TINA LONČAR

Društvena krema s glazurom preseransa

Ili u čemu je ljepota shvaćanja vlastite nebitnosti?

Sjedili smo okruženi nepokošenom, zapuštenom travurinom na nekoj osamljenoj livadi jednog pripitog tinejdžerskog poslijepodneva. On je bio neukrotiva beštija, pripadnik one posebno šarmantne sorte nestašnih kvartovskih hahara koji rade sranja na svakom koraku, a curice padaju u ekstazu kad ih pogledaju svojim nezainteresiranim pogledom. Treća reinkarnacija Jamesa Deana. Čisto savršenstvo koje su Bogovi spustili među običan puk. Da skratim priču, malo je reći kako je zadnje što sam očekivala da ću dobiti od tog "oh, konačno smo sami" druženja, najvažnija životna lekcija koju ću kasnije ugraditi u poimanje sebe same kao i u sve buduće međuljudske odnose.

"Vidiš, svaki put kad zabrijem na veličinu ili me nekaj baš ono ful muči, sjednem na livadu i otkinem jednu travku," započeo je svoju životnu štoriju Gospodin Savršeni podižući vlat trave i jednim je okom ciljajući prema oblacima. "Onda si zamislim kako stojim negdje daleko daleko u svemiru i pokušavam pronaći tu travku pa skužim da za to nema proklete šanse. Toliko je malena i nebitna. Isto kao i mi." Ne sjećam se jesam li tada zakolutala očima na tu priču koja me neodoljivo podsjećala na ulomak iz Malog princa, no frajer je stvarno bio u pravu. Spoznaja da si u beskonačnoj pustoši svemira sasvim malen i nebitan toliko je olakšavajuća i utješna da život čini neopisivo lakšim projektom nego što se on ponekad može činiti.

Putem sam, nažalost, susrela previše ljudi kojima nitko nikada nije prodao ovako mudru priču za barenje. Niti išta slično, pa barem i klišej sa zvijezdama kada padaju meteori. Bataljun egotripera, brigada pompoznih kuja i nedodirljivih diva, svi su oni tu i tamo imali prilike zagaditi životni prostor svojom idejom kako se čitav solarni sustav okreće oko njihovog bića. Kada sam, prije svega nekoliko godina, uletjela na borilište zvano domaća modna scena, znala sam svega tri imena. No, ubrzo sam imala čast susresti se s individuama koji misle da se ne trebaju predstavljati, zahtijevaju tretmane dostojne holivudskih diva, sramote se pitanjem "znaš li ti tko sam ja?" i bacaju druge živopisne prosere iz Kratkog vodiča za seronje. Redom su to kojekakvi pripadnici društvene kreme za koje nitko nema pojma što rade (ili to što rade ne ostavlja apsolutno nikakvog traga) ali održavaju svoj "bitan" status u hranidbenom lancu glumeći da su Netko. U toj se paleti odglumljenih osobnosti nalaze redom neke bivše ljubavnice tajkuna, kojekakve propale voditeljice s lokalnih televizija, dizajneri čiju odjeću nosi samo bliža porodica ili nabrijane ženice koje umišljaju da su Anne Wintour hrvatske mode. Ako postoji išta gore od egotripa samog, onda je to egotrip bez pokrića. Svojom lažnom važnošću zagađuje prostor svima onima koji rade nešto istinski važno. Od drečave šačice kuja, egotripova i "ništa ne radim i od toga živim" likova, glas onih koji svojim radom u miru i tišini ostavljaju za sobom stvarni trag koji nešto vrijedi, čuje se samo kao šaptanje. Gotovo da ih nigdje nema jer se s "glumcima" niti ne isplati boriti, njihova je svaka pozornica na koju se s ulogom svoje fake osobnosti mogu uguziti. 

Kad odrasteš, očekuješ da će tvoja okolina daleko iza sebe ostaviti "sindrom školskog igrališta", no brzo shvatiš da se ekipa samo prebacila na idući level i da oko sebe opet imaš nekakve grupice "bitnih" i "nebitnih", kul klince koji, sada metaforički, zaključavaju šmokljane u ormariće, i popularne cure koje nemilosrdno gaze sve pred sobom uvjerene kako imaju čitav svijet pod svojim nogama. Pitanje koje se postavlja samo po sebi je: Zašto mi to pušimo? Zašto povlađujemo kujama i egotripovima premda im osobnost ima okus pljesnivog graha iz konzerve i smrdi kao hrpa vlažnih ručnika koje smo zaboravili u veš mašini? Realno, nitko nije toliko genijalan i nezamjenjiv da bi mu se tolerirala bahatost, bešćutnost i omalovažavanje. Čak i ako si prokleti genijalac, nitko na kraju dana ne voli seronje. No, premda ekipa ne podnosi takve ličnosti i jedva čeka da ih pošteno opere na prvoj kavi i smije se njihovim "Alexis iz Dinastije" ispadima, zašto je, kvragu, toliko popularno biti kuja? Biti bitch i lijepiti stupidne "we judge" meme po društvenim mrežama, postalo je nešto čime se žene ponose jer tako ostavljaju dojam beskompromisnih, nemilosrdnih i bezosjećajnih ženki koje će vas pojesti za doručak. Jer svijet je, oh, tako okrutan pa su morale "očvrsnuti". No, jedno je čvrstina, a drugo bezobrazluk, bahatost i nekolegijalnost. 

Kada se ta iritantna epidemija bitchinessa proširila? I zašto, još jedanput, mi to uopće toleriramo i, najbolesnije od svega - glamuriziramo? U principu, psihologija je poprilično jednostavna. Kad kreneš secirati bilo koju kuju (nesteriliziranim skalpelom i bez anestezije ispod fluorescentnih treperavih lustera) odmah ti postane jasno da se radi o štitu. Omalovažavanje drugih kako bi se oni u okrutnom hranidbenom lancu osjećali inferiornima, odaje dojam da se radi o nekome bitnome tko si "može priuštiti" takvo ponašanje i tko će te dobrano pokopati ako mu vratiš milo za drago. Postavljajući se iznad ostalih i gazeći ih kad god stigneš, odaješ dojam da si netko važan kome se nipošto ne isplati zamjeriti. No, na nesreću svim kujama, to je najjeftiniji oblik autoriteta koji ne proizlazi iz poštovanja već isključivo iz (iracionalnog) straha i poprilično je potrošan. I dok takve persone spuštaju sve one za koje misle da su manji od njih, one koji im trebaju zvat će glupavim prijetvornim "draga" i rastapati se kao med u mlijeku, sve kako bi zadržale svoju poziciju ili se popele stepenicu više. Pogledate li sa strane, umišljanje veličine može se doimati samo smiješnim. Dobar dio svijeta na geografskoj karti Hrvatsku smješta u Sibir ili u Atlantski ocean, i zaboli ih za cijeli bataljun onih koji zabrijavaju da su Anna Wintour ili Alexis te žive u uvjerenju kako se solarni sustav vrti oko njihovog bitka. Ustvari, nema nikakve veze što je Lijepa naša potpuno marginalna modna destinacija. Omalovažavanje je uvijek bilo i bit će nepristojno, bešćutno i degutantno, a fejkanje važnosti uvijek će lošije kotirati od stvarnih zasluga. Gdje god živjeli i na kojoj god poziciji obitavali. I dok će takvo nemilosrdno gaženje možda i otvoriti neka vrata, manire će ih otvoriti mnogo više. Ako ništa drugo, barem će vas se ljudi sjećati kao nekoga čije postojanje nije ostavljalo gorak okus u ustima. U onom ogromnom dalekom svemiru s početka priče, svi smo mi malene zanemarive točkice koje samo radom mogu nadrasti samog sebe. Bez pretjeranog presinga i gaženja preko leševa. Sigurno nitko ne želi da mu na epitafu piše: "Bila je bešćutna kuja". Zato, travku u zrak i duboko diši, ne moraš se toliko grčevito boriti. Bit će sve OK.

Foto: Pinterest

Objavljeno: 07.11.2016. u 11:57

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p