TINA LONČAR

Glamuriziranje gladi i propadanja

Stop glorificiranju poremećaja u prehrani!

'Maje više nema.' Spustio je pogled i polegao ga na izlizani beton pored mojih cipela. Težak i gust zrak, ljepljiv od ljeta na ulicama velegrada, upio je tihe riječi Majinog starog i umuljao ih sasvim bezdušno u sirovu kašu krivnje, nemoći i neprolazne boli koja bespoštedno sakati duše i otima sate. Muk od par sekundi činio se dugim poput stoljeća. No, prekidati tu svetu tišinu klišeiziranim, blijedim i istreniranim izjavama sućuti koje se prečesto izgovaraju iz puke kurtoazije činilo mi se banalnim, suvišnim i nekako prokleto lažnim. Maratonska šutnja pričala je neku svoju, nikad zaboravljenu tragediju života i Majin stari znao je da se razumijemo čak i ako jedan pored drugoga bespomoćno stojimo i netremice zurimo u prljavi prašnjavi asfalt, bez razbacivanja praznim frazama. 

'Maje više nema,' još mi je mjesecima nakon našeg nenadanog susreta titralo pred očima ispisano imaginarnim krasopisom, poput nekog drečavog neonskog natpisa koje se na izmaku pali i gasi. U misli bi mi se sasvim nepozvane dokotrljale crno bijele fotografije lišene romantike koju sa sobom povede nostalgija, a pitanja bez odgovora strujala su mi moždanim vijugama izmjenjujući se brzinom letećih imena na filmskim foršpanima. Ne znam kada je Maja prestala jesti, ne znam niti zašto. Mislim da je pred kraj i sama zaboravila razlog. Upoznala sam je na pragu njezinih dvadesetih kada bi život, kako kažu, trebao biti baršunasto gladak, bezbrižan, nezaboravno zabavan i jednostavan. Znate ono, najbolji dani tvog života i ta vremena. Već je tada, nastanjena u svom krhkom tijelu, bila poput plastičnog  omota, posve iscijeđena od sadržaja, neka tužna verzija stare Maje koja se nekoć veselila životu, nadala boljim danima, neka Maja koja nije živjela vlastitu opsesiju. U tome trenu već je duboko u sebi shvaćala da više nema kontrolu već da kontrola ima nju. Prividna, dakako. Jer sve se oko nje i u njoj raspadalo pod ovisničkom manijom koja je potpuno preuzela svaki milimetar njezinog izmučenog bića. Postala je rob vlastitih misli s kojima se budila i odlazila gladna spavati, misli koje su poput tupog sudačkog batića lupkale po njezinoj svijesti bespoštedno i bez prestanka dok ju na kraju nisu sasvim pojele. Bila je prazna ljuštura lišena smisla. S unutrašnje strane njezinog ormara stajale su uredno zalijepljene slike suhonjavih manekenki i holivudskih glumica, izrezane precizno iz novina i glossy magazina, poput nekog osobnog oltara ludosti. Ispod svega olovkom su ispisane stajale slavne riječi još slavnije Kate Moss: 'Nothing taste as good as thin feels.' Mrzila sam pretencioznost te odurne, nesmotrene izjave. Jer toliko toga ima bolji okus od patnje, draga Kate, a to su sloboda i spokoj. 

Kažu da ne postoji 'veća agonija od priče koja leži u nama neispričana', a ja sam priču o maloj Maji pokopala negdje duboko u sebi, s namjerom da je sebično čuvam poput neke relikvije, sakrijem od svih onih koji možda ne bi razumjeli. Mnogi nikada niti neće jer je lakše osuditi staze kojima nisi hodao nego ih barem pokušati shvatiti. Ne želim ni u koga upirati prstom jer tko je kriv za sve ne znam niti ću ikada znati. Preblag ili prestrog odgoj, društvo koje ne mari ni za koga, televizija bez vrijednosti ili pak nešto što leži skriveno u nama samima?  Nemam pojma.

Od početka devedesetih mediji su započeli sa sadističkim glorificiranjem osobnih potonuća, ovisnosti, poremećaja i ludosti, kao da u tim posvemašnjim raspadima i patničkim sudbinama ima nekog posebnog šarma i individualnosti koje trebaju izazivati zavist, a ne samilost. Paralelno s time, rasla je čitava jedna generacija koju se šopalo potpuno ispražnjenim idealima 'dobrog' života, vrijednosnim parolama potpuno lišenima dubine i sadržaja poput one da nikada ne možeš biti dovoljno bogat ili dovoljno mršav. Naivni i potpuno nesvjesni, internalizirali smo servirane nam ideale kao da su naši vlastiti. Glossy magazini s kojih nam se smješkaju savršeno pravilna lica i prkose idealna tijela, postali su 'how to' priručnici zvjezdica na putu do ispraznih ciljeva, a mi ih upijamo kao spužvice, klanjamo im se i nastojimo ih oponašati kako bi i mi jednom možda bili sretni. Veličina skinny traperica postao je trend u evaluaciji vlastitih vrijednosti. 

Hollywood je gladan. Tjednima prije dodjele Oscara nitko ništa ne jede kako bi isušenih tijela zablistali na crvenom tepihu s razvučenim lažnim osmjehom u par brojeva manjoj haljini. 'Izvana gladac, iznutra jadac,' rekla bi moja majka. Skupili su se poput odjeće iz high street dućana nakon prvog pranja. A mediji? Mediji glamuriziraju i veličaju maratonske poduhvate izgladnjivanja talentiranih glumica otkrivajući nam tajne njihovog 'fenomenalnog' izgleda, daleko predanije i temeljitije nego što slave tog zlatnog kipića Akademije u njihovim stisnutim šakama. Oni svojevoljno jedu trakavice, danima piju samo sokove od organskog voća i sjeckaju jabuku na mikroskopske komadiće, ustaju u zoru i vježbaju do iznemoglosti, a mi im se divimo, toj veličanstvenoj ustrajnosti, toj predanosti, toj jačini volje. Pritom nam još raspiruju zavist nemotrenim izjavama kako se ustvari radi o dobrim genima, o prezaposlenosti radi koje ne stignu jesti, o besprekidnom trčanju za hiperaktivnim podmlatkom... 


Časopisi vrište bizarnim naslovima razbacujući se savjetima kako i mi možemo biti tako lijepi, tako uspješni i tako sretni. Samo ako... Samo ako se odreknemo života radi površnih vrijednosti koje nam je netko nekada usadio kao naše vlastite. Kada bi mediji samo znali kakav je horor takav život bi li ga tada prestali glorificirati? Jer anoreksija nije lifestyle niti posljednja trendovska dijeta već bolest koja dolazi polako i nečujno i otkida komadić po komadić duše, bolest s kojom se boriš bez predaha, bez odmora, bez mogućnosti bijega od sebe samoga.

Demonska gadarija nakon koje ostaje posve opustošen um i prokleti umor od vlastitih misli koje izjedaju i gnječe pred sobom sve što si nekoć imao, volio i za što si živio. Jer više ništa nije bitno u tom vrtlogu ovisnosti kojem više ne znaš ni razlog ni smisao. Kada bi to znali bi li i tada imali srama i obraza glorificirati patničke pohode mršavljenja i veličati potpune raspade sustava iz pukog senzacionalizma i osobne površnosti? Kada bi samo znali da obične djevojke koje nikad neće vidjeti crvene tepihe i oscarovske haljine, neke male Maje, prijateljice i kćeri, umiru same i u tišini, bez pompe i glamura i novinskih napisa, tada bi možda ali samo možda pokazali trunku poštovanja.

 

Tina Lončar

 

Objavljeno: 23.05.2014. u 12:02

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p