TINA LONČAR

Krzno, licemjerje i etička čistka

Pozadina moralne borbe
krzno
 
Svake godine potoci jarko crvene krvi oboje nevino bijeli snijeg kanadskog zaljeva St. Lawrence. Zlokobni dah smrti, bešćutnosti i užasa prolije se ledom uz bolan cvilež mladunčadi pahuljasto bijelih tuljana umlaćenih metalnom palicom nemilosrdnog čovjeka koji si već tradicionalno, stoljećima, prisvaja pravo da bespoštedno sakati i ubija sve što stigne, u ime profita, ljepote i luksuza.
 
Mehaničko lišavanje života onih koji su tek progledali i ne mogu sami izustiti niti riječ u vlastitu obranu. Brutalno krvoproliće opravdano ekonomskim boljitkom zajednice. Horror čovječanstva. Postoji li itko tko može postrance gledati taj okrutni pokolj bez da zarida neutješno kao malo dijete, kome od jada ne raspukne srce na dva dijela i tko u užasu ne prekriva dlanovima oči, postoji li itko tko to može mirno promatrati bez da izgubi barem još tračak preostale nade u spas ljudske vrste?

krzno
 
Nošenje životinjskog krzna sibirske lisice, dvije stotine činčila u samo jednoj bundi, kune zlatice ili pak abortiranog janjeta na kaputu u zadnjem je stoljeću čovječanstva simbol luksuza i dobro kotirajućeg statusa na društvenoj ljestvici. Milijuni životinja godišnje bivaju oderani iz vlastite kože i ubijeni na najperverznije moguće načine, onakve kakve samo ljudski um ima kapaciteta smisliti, i to samo kako bi u ormare modno osviještenih bila dopremljena nova doza glamura i taštine. Ubijanje životinja radi mode podjednako je nepotrebno, brutalno i bizarno kao i lov radi zabave. Niti jedno niti drugo nisu primarne ljudske potrebe. Zabavljati se može na bezbroj drugih, manje krvavih i bolesnih načina, kao što se može zaogrnuti kaputom sačinjenog od nekog umjetnog materijala koji radi tehnološki uznapredovale obrade poprilično liči na pravo krzno. No, faux fur nije simbol luksuza niti će ikada biti kao što su i dijamanti, s podjednako krvavom poviješću, statusni simbol, a blještava bižuterija koliko god ličila na „pravu stvar“ to nikada neće postati.
 
Krzno 
Nošenje glamuroznih, voluminoznih bundi koje vrište luksuzom i profinjenošću već su dugo najpopularniji modni grijeh, a pitanje njegovog nošenja isključivo je moralno pitanje. I upravo tu se počinjemo klizati na skliskom ledu licemjerja. U trenutku u kojem je moguće apelirati samo na savjest vrlo ćemo se lako zapetljati u mrežu ljudske hipokrizije koja je u stanju opravdati bilo što (koliko to god krvavo bilo), ako mu se to nešto sviđa, godi oku ili draška ego. I sasvim ćemo lako postići onaj „domino efekt“ etičke čistke u kojoj nitko nije posve čist, pravedan i moralan osim ako nije do srži radikalan u svojim stavovima.
 
krzno 
Čitava protestna priča o dvojbama oko ubijanja životinja radi krzna lako poput lavine zakotrlja se niz padine nepomirljivih strana i postaje utrkom u kojoj je jedini cilj dokazati tko je istinski moralan, a tko licemjerni prijetvorni gnjus. Rasprava će završiti na zadnjoj riječi frutarijanca koji za prehranu skuplja samo otpale plodove ili pak na budistu koji posve izoliran od svijeta kroz sito cijedi vodu kako bi spasio kukce koji u njoj plutaju. U današnjem svijetu nemoguće je biti potpuni moralni čistunac. Jednostavno ne postoji igra nulte sume, ništa nije samo crno ili samo bijelo, samo pro ili samo contra, i možeš biti protiv nečega ali si nikad nećeš moći priuštiti da budeš u tome posve moralno čist i radikalan.
  
Krzno
 
Gorljivi aktivisti borili su se osamdesetih protiv nošenja krzna polijevajući prolaznike kantama crvene boje. Istovremeno, nitko nije napadnut radi kožnih tenisica. Pitam se, je li u pozadini tih nasilnih prosvjednih akcija zbilja borba za prava životinja i zaustavljanje okrutnosti spram nevinih bića ili se radi o nečem posve drugom? Je li u korijenu tog animoziteta ustvari neki dublji, ili bolje rečeno, plići razlog? Krznena bunda od nerca vizualno je upadljivija od kožne jakne, ona provocira svojom simboličnošću koja asocira na luksuz i taštinu, a u doba ekonomskih i socijalnih kriza ne postoji ništa što iritira pučanstvo više od razmetanja bogatstvom. I koliko god mi se želudac okretao na snimke klanja mladunčadi pahuljastih tuljana, hvatanja u zamku lisica kojima se pritom lome kosti, i koliko god me boli duša kad gledam fotografije zvjerskog, bezdušnog mučenja nevinih bića, prava borba ne vodi se na ulici gdje se anonimne prolaznike tuče, zalijeva crvenim farbama za zidove i vrijeđa povicima: Ubojico! jer ne dijele tvoje moralne stavove i uvjerenja. Nasiljem se potiče jedino nasilje. Borba za mir se ne vodi bombama i metcima. Svatko od nas odgovara samo za vlastito činjenje i ujutro se s vlastitom savješću nosi sa svojim odrazom u ogledalu.
 
Krzno 
U svoj toj crnini beskrupuloznosti, nemorala i trke za gomilanjem profita, naš svijet je u principu samo siv. Mnoge su korporacije pod pritiskom da odustanu od proizvodnje životinjskog krzna prigrlile sintetičke, umjetno obrađene materijale. Pohvalno, rekli bismo. Bravo. Svaka čast. Za čovječanstvo ipak ima nade. No, kvragu, svaka bijela, na prvi pogled ispravna, odluka u svijetu u kojem je Gospodin Profit jedini i neprikosnoveni kralj na sebi ima krvavu mrlju onih koji radi nje ispaštaju daleko od očiju javnosti koja si voli mazati oči kako bi opravdala ispravnost vlastitih odluka. I dalje, u prašnjavim tamnim podrumima tamo nekog dalekog Bangladeša, na tim istim sintetičkim materijalima koje proizvode velike multinacionalne korporacije, u višesatnom nehumanom radu svoje dane provode djeca koju se goni poput robova ne bi li zaradili dolar dnevno. Ista ta djeca godinama udišu toksične pare kemikalija u prostorijama bez tračka svjetlosti i umiru kao napušteni psi, od kojekakvih zloćudnih metastaza, jedva dočekavši dvadesete godine života.
 
Svaka moralna borba ima na sebi gigantsku ljagu kada je u igru upletena utrka za lovom, a koliko god mi sami mrzili neke od postupaka čovječanstva, potpuno etičku čistku nemoguće je provesti. No, to ne znači da trebamo zatvarati oči jer „ionako ne možemo učiniti ništa“, i to ne znači da ne trebamo kritički propitivati društvo u kojem živimo, to samo znači da trebamo dva puta razmisliti koliko smo sami čisti prije no što druge počnemo osuđivati i gledati s gađenjem ogrnuti svojim svetačkim haljama. 
Objavljeno: 12.12.2014. u 11:45
Tagovi: krzno, Tina Lončar

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p