TINA LONČAR

Manjine koje mrze manjine (i sve ostale)

Zašto tolerancija nije jednosmjerna ulica?
 
Red kafanskih razgovora o politici, red glupih fora, red još glupljih YouTube videa koje „fakat moraš vidjeti“, red bezazlenog trača utemeljenog na sustavnom detektivskom praćenju nečijeg Instagram profila, red pregovora kamo bismo mogli izaći u Zagrebu kad nam dojade kafanski razgovori i tračanje... Bio je to jedan posve običan kućni tulum s prevelikom koncentracijom duhanskog dima između zatvorenih prozora i prolivenog alkohola po tepihu, s hrpom poznanika koji se nadglasavaju nastojeći doći do riječi.
 
Standard. Probudiš se sutradan i nemaš pojma o čemu ste cijelu večer pričali. Rijetko kada, ustvari, budem toliko šokirana nečijim načinom razmišljanja da bih te riječi vrtjela po glavi danima kasnije. Osim ovog puta, kad bi mi stvarno bilo draže da smo čitavu noć proveli gledajući „frajera koji može skinuti majicu bez ruku“ ili „šoru na ruskom vjenčanju: nastavak 5“ na YouTubeu. Uglavnom, ono što me tada dobrano izbacilo iz takta jest rečenica obavijena velom netolerancije koja je izišla iz usta jednog dečka koji se, kao i dobar dio ekipe koji se zatekao na spomenutom tulumu, deklarira kao gay. „Ma daj molim te, tip je tetkica, ne mogu smislit' takve p*dere.“ Tako je to otprilike zvučalo, minus desetak pogrdnih riječi koje ću izostaviti. Tetkast? Što to znači? Prestereotipno gay, podastrli su mi na licu mjesta deklaraciju kao da se radi o sorti jabuka, a ne o osudi nečijeg identiteta. Iskreno, pogodilo me to mnogo jače od svih napisa kako referendum o izjednačavanju prava manjinskih seksualnih skupina nije prošao. A to me, vjerujte mi, dobrano izbacilo iz takta s obzirom na broj dragih mi ljudi kojima sam okružena i za koje želim da im u društvu u kojem živimo bude bolje. No, ovakvo je razmišljanje poljuljalo moju mantru o međusobnom uvažavanju, prihvaćanju različitosti i razumijevanju. Nipošto ne želim generalizirati niti mišljenje nekolicine osoba svoditi pod zajednički nazivnik mišljenja cijele skupine niti želim ovu kolumnu učiniti pamfletom posvećenom gayevima. Ionako ne vjerujem u skupine, vjerujem u pojedince koji su, na kraju krajeva, stup promjena. No od toga malog usamljenog pojedinca – sve kreće.
 
  
Sociološke studije i kojekakvi novinski napisi uvijek se bave netolerancijom koju većina gaji spram drugačijih, spram manjinskih skupina koje žele jednaka prava i razumijevanje za svoju drugačijost. Koji žele da ih se ostavi na miru i pusti da žive onako kako oni žele te da rade ono što ih čini sretnima. Naravno, tu se odjednom pojavi hrpetina zadrtih koji misle da polažu pravo na tuđe živote. To je oduvijek tako, i premda se ponekad čini kao borba s vjetrenjačama, zalaganje za prava manjina nikad nije uzaludna. No, što je s nesnošljivosti koju manjine ispoljavaju spram drugih manjina ili prema većinskom društvu? O tome se ne priča. Ta je tema kao neka sveta, nedodirljiva krava. Na stranu seksualne manjine, mnogo sam puta imala priliku osjetiti mržnju pripadnika kojekakvih alternativnih skupina prema drugim alternativnim skupinama ili prema mainstreamu (što god to bilo) kojem pripadaju „seljačine/bezveznjaci/povodljivi/pomodni beskičmenjaci“. Tolerancija nije jednosmjerna ulica. Tražiš li od drugih da te prihvate takvog kakav jesi, da imaju razumijevanja za tvoj drugačiji životni stil ili odabir, isto to trebaš i sam gorljivo zastupati svim svojim bićem. I ne samo za sebe i sebi slične, već i za sve ostale. Čak i one s kojima se možda ne slažeš. Ako blatiš sve one koji ne zadovoljavaju tvoje vrijednosne principe i ne uklapaju se u tvoje skučene, prihvatljive ladice drugačijosti, a istovremeno za sebe zahtijevaš prihvaćanje to te samo čini dvoličnim, licemjernim seronjom. A dvoličnih seronja ima koliko hoćeš, i nisu alternativa. Glavna odlika alternative ne leži u površnostima kao što je muzika, broj tetovaža, stil odijevanja ili mjesta na koja se izlazi petkom navečer – glavna odlika alternative nalazi se u glavi. U otvorenosti uma i sposobnosti da se svojim primjerom pokaže da je OK biti drugačiji na koji god način želiš. Ne samo drugačiji na tvoj način, nego drugačiji na bilo koji način. I upravo zato je toliko razočaravajuće i porazno kada je alternativna skupina netolerantna. Jer je upravo tolerancija bit njihovog postojanja. Ako od drugih tražiš prihvaćanje, moraš iskreno vjerovati da je tuđi odabir jednako vrijedan kao i tvoj, a ne misionarski proklamirati samo vlastitu drugačijost.
  
 
U trenutku u kojem prestanemo vjerovati da je tuđe mišljenje/stil života/seksualno opredjeljenje napad na naše vlastito – tek ćemo tada imati preduvjete da stvorimo društvo u kojem će se svi osjećati da mogu biti ono što jesu. No, taj trud ne treba ulagati samo većinska zajednica već svi, svaki pojedinac jer je svatko od nas ponekad ta krhka manjina. Na kraju krajeva, kako možemo očekivati da će nas drugi prihvatiti kao kompleksna ljudska bića, ako druge tako lako odbacujemo na temelju jedne karakteristike? Ljudi nisu sorte jabuka da na njih nalijepimo deklaraciju i jednim epitetom odredimo nečiji identitet te ga na temelju toga šutnemo ili, ako ima sreće, prihvatimo. „Budi promjena koju želiš vidjeti,“ vjerojatno je jedan od citata koji ste vidjeli jednako puta kao onaj sa „svemirom i beskonačnom gluposti“, no ne postoji bolja rečenica kojom bi se mogla zaključiti lamentiranja o toleranciji. Budi promjena koju želiš vidjeti i tek onda možeš zahtijevati promjene, dodala bih.
 
Foto: Pinterest
Objavljeno: 14.03.2016. u 13:25
Tagovi: Tina Lončar

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p