Mala zemlja za velike komplekse

"Čuj, znaš kog' sam ti srela neki dan u liftu?" Započinje neki dan stara svoj uobičajeni small talk tonom glasa nagovještavajući kako ćemo na kraju štorije stići do maestralnog zaključka koji će stubokom promijeniti moj mali život. "Ma znaš onu susedu s trećeg kata. Onu kaj je imala kuštravog pesa," pojašnjava mi detaljno kao da i susjeda i njezin, očito pokojni, pas imaju ikakve veze s poantom priče. "Uglavnom," nastavlja odustajući od uvoda i prelazi direktno na zaplet i vrhunac, "njezina ti se kćer fino preselila u Dansku."

 

Sumanuti usklik oduševljenja pomiješan s blagom zavisti zamijenilo je kolutanje očnim jabučicama što je označilo kraj svake rasprave. Da se razumijemo, ne vidim ništa loše u činjenici što je kćer neke tamo susjede koja je imala "kuštravog pesa" odlučila spakirati kofere i potražiti sreću negdje izvan naših granica. Dapače, super za nju ako će tamo biti zadovoljnija nego što je bila ovdje. Ne smeta mi to, nimalo. Zašto i bi? No zašto bi mi imponiralo? Ono što me kronično nervira i zbog čega dobivam tikove titrajućeg očnog živca je zato što mi se: a) želi nametnuti vizija uspjeha koju ja nemam u svom sustavu vrijednosti i b) zato što ta vizija uspjeha neminovno uključuje emigriranje u "obećanu" zemlju s pinklecom na ramenu gdje će moj "nadnaravni talent" dočekati obasipajući me konfetima i gurajući mi novčanice u šake.

 

U posljednjih se nekoliko godina pozamašan broj mojih prijatelja i poznanika odselio iz države. Neki su zaključili da im se ne da više boriti s prekrutim sustavom ili radnim uvjetima koji nisu bili zadovoljavajući, neki su se odlučili nastaviti školovati na inozemnim fakultetima, neke su se cure zaljubile u strane dečke koje su upoznale na ljetnim festivalima na obali, sudbine su svakojake. Neki sada razvrstavaju otpad odvajajući bio razgradivi od plastike iako imaju magisterij, neki su pronašli priliku za stažiranje, a neki, unatoč fenomenalnoj plaći i basnoslovnim radnim uvjetima, razmišljaju o povratku jer im ne odgovara hladna klima, nedostatak sunca i nepristupačni, distancirani ljudi koji zure u pod. Opet, sudbine su svakojake i nemam apsolutno ništa protiv njihovih životnih odluka ako su oni sami sretni kad ih donose. Ono što me smeta je sindrom kroničnog osjećaja inferiornosti duboko utkan u ovu naciju. Uvijek je susjedova tratina zelenija pa, posljedično, kad se netko od "naših" dočepa te sanjive livade s bajkovito mekanom i rosnom travom, odmah zaključimo kako mora da se radi o nekome zbilja posebnom. Dotad to nismo kužili. Često koristim tu pekarsku analogiju, ali iskoristit ću je još jednom. Mi jednostavno obožavamo svoje kifle prozivati kroasanima. Običan Hrvat kad dotakne tlo "obećane" zemlje, u očima drugih Hrvata, uvjerenih da žive u kaljuži, odjednom postaje genijalac, neprikosnoveni talent, primjer od kojeg treba učiti... U očima drugih Hrvata on odjednom dobiva neke posebne moći i postaje "najboljom reklamom za domovinu" mada još nije niti raspakirao svoje kofere.

 

 

Mala smo mi zemlja. Ne mislim teritorijalno, to je posve nebitno, već mentalnim sklopom. Mala zemlja za velike komplekse. Zemlja u kojoj žive iskompleksirani ljudi ovisni o izvanjskoj potvrdi vlastite vrijednosti. Zemlja u kojoj riječ "vani" označava neko mitsko mjesto gdje običan Hrvat automatski postaje genijalac. "On je otišao vani." Jesu li ga dočekali s lovorikama? Nisu. Život ti ništa ne duguje. I kad odeš, trebat ćeš se naraditi da zaslužiš ono što si zacrtao. Možda će mu biti bolje, nadam se da hoće. No, nama ostalima to "vani" postalo je dovoljnim da bismo zaključili da je vrednija jedinka od nas koji smo odlučili ne pakirati kofere. Koji god razlog za to bio. Ponašamo se kao klinci u parku koji se povode za mišljenjem najstarijeg člana družine čije mišljenje i ukus o pojedinim stvarima vrijedi kao vrhunaravno. "Ako je dobar Londonu, onda mora da je dobar i nama", javlja se podsvjesno glasić u skučenom umu iskompleksiranog Hrvata zadojenog sindromom inferiornosti. Odeš van i tek te tada počnu cijeniti. Dobivaš žig bitnosti. A ako još, povrh svega, i ostvariš neki značajan uspjeh izvan granica o tebi se u domovini počinju opjevavati epovi biblijskih razmjera. Zašto se naše talente počne obasipati konfetima tek kada počnu stažirati u prestižnoj modnoj kući u Parizu ili snime naslovnicu Voguea? Tek kad talentirani sunarodnjak odluči okušati sreću izvan domovine i u tome uspije, nama su odjednom usta puna hvale. Pitanje koje si postavljam je: gdje smo bili do tada? Zašto su nam bitni tek kada dobiju potvrdu na susjedovoj zelenijoj tratini? Zar nismo mogli i prije tog uspjeha izvan granice uvidjeti da imamo nešto vrijedno čemu treba pokloniti pažnju? Nemam ništa protiv odlazaka, napomenut ću još jednom. Veselim se tuđim uspjesima kao da su moji vlastiti posebice ako znam da iza toga stoji uporan rad, nemogući broj utrošenih sati, ustrajnost i talent koji je definitivno od početka postojao. Nemam malograđanskih problema s tuđom srećom zato što ne smatram da me ona na bilo koji način ugrožava.

No, ne želim vjerovati kako se jedini pozitivni pomaci na domaćoj modnoj sceni (i izvan nje) događaju isključivo na tom mitskom mjestu – "vani". Možda i jesam prokleti idealist, no to nije stav koji će nas ikada pomaknuti s mjesta. Ono što me rastužuje jest to što nemamo sposobnosti i volje primijetiti da je nešto dobro prije izvanjske potvrde nečije vrijednosti. Dapače, isti oni koji sada trube o genijalnosti "naših" u bijelom svijetu nisu imali ništa lijepo za reći, često čak i nastojeći umanjiti njihov trud. Ili za njih uopće nisu postojali na karti bitnosti. Pljunuli smo si u facu. Masno. I sve dok vjerujemo u vlastitu inferiornost, tu ćemo i ostati. Tapkati u mraku gledajući s čežnjom susjedovu zelenu tratinu. Nismo ni gluplji ni manje talentirani, samo smo prokleto iskompleksirani. 

 

Foto: Steven Meisel, Pinterest