TINA LONČAR

Isabella Blow - tragičarka s nepogrešivim stilom

Kako je jedna od najvećih stilskih ikona mijenjala lice mode?

Bilo je to ljeto 1992. kada je bucmasti, pomalo nezgrapni i neugledni, ali nedvojbeno talentirani mladić s East Enda po prvi puta raspisao stroga nalivpera modne kritike te šokirao londonsku publiku postavivši pred njihove izbezumljene oči svoju diplomsku kolekciju opskurnog imena 'Jack the Ripper Stalks His Victims'. Mladi Alexander McQueen bio je opčinjen stilom viktorijanske Engleske, modeli su kročili pistom zaogrnuti trnjem, zaliveni umjetnom krvlju te s pramenovima iščupane kose ušivenima u niti tkanine. Bolno iskrena, barbarska, pomalo vulgarna i mračna, bila je to ekspresija opskurne vizije jednog genijalnog uma, samo maleni korak na njegovom turbulentnom putu ka osvajanju trona modnog kraljevstva. 

No, u svojim sjajnim zvjezdanim usponima ka ostvarenju snova, isprepletenima sretnim slučajnostima, nikada nismo i ne možemo biti sami. Pitanje je samo bi li Alexander ikada dobio priliku da njegov talent razmaše svoja krila da tada na podu njegove prve revije nije sjedila njegova buduća muza, podrška, njegova srodna duša i prije svega, odana prijateljica? Tada urednica britanskog Voguea, Isabella Blow bila je McQueenov vjetar u leđa. 'Bio je to amalgam sabotaže i tradicije, uronjen u sve ono što su devedesete predstavljale', izjavila je opčinjena Blow koja je danima nakon McQueenove revije pokušavala stupiti u kontakt s mladim dizajnerom nazivajući telefonski čak i njegovu zbunjenu majku. Ekscentrična dama istančanog stila otkupila je čitavu kolekciju za 5000 funti. Bio je to prvi znak nenadmašne vjere i bezgranične podrške, početak jednog dugog i plodnog prijateljstva ispunjenog uzajamnim patnjama, kreativnim blokadama, emocionalnim rasapima i bolnim izdajama. Pravi pravcati tough love. Njihov odnos podsjećao je na uprizorenje klasika u kazališnoj drami nabijenoj osjećajima vječito rastrzanih likova koji svoje živote završavaju tragično. 

Aristokratkinja u duši, s notom buntovništva u ophođenju s okolinom, Isabella Blow bila je istinska modna ikona. Svoju karijeru započela je kao asistentica Anni Wintour u američkom izdanju Voguea, a nastavila je kao stilistica i urednica Sunday Timesa i Tatlera. No, ono po čemu je bila osobito cijenjena u modnim krugovima je njezin nepogrešiv nos za otkivanje talenata. Nitko nije imao tako dobro oko za lijepo kao što je imala Issie, a nije voljela ono što plovi sigurnim vodama već sve ono što je rubno, ekstravagantno i raskošno. Otkrivala je nebrušene dijamante dok još nitko nije slutio da se iza njih krije potencijal i talent koji se tek treba rasplamsati. 'Ja sam poput svinje u stalnoj potrazi za tartufima, no nikada ne tražim namjerno. Ne idem u lov, moj osjećaj bazira se na instinktu', jednom je prilikom izjavila. 

Dizajneri Julien MacDonald, Hussein Chalayan te modeli Stella Tennant i Sophie Dahl samo su neki od njezinih velikih otkrića. No, kralj modnih pista Alexander McQueen i dizajner šešira Philip Treacy kojeg je obožavala dok je još bio potpuno nepoznat javnosti, bili su mnogo više od toga. Bili su inspiracija, izvor divljenja, poticaj za život i stvaranje. A niti ona nije bila samo muza i dobri mecena. Bila je iskra, električni impuls. Šarm je bio njezina valuta. Istinski je voljela i bezgranično podržavala mlade dizajnerske nade koje su je očaravale svojim talentom. No, to nije bio nesebičan čin bezuvjetne ljubavi. Ona je trebala njih koliko su oni trebali nju. Isabella Blow pasionirano je voljela modu, nemarno našminkanim crvenim usnama i s vječito zapaljenom cigaretom među prstima govorila bi kako je moda njezin život, strast koja vječito graniči s ludošću. Žudila je za glamurom i živjela glamur do krajnjih granica, svoj uredski stol u redakciji Voguea brisala bi maramicom namočenom u Chanel No.5, a čaj u svom domu kuhala bi ogrnuta krznenim kaputom Else Schiaparelli te marširajući uokolo u Manolo Blahnik cipelama. 

Njegujući svoj britanski aristokratski stil, Blow je više od ičega voljela ekscentrične šešire radi kojih je često izgledala poput hodajuće umjetnine. Svaki dan u životu Isabelle Blow bila je konjička utrka, ona nije čekala posebne prilike da odjene svoju omiljenu haljinu jer je to činila radi sebe same. Njezina genijalna glava bila je sposobna sa stilom iznijeti i potpuno sulude, predimenzionirane Treacyeve kreacije - od gigantskog jastoga optočenog kristalima pa sve do jedrenjaka sačinjenog od perja. Ako je nešto voljela, ona bi oduševljeno ustala sa svog mjesta i glasno aplaudirala čak i ako nitko drugi to nije činio. Ona je voljela čak i ako nitko drugi nije volio. 

No, ispod britkog britanskog humora i fantastičnih kreacija skrivala se jedna duboko nesigurna i ranjiva ženska duša kojoj je ekscentrična vanjština, možda i posve nesvjesno, služila kao fasada za odvlačenje pažnje od tragične osobnosti prožete osobnim borbama i patnjom. Issie je bila izgubljena djevojčica. Posvemašnji emocionalni krah doživjela je kad je McQueen potpisao ugovor za prestižnu francusku modnu kuću Givenchy. Očekivala je tada da će je povući za sobom. No, on to nije učinio. Izbliza je gledala kako cvatu i blistaju karijere ljudi čija je imena pomogla stvarati. 'Svi su oko nje dobivali ugovore, a ona je dobivala haljine.'

Anksiozna, suicidalna i kronično depresivna i dalje je rad i talent svog prijatelja Alexandera kitila samo najljepšim epitetima: 'on je poput divlje ptice koja čini da odjeća poleti'. No, oboje su letjeli previsoko, a opasnost od slijetanja činila se previše bolnom. Issie se nije mogla nositi s osjećajem da je od nje ostala samo sjenka, samo tužna karikatura neke sjajne, davne verzije. Nikako nije mogla pronaći svoje mjesto u svijetu na koji je toliko utjecala. U samo par mjeseci pokušala si je oduzeti život nekoliko puta. Posljednji puta popila je otrov protiv korova. Philip Treacy i Alexander McQueen bili su vidno devastirani i pogođeni njenim činom. Napustila ih je osoba koja bi svaki njihov trijumf pozdravljala ovacijama kao da su to njezine osobne pobjede. Posljednji su se puta pozdravili s prijateljicom koja je vjerovala u njih dok nitko nije vjerovao. Godinu dana nakon njezine tragične smrti, posvetili su joj zajedničku kolekciju imena 'La Dame Bleue'. Bila je to ekspresija iskrene zahvalnosti i slavlje jednog pitoresknog života.

 

Objavljeno: 25.04.2014. u 10:56

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p