TINA LONČAR

Kako su telefoni ubili tjedne mode?

Spusti prokleti mobitel i plješći!
 
Muk. Razaznaje se tek lagano, gotovo nečujno, meškoljenje izazvano predugim sjedenjem na istom, neudobnom, stolcu. Tu i tamo odjekne pokoji usamljeni pljesak koji brzo umukne u sramežljivom saznanju da jedino on ‘kvari’ tu sablasnu, zagrobnu tišinu.
 
Da ne postoji glasna muzika koja se odbija od zidova i prati manekenke dok ritmično, poput čete, stupaju pistom u defileu, čuo bi se lepet krila zalutalog komarca ili slijetanje vinske mušice. Burnije skandiranje prati bolničke vizite. Knjiške debate. Pa čak, ponekad, i posljednje pozdrave. Tišina, snima se! Čim se na pisti ugase svjetla, pale se mobiteli. More telefona podignutih iznad ljudskih glava koji ponekad bezobrazno zaklanjaju poglede onima koji pistu ne žele gledati kroz display nego vlastitim očima. Beskonačni bljeskovi bliceva drapaju mrak. Oprosti, pljeskao bih ali upravo se borim s hashtaggovima kojima pokušavam objasniti da mutna, šarena mrlja na mom Instagram profilu nije dokumentarni isječak s parade ponosa nego colorblock outfit s tjedna mode.
 

Prokleta tišina i tupo buljenje u ekrane. Nikome ništa, share-ati se mora, a pljeskati se ne može dok je u jednoj ruci telefon koji snima amaterski mini-video rubne kvalitete. Pitam se gdje su nestale osnovne manire civiliziranog ponašanja. Gdje je nestao aplauz? Sjeća li ga se još uvijek čovječanstvo? One geste kojom smo mi humanoidi nekoć običavali pokazivati respekt spram višemjesečnog truda drugog čovjeka udarajući dlanom o dlan? Ne? Da se kojim slučajem u trenu tog zlokobnog muka na pisti nalazim u ulozi dizajnera nagon za samoodržanjem nadvladao bi želju da provirim iza zavjese i naklonim se publici. Čisto iz straha da me gnjevna horda nezadovoljnika ne zaspe trulim paradajzima i tikvicama. Mislim, zašto i bih? Samo je nekolicina sramežljivih aplauza popratila prezentaciju mog stvaralaštva nad kojim sam danonoćno krvario mjesecima. Spusti taj prokleti mobitel na par sekundi i plješći! Pokaži barem minimalnu dozu poštovanja.
 

‘Joj, daj Tina, kaj još nisi čula za onu: Sharing is caring?’, prekinuo bi me naprasno i samouvjereno svaki nadobudni, samoprozvani junior social media manager u namjeri da mi objasni kako sam tradicionalna babetina koja laprda o besmislicama. OK, konzervativna sam po pitanju tehnologije, to priznajem, ponekad se smrtno bojim da ćemo svi postati bezosjećajni zombiji koji komuniciraju samo tipkajući u samoći svojih zamračenih sobičaka ne sjećajući se više niti kako izgledaju lica naših prijatelja. Ali staromodna ipak nisam. Kužim da su se vremena promijenila, kužim da su društveni mediji ‘humanizirali’ brandove, oduzeli ekskluzivnost modi koja je bila ograničena samo na probranu publiku, kužim da je demokratizacija na tapeti i da svatko danas može reći svoje mišljenje jer je obaviješten, kužim da sada možeš ležati doma u trenirci jedući krafne i istovremeno imati uvid o svakom djeliću tjedna mode, kužim sve to, bez brige. Netko je negdje u bespućima interneta napisao kolumnu u kojoj tvrdi kako su kanali društvenih mreža napravili revoluciju u modi poput minice Mary Quant. Slažem se, barem donekle. No, i dalje ne vidim pretjerani ‘caring’ u share-anju beskrajne količine katastrofalno loših fotografija koje izgledaju kao da su gledane očima Alise koja ima očnu mrenu i u zemlji je čudesa upravo popila pola litre viskija miješajući ga s ilegalnim supstancama. Kada krene neki od velikih svjetskih modnih tjedana poput onog njujorškog ili londonskog (pa čak i malih domaćih), Instagramom se prospe lavina fotki koje histerično dokumentiraju svaki trenutak. Vidi, pozivnica! Vidi, moje cipele dok stojim u redu! Macaronsi! Vidi, predivna dizajnerska vjenčanica u finalu koja, provučena kroz ‘shitty’ filter, izgleda kao gruda snijega u magli! Pedeset nijansi užasa. Hashtag ‘spaljeno’, ‘mutno’, ‘niš’ se ne vidi’. A radi toga izostaje pljesak, ona mala, topla doza ljudskosti spram drugog čovjeka, onaj minimum respekta. Ima li tu u čitavoj priči uopće ikakvog ‘fashiona’ ili je posrijedi nešto posve drugo? Je li taj ‘sharing is caring’ zbilja caring ili se radi samo hranjenju čudovišta po imenu Ego i narcisoidnom ispucavanju kojim želiš nekim imaginarnim ljudima s druge strane svog iPhone-a pokazati kako živiš uzbudljiviji, zanimljiviji i glamurozniji život nego što oni vode?
 

Nešto je neopisivo otuđujuće i beskrajno tužno u tom momentu u kojem se naprasno isključuješ iz stvarnog svijeta kako bi zaronio u onaj virtualni. Dok tipkaš buljeći poput fanatika u ekran, priča se odmotava, a ti ju propuštaš. Niti jedan fashion show nije samo puka parada lijepe odjeće već i pozivnica da se uvučeš u pedantno skrojenu dizajnersku viziju, u neku posebnu čaroliju koja se promatra detaljno i pažljivo, bez distrakcija. Da, nostalgična sam spram vremena kada su se na koncertima vijorili plamenovi upaljača, kad se na partyima plesalo cijelu noć bez fotkanja ludih selfie-ja na podiju i kada se na revijama aplaudiralo u ritmu koraka manekenki u defileu. Spusti taj prokleti mobitel i plješći! Stvarno nam ne treba još jedna skurena fotka s piste, a malo dobrih starih ljudskih manira, pozitivne vibre i poštovanja spram drugome dobro bi došlo. Makar to ostalo zabilježeno samo u sjećanjima prisutnih.
 

photos: Guliver/Getty, Instagram
Objavljeno: 03.10.2014. u 13:09

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p