TINA LONČAR

Guy Bourdin: Sadist, fetišist i fotografski genij

Mračna strana fotografskog genija koji je volio boje
 
Nabijen nedokučivim misterijem kriminalističkih romana Agathe Christie i zaogrnut aurom zlokobnosti najmračnijih filmova Alfreda Hitchcocka, obilježen nepobjedivim fetišem prema nasilju, surovom seksu i još surovijoj smrti, s injekcijom bešćutne okrutnosti kao odgovorom na emotivno prazno i bolno djetinjstvo… Teatralan, čudan i podosta mučan, takav je bio život Guya Bourdina, jednog od najvećih fotografskih genija čiji će opus ostati zauvijek zapisan na stranicama povijesti zahvaljujući ikoničnom umjetničkom izričaju, neprikosnovenom talentu i neupitnom utjecaju koji je izvršio na čitav niz fotografa što će nakon njega tek zasjati na svjetskoj pozornici.
 
Mnogi će od njih proživjeti čitav radni vijek, posve nesvjesni da je pečat na njihovo stvaralaštvo ostavio jedan zdepasti fanatik nemirna duha i piskutava glasa koji je pristajao raditi samo s ljudima rođenima u horoskopskom znaku koji je on smatrao pogodnim, ovisnik o tabletama za spavanje koje je zlorabio jer su mu omogućavale da duže sanja, čovjek koji je u redakciju francuskog Vogue-a dolazio jašući na devi nakon što bi, u eri prije Photoshopa, kantama boje nastojao promijeniti nijansu mora. Želio je, luđački jako, okom svog objektiva dokumentirati raspad leševa u mrtvačnicama pronalazeći neku morbidnu poetiku i neokaljanu ljepotu u tijelima koja leže posve nepomična, blijeda i beživotna.
 
 
Život fotografskog genija od samih je početaka obilježen, za njega nepremostivim, tragedijama. Majka je malenog Guya napustila dok je imao nepunih godinu dana. Posvojila ga je Madame Bourdin koja je sa suprugom vodila restoran u Parizu u kojem je Guy kao dječak provodio mnoge duge i dosadne sate svog djetinjstva. Kada bi zazvonio telefon, a s druge strane linije se začuo glas njegove biološke majke, zaključavali bi ga, prisilno i bešćutno, u skučenu telefonsku govornicu kako bi s njom razmijenio barem nekoliko riječi. Vidio ju je samo jednom. Crvenokosa, izrazito svijetle puti, pomno sređena, onako à la parisienne, ušetala je u restoran samouvjereno koračajući na visokim potpeticama te mu ostavila poklon poljubivši ga u obraz, nakon čega je nonšalantno odšetala kroz vrata i nikada se više nije vratila. Taj susret ostavio je na Bourdina neizbrisiv trag. Lik majke oživio je i „usmrtio“ nebrojeno puta u svojim kasnijim fotografskim radovima, podsvjesno je kažnjavajući što ga je ostavila. Sadistički brutalno iživljavao se nad svime što ga je imalo podsjećalo na nju pronalazeći u tragediji svog djetinjstva neko freudovski izvitopereno seksualno zadovoljstvo. Fiksacija na vretenaste ženske noge u visokim, klasičnim salonkama ostale su nepobjedivim fetišem, kao i crveni uvojci i blijeda, gotovo mrtvačka put. Sve žene u njegovom životu izgledale su identično, kao slika i prilika majke koja ga nije voljela.
 
 
Osnove zanata ispekao je tijekom služenja vojnog roka u Dakaru gdje se na prvi pogled zaljubio u fotografiju. Vrativši se u Pariz baca se u potragu za učiteljem koji će dodatno potpiriti njegovu želju za znanjem i izbrusiti njegov talent. Šest puta uporno odlazi kucati na vrata Man Rayu, jednom od neprikosnovenih veterana avangardnih pravaca poput dadaizma i nadrealizma, i šest puta biva odbijen od strane Rayeve žene koja mu je pred nosom zalupila vrata i otjerala ga kući. No, Guy nije posustao pred silnim odbijanjem te je odlučio potražiti svoju „treću sreću“ pokucavši i sedmi puta. Tada mu je vrata otvorio sam Man Ray te je, prepoznavši potencijal mladog Bourdina, istog trena pristao da mu bude mentorom. Fotografska karijera napaćenog mladića počela se uspinjati prema neslućenim visinama i to vrtoglavom brzinom. Samo tri godine kasnije, 1953., izložio je prvi puta svoje radove pod pseudonimom Edwin Hallan, a debitantske modne fotografije zasjale su u pariškom Vogue-u već 1955. za koji će raditi narednih tri desetljeća. Njegov rad, odvažan, narativan i mračan, mijenjao je percepciju same mode čime je Bourdin u drugoj polovini prošlog stoljeća suvereno zasjeo na tron kao jedna od najeminentnijih figura komercijalne i modne fotografije.
 
 
Majstor sablasnog, zlokobnog i dramatičnog, Guy Bourdin je, svoju mračnu stranu bojio neodoljivom kolorističkom rapsodijom. Teatralnom kompozicijom, koja često podsjeća na isječke iz podsvijesti nekog zločinačkog uma, raspirivao bi anksioznost istovremeno je zalijevajući cijelom paletom fenomenalnih boja. Njegove fotografije su sugestivno narativne, pomalo hitchcockovski nagovještaju neku zlokobnu radnju i potiču gledatelja da u njih netremice bulji, pomalo znatiželjno i voajerski, otkrivajući u toj slagalici stalno neke nove „tragove“. No, prava priča uvijek ostaje nekako zaključana i nerazjašnjena poput zločina genijalnog uma koji podastire samo djelić i provocira maštu ali ostaje zauvijek skriven. U nadrealističkoj maniri, Bourdin igra na one mračne, skrivene i potisnute kutke ljudske podsvijesti, njegove fotografije ocrtavaju skrivene sadističke porive, uzbuđenje voajerskog virkanja kroz ključanicu i strast prema smrti.
 
 
Provocira golotinjom, ženskom seksualnošću i nagovještajima nasilja, nikada vulgarno i uvijek na granici ukusa. No, unatoč razigranom koloritu i ponekad samo trunkama nečeg što naslućuje da je „poremećeno“, Guy uvijek širi neki klaustrofobični, anksiozni osjećaj i zavija svoj rad u kontroverzu. Mirnoća tijela njegovih modela i bolesno blijeda put ukazuju na fetišiziranje smrti te čitav dojam balansira na granici između soft-porna, film noir-a i momenata iz mračnjačkog opusa Edgara Allana Poea. U centru njegovih fantazija nalaze se arhetipske žene, pomno sređene, u visokim potpeticama, crvenih dugih noktiju i jarko crvenih usana, stepfordske supruge, utamničene u poziciji izmanipuliranih marioneta, dekadentne ali submisivne kao objekti za sadističko iživljavanje. Modele je tretirao poput plastičnih lutaka nimalo ne mareći za njihove potrebe, a one su čeznule da stanu pred njegov objektiv. Napajao je svoju kreativnu energiju gledajući strah u očima djevojaka koje su u njegovom, potpuno mračnom i izoliranom studiju, bile posve odsječene od svijeta. Podrumom su trčkarali štakori i miševi, a Guya je zabavljalo njihovo preplašeno vrištanje i prestravljeno ridanje u kutu sobe. Kada bi postale imalo poznate, gubio bi interes i odbacivao ih kao prljave krpe. Jednom je prilikom naumio snimiti prizor u kojem bi dvije djevojke bile od glave do pete prekrivene crnim bisernim perlama. Njihova gola tijela namazao je ljepilom radi čega su se onesvijestile. Netko od asistenata zgroženo je komentirao kako bi mogle umrijeti oblijepljene perlama, na što je Guy potpuno ravnodušan odgovorio kako bi to bilo „vrlo lijepo“.
 
 
Sve su njegove žene, crvenokose, dotjerane i neodoljivo lijepe, završavale svoje živote tragično, jedna od njih umrla je od predoziranja, druga je, potpuno poludjela, pokušala suicid, a treću je Guyev maloljetni sin pronašao obješenu na pragu stepenica njihove kuće. Sve smrti, Bourdin je rekonstruirao, poremećeno poput pravog fanatika, u svojim kasnim fotografskim radovima kao glamuroznu verziju kriminalističkih zapisnika. Godinu dana nakon smrti svoje ljubavnice, izmoždene psihe i iscrpljen ogromnim financijskim dugovima, poput pobješnjelog manijaka ulazi kroz vrata porezne uprave, proziva službenike nacistima i skida se do gola radi čega ga zatvaraju u pritvor. Potpuno rastrojenog, iz Vogue-a šalju novac kao jamčevinu i izvlače ga na slobodu na što on govori kako bi bilo bolje da su ga tamo ostavili da umre. Sa željom da potpuno unište svaki trag njegova djelovanja. Nasreću, posljednja želja ostala je neispunjena.
 
 
 
 
 
 
 
Objavljeno: 10.10.2014. u 11:13

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p