne gledati neuhranjene djevojčice kako vrludaju pistama. I nikome ona prošla vremena koja smo smatrali bajnima neće nedostajati, čak ni onima koji sada jauču nad gubitkom umjetničkih sloboda. Svaki sustav, koliko god dobar bio, uvijek diskriminira jedan sloj ljudi, u namjeri da nekim drugima omogući pravednije i snošljivije postojanje u zajednici. Tako će i u ovom slučaju deblji kraj izvuči onih nekoliko modela koje imaju ispodprosječni indeks tjelesne mase, a mogu u ponoć jesti krafne s preljevom od čokolade i štaub šećera bez da im se zalijepi na bedra. No, što god većina sada tvrdila o svojoj prirodnoj mršavosti zbog nadrealno brzog metabolizma i božanstvene genetike, takvih je svega pet posto. Ako. Ostale patnice koje sada jedu papirnate maramice da bi opstale u industriji nerealnih očekivanja, one neće imati baš ništa protiv. A i sva silina klinki koje će neke none Mande srdačno štipati za obraze i tepati im da su lipe i rumene. Dragi Parizu, što si dosad čekao?
Objavljeno: 09.04.2015. u 10:56

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p