Na raskrižju fundamentalnih promjena moda je u petoj brzini odlučno nagazila na gas, hrabro projurila kroz prijeteće crveno i doslovno rasturila sve dijelove svoje precizno sastavljane i uglancane mašine. No, to nije bio nekakav nesmotreni samoubilački potez manijaka, već spasonosni odgovor industrije koja si nipošto ne smije dopustiti kaskanje za svijetom koji se iz dana u dan rapidno mijenja.
Moda, koja u svojoj srži, prije bilo koje druge odrednice, nosi sjeme noviteta, svoju egzistenciju duguje dirigiranju smjera promjena i utiranju nekih novih putova, a ne poput poslušnog psića, slijeđenju onih već razgaženih i sigurnih cesta koje vode ka učmalosti i dosadi. Čak i bez kirurški detaljnog seciranja viđenog na pistama nedavno održanog tjedna muške mode u Parizu, jedan zaključak nametnuo se jasan kao dan – stigli smo do kraja mode kakvu poznajemo.
Kraja mode? Ova konstatacija na prvu zbilja zvuči nekako zlokobno i fatalistički, pa čak i pomalo bahato samouvjereno, no radi se samo o nužnoj promjeni paradigme, a ne o smaku modnog svijeta. Oštre granice među sezonama su izbrisane, dominantni trendovi kao diktati izblijedjeli su kao zahrđali antikviteti prošlosti, a zamagljene linije razgraničenja između rodnih identiteta ponukale su konzervativce na bolno jaukanje i prizivanje ‘starih dobrih vremena kad je muškarac još bio muškarac, a ne plaha curica u kratkoj čipkastoj suknjici’. U današnjem, hiper-fragmentiranom okruženju, u kojem je univerzalno zamijenjeno individualnim, a digitalni svijet iz minute u minutu na pladnju dostupnosti servira novitete, pričati o modnim trendovima kao diktatima postalo je posve nesuvislo. Fashion ovčice navikle na must-have koncepte te binarne In/Out ili Yay/Ney smjernice ostat će na tren zbunjene tom novom fluidnošću mode koja odjednom dopušta sve, a ništa ne brani, no to i jest prednost suvremene vizualne kulture jer individui otvara vrata da bude što god želi bez osude konzervativne, nemaštovite okoline navikle da ju se bez imalo osobnog angažmana usmjeri u smjeru dozvoljenog.
Stroga demarkacija po sezonama postala je tako gotovo antički zastarjela. Kaputi paradiraju pistama ljeti, kao i beskrajni, teški slojevi koji lelujaju oko tijela manekena, a zimske kolekcije često sadržavaju lagane prozračne tkanine u kojima bismo tijekom najhladnijeg perioda u godini zasigurno zaradili kobne ozebline ili upalu pluća. No, u svijetu u kojem u tren oka s raznih servisa povlačimo najnovije epizode netom snimljenih serija ili tek produciranih glazbenih albuma, čekati pola godine ili godinu da dizajnerska kolekcija stigne na police trgovina, jednostavno je puževski presporo i današnji urbani nomadi za takvo što više nemaju strpljenja kao nekoć. Radoznali i nezasitni, kupci žele da im je sve u trenu dostupno, a high street moda u tome prednjači hraneći vječito gladno tržište stalno nečim novim, svježim i neviđenim. Sukladno tome, visoka moda se morala prilagoditi kako bi opstala, a likvidnije sezone te kolekcije s predznakom resort ili pre-fall samo su jedan od oblika prilagodbe komercijalnim potrebama. No, high fashion mora biti oprezan i u toj potrebi da užurbano, hiperprodukcijski puni vješalice novitetima, mora pripaziti da se ne spotakne preko vlastite stilizirane cipelice i ne podredi kvalitetu kvantiteti.
Nova smjernica u postojećoj paradigmi koja je prouzrokovala najviše bolnih jauka i očajničkih, gotovo ritualnih prizivanja starih dobrih vremena jest metamorfoza u kojoj je tipična muška macho moda zamijenjena senzualnijom, nježnijom i mekšom stranom spektra te počela otvoreno koketirati sa svojom dugo prikrivanom ženstvenošću. Muškarci u suknjama koje otkrivaju mišićave noge, stopalima u visokim potpeticama, ružičastim odijelima, cvjetnim printevima i uskim majicama otkrivenog ramena zavladali su pistama najvećih svjetskih modnih prijestolnica i prouzročili negodovanja onih kojima je takvo što neprihvatljivo poput najgoreg svetogrđa. Predugo je muška moda bila dosadna, nemaštovita i potpuno lišena kreativnosti, a jedina uloga koju je trebalo zadovoljiti jest funkcionalnost. Jer ‘pravi’ muškarac ne mari za modu, moda je ženskasta, on mari za pivo i nogomet, a dizajnerske su krpice ono što tutnji opsjednutim mislima njegove ljepše polovice. No, u ovome hrabrom potezu mode u kojem muškarac istražuje čari svoje neotkrivene ženske strane, ne radi se ni o čemu drugome do li (pokušaju) brisanja socijalno konstruiranih definicija, društveno pripisanih rodnih uloga i načina na koji se muškarci i žene trebaju prezentirati u javnosti kako bi zadržali svoje nametnute statuse.
Moda je na svoja pleća podignula težak svežanj odgovornosti da izbriše ono što je desetljećima lobotomiralo naše moždane vijuge i ukorijenilo se u njima s predznakom ‘normalno’. Cross-dressing i dalje zvuči poput imena nekog sramotnog, gnjusnog demona iz ormara, poput prljave male tajne uzornog susjeda iz ulice koji potajice odijeva donje rublje svoje supruge i zaogrnut taštinom promatra svoj odraz u zrcalu. Da je za dečkiće baby blue, a za curice Barbie roza samo je odraz društvene norme, a one se vrlo često ne razlikuju mnogo od konzervativnih religioznih načela. Obilježava ih ignorancija, nerazumijevanje i nepropitivanje, a definiranje samog sebe samo znači limitiranje vlastitih mogućnosti i ograničavanje slobode. Zašto su određene boje više ‘ženske’, zašto karirani škotski kilt nije ženstven, a neka suknja istog kroja i različitog uzorka jest? Zašto muškarca kojeg vidimo u visokim petama karakteriziramo kao ‘drag queen’, a tijekom povijesti potpetice su nosili kršni muškarci poput perzijskih ratnika, muževnih kauboja, Luja XIV ili Napoleona iskompleksiranog nedostatkom visine?
Muškarci koji u svom stilskom izričaju koketiraju sa ženskom modom izvrgnuti su ruglu jer pravi muškarac ne bi smio željeti pokazati svoju nježnu i senzualnu stranu te isticati svoju ljepotu. To je za cure, društvene norme nalažu da pravo muško treba boljet briga za tu tamo modu. Patrijarhalno društvo takvu modnu reprezentaciju definira kao parodiju, jer zašto bi itko samovoljno želio prigrliti status žene te se time lišiti moći? Dok s jedne strane žena u muškoj odjeći poput klasičnog muškog odijela i stroge košulje biva definirana kao netko tko teži penjanju na društvenoj ljestvici, muškarac u suknji biva izložen podrugljivim pogledima i propitivanju seksualnih preferencija. Pitanje jest zašto od nekoga tko povremeno koketira s odjećom koja je obilježena kao ‘ženska’ očekujemo da pritom ide do kraja? Zašto od muškarca koji odjene suknju očekujemo i da na glavu zalijepi periku s dugim plavim uvojcima, obuje štikle i na usta nanese crveni ruž te preuzme neki drag alter-ego tipa Princess Poppy? Žene koje su se tijekom povijesti odijevale u mušku odjeću, kao što je to svojevremeno činila američka feministica Mary Edwards Walker, zakonski su bile kažnjavane radi pokušaja prisvajanja statusa koji im ne pripada. Sada to činimo muškarcima u suknjama i ružičastim odijelima. Bezdušno ih trpamo u zatvore svojih socijalno nametnutih konstrukcija. Nova modna paradigma koju se danas krvnički razapinje da razara rodne identitete samo je korak naprijed jer pravi problem ne leži u tome što se određena odjeća definira kao ‘muška’ ili kao ‘ženska’ već u tome što na stup srama privezujemo one koji se usude prijeći granice.
Objavljeno: 07.07.2014. u 11:36