TINA LONČAR

Kreativnost je čekanje

...ili zašto ne postoji "uspjeh preko noći"?


Nije li te strah da ćeš se jednoga jutra probuditi s prašnjavog poda nekog skučenog sobička čiji zidovi zaudaraju na očaj, prokockane prilike i zaboravljene opuške, doteturati do kuhinje praćen nervoznom škripom svojih koraka, potegnuti kronerski gutljaj ruma namijenjenog za kolače i u bućkurišu gađenja i samosažaljenja, onako prokleto umoran shvatiti kako u tvome špilu više ne postoje karte koje možeš položiti na stol? Gotovo je, prekasno za blefiranje, za predomišljanje i prekasno za „ponovno“. Ne protrneš li od pomisli da ćeš jednog dana shvatiti kako su te svi tvoji koraci, toliko puni želja i strasti i snova ipak vodili nekim krivim ulicama i kako jednom možda više neće postojati šansa da se samo nonšalatno okreneš na peti i kreneš natrag birati neke druge, sigurnije ceste? Ne plašiš li se trenutka kad će potpuno istrunuti nada pa makar ona, poslovično, umirala zadnja?

Ne znam mogu li i u najluđim noćnim morama izrežirati gori i morbidniji scenarij od ovoga ili pak onoga da me pokopaju živu u skučenom lijesu bez imalo svjetla i s premalo zraka. Kažu da za „uspjeh preko noći“ treba deset godina. Za uspjeh ispod kojeg je sićušnim slovima ispisano ono zlokobno titrajuće „možda“. Deset godina sjedenja na rubu kreveta i tupog gledanja u prazno, buljenja u prazne listove papira, traženja pravih riječi na stropovima i tepisima, paljenja cigarete za cigaretom, trljanja očiju dlanovima u nadi da će se niotkuda osloboditi ona iskra inspiracije koja će ti prišapnuti da možeš prestati sa suludim šetnjama s jedne strane sobe na drugu i početi raditi nešto u što vjeruješ da bi moglo možda biti dobro.


U mislima slažeš rečenice, preslaguješ riječi, brišeš ih i ponovo pišeš, razrađuješ ideje. Svatko tko nastoji svoj život posvetiti onome što obožava zna koliko paralizirajuća može biti želja da stvoriš nešto što ćeš s ponosom smatrati svojim. I to je vječita borba tebe, u kojem ključa želja da stvaraš i radiš ono što voliš, i nekog tvog demona koji ti ne dopušta da se pomakneš s mjesta pa na koncu ipak popusti kad te izludi dovoljno, kao da ga to nekako bizarno zabavlja.

A tu je i bitka sa svijetom za koji želiš da shvati da postojiš i da možeš. Poput nekog shizofrenog vrtuljka, ono što toliko strastveno voliš istovremeno i istinski mrziš, a izvor najveće, ekstatične sreće leži na istom onom mjestu gdje se krije izvor tvoje najgore patnje. Ali eto, ti si kreativan, a kada ljudi daju epitet „kreativan“, svi očekuju rastrojenu no ipak potpuno posvećenu umjetničku dušu, koja stvara neopisivom lakoćom i ima instant fleševe briljantnosti kojima zasljepljuje običan „praktičan“ puk svojom nedodirljivom svjetlošću.


Puste priče, kreativnost je akumulacija ideja, inspiracija i iskustva, proboj kroz ograde koje djeluju neslomljivima, kreativnost je strpljivost, rad i, u mom slučaju, čekanje pravih riječi na rubu kreveta, buljenje u prazno i trljanje natečenih kapaka dlanovima. Kreativnost je ona samo naoko krhka biljčica koja u želji za svjetlom postepeno probija asfalt pa ju prozovu korovom. Radiš i radiš i čekaš. Slažeš i preslaguješ dok ne složiš i onda brišeš i tako dok ne pronađeš prave, najjednostavnije riječi da opišeš svoje misli.

Veliki Aristotel kreativnost naziva „božanskom ludošću“, no ja u cijeloj zbrci misli, osjećaja i krvave borbe sa svijetom i samim sobom ne vidim baš ništa „božansko“. Dapače, ludost je posve ljudska. Okružen papirima neplaćenih računa, našvrljanih bilješki misli i ideja, skica i planova, svako malo pogledavaš na sat i čekaš tog svog Godota prokletnika da pozvoni na portafon i dojavi ti da si konačno, eto, uspio. Pitaš se hoće li uopće doći i hoćeš li ga prepoznati kad stigne. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu, čitavo desetljeće dok ne uspiješ u naumu, možda i dulje, a možda i nikad. „Hvala svima koji su vjerovali u mene, a pogotovo hvala onima koji nisu“, prostruji mi mislima svaki puta kada pomislim odustati od čekanja Godota i odlučim prestati krčiti svoje šikare na putu do zvijezda.


Uspjeh preko noći je farsa. Plesne cipele Freda Astairea ritmično su poskakivale pred žirijima stotina audicija, a njegove su nakane bile odbijane i grubo kritizirane. „Ne glumi. Ne pjeva. Proćelav. Pomalo pleše“. Astaire je postao nositelj revolucije mjuzikla na filmskim platnima, glumeći, pjevajući i plešući, i dalje proćelav. Mario Testino, jedan od najvećih šampiona modne fotografije i autor više od pedeset Vogueovih naslovnica čekao je svoj „uspjeh preko noći“ gotovo dva desetljeća. Radeći kao konobar da zaradi za život fotografirao je posjetitelje lokala i kolege za šankom, živio u sobici napuštene bolnice, a kovanice je trošio bezuspješno zivkajući modne urednike i moleći ih samo za jednu jedinu priliku. „Mladi gospodine, nazovite za nekoliko tjedana, trenutno planiram put i ne mogu razgovarati“, bio je ustaljeni, no ne i obeshrabrujući odgovor za Maria, koji je u žarkoj želji da ga netko primijeti kosu ofarbao u ružičastu, što je urednicima, nažalost, bio samo jedan od načina kako da ga se brže razazna u masi pa da se sakriju iza prvog štendera.


Giorgio Armani je propali student medicine koji je nakon tri godine studija odslužio vojni rok pa godinama radio u buticima, uređujući izloge da bi dogurao do mjesta prodavača i u konačnici zaključio da sreću potraži u modnom dizajnu. Rick Owens debitirao je s prvom kolekcijom na Njujorškom tjednu mode tek u ranim četrdesetima, a jedan od neprikosnovenih genija filmskih trilera, Alfred Hitchcock, nakon brojnih neshvaćenih ostvarenja u mladosti, svoje najuspješnije redateljske radove potpisuje tek nakon pedesete. Madamoiselle Chanel odgojile su časne sestre koje su je učile šivati i krojiti, a prije nego je postala ikonom stila i sinonimom modne revolucije, Coco je bila cabaret pjevačica i krojačica koja je pekla zanat u tišini.


„Uspjeh preko noći“ i čuda od djece samo su pompozni naslovi koji vrište s naslovnica magazina i rijetki su poput dobitaka na lutriji 7/39. Kreativnost je rad, strpljivost, borba i čekanje. Život nam baš ništa ne duguje čak i kada dajemo sve od sebe, no na nama je da si podebljamo šanse i uporno zovemo tog prokletog Godota dok jednom ne podigne slušalicu. Žalim što životni trenuci nemaju filmski soundtrack pa da kazališnu zavjesu svojih života trijumfalno spustimo uz Sinatrine taktove: I did it my way. Bez žaljenja.

 

Objavljeno: 28.08.2014. u 11:00
Tagovi: Tina Lončar

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p