Kad smo bili klinci najviše smo se od svega plašili mračne šume koja je zlokobno rasla na kraju kvarta. Kako su stabla srušili da bi sagradili zgrade, granica između osunčane livade i tamne neistražene sjene koje su bacale visoke krošnje, bila je gotovo pravocrtna. Ravna linija između poznatog i nepoznatog. Između stvarnosti i dječje mašte.
Stajali bismo tako satima na osunčanoj strani sa štapovima u rukama i pitali se hoćemo li ikada smoći hrabrosti i istražiti što je to s druge strane. Mislili smo, a stariji su klinci govorili i da imaju dokaze, kako tamo odlaze neposlušna djeca koja ne mogu zaspati prije ponoći ili ostavljaju nepojedeni grašak na tanjuru, crtaju flomasterima po zidu i dolaze kući posve prljava od blata. Zbog straha od nepoznatog izrežirali smo u svojim glavama priče kakvih se ne bi posramila niti Agatha Christie, živeći u potpunoj zabludi o zlokobnim moćima jednog običnog pitomog šumarka na kraju kvarta koji će uskoro biti bespoštedno pokošen, a zamijenit će ga asfalt i redovi sterilno posloženih, stambenih zgrada. Kada šume više nije bilo, svima je postalo kristalno jasno da nije ništa drugačija od naše, dobro poznate, osunčane livade. Samo nas je bilo strah to uvidjeti ranije.
Otkako postoji, ljudska rasa prezire drugačije. Intenzivno i nekako posebno predano. Više nego što je ikada bila sposobna voljeti. Pa i samo razumjeti. Oni "drugi" uvijek su se definirali kao "izrodi", "luđaci", "divljaci", "neprilagođeni", "bolesnici", kao "prijetnja za moral i boljitak društva" te s još bezbroj različitih dijagnoza koje još samo povijest pamti. Niti jedna grana umjetnosti u kratkoj povijesti čovječanstva nije pokazala toliko šaroliku paletu kreativnosti do li sposobnost čovjeka da muči drugog čovjeka. Devijacije od norme, većina je oduvijek željela, na beskrajno brutalne i sulude načine – učiniti „normalnima“. A ako se te strašne i poremećene "druge" nije uspijevalo silom oblikovati sukladno kalupima većine, uvijek se nastojalo potpuno ih degradirati i posramiti, oduzeti im dostojanstvo ili pak lišiti onoga što nam je svima, kao ljudima, zajedničko – želja da živimo slobodni i neometeni tragamo za srećom. Stisnemo li rewind tipku na prašnjavom videorekorderu povijesti, lako ćemo doći do uvida kako je čovjek oduvijek želio dati oblik svojoj mržnji, a taj se oblik uvijek najlakše davao nepoznatome, onome čije razlike nismo imali sposobnosti razumjeti ili čak nismo niti pokušavali. U vremenima dubokih društvenih kriza čiji su pipci prodirali u sve segmente društva, ta bi mržnja uvijek postajala jačom i sveobuhvatnijom nego u periodima blagostanja i stabilnosti kada potraga za dežurnim krivcem nije bila toliko visoko na TO DO listi. Ta, s toliko siline i žara napucana mržnja bila je (a čini se i ostala) samo manifestacija straha da će onaj "drugi" srušiti tradicijom utaborene granice naših skučenih kalupa kao i da će time što je drugačiji razderati pravila po kojima smo naučili živjeti, a nemamo dovoljno muda dati priliku nečemu što bi ga možda moglo promijeniti, pa čak i na bolje. Uvijek su postojali neki "mi" i neki "oni" – samo još jedna mračna i zlokobna šuma na kraju kvarta o kojoj klinci ne znaju ništa, ali se boje da će ih ona usrkati u tamu ako vani poderu trenirku. Razgraničenje između „nas“ i „njih“ samo je debelo ništavno sranje satkano od iluzija. Nažalost, te iluzije uništavale su i uništavaju živote.
Odavno smo pretrčali preko praga novog milenija, a danas će vam se vrlo lako učiniti (i bit ćete pritom potpuno u pravu) kako izmet zvan predrasude dobrano gnoji smrdljivu livadu zvanu netolerancija. Podižu se zidovi između svjetova kao fizičke manifestacije netrpeljivosti, likuje se nad potopljenim barkama izgladnjelih, prestrašenih i očajnih imigranata, naslađuje se nad patnjama pripadnika seksualnih manjina koje se (ionako) konstantno zlostavlja i to iz čiste mržnje i nesposobnosti prihvaćanja. Posve bešćutno i bez zrnca empatije trivijalizira se patnja ljudskih bića koje se pritom nastoji ugurati u dehumanizirajuće, skučene kutije definicija bazirane upravo na zbiru predrasuda. Kao da krv pripadnika manjinskih skupina nije ista kao pripadnika većinskog dijela društva. Kao da je potpuno bezvrijedna. Kao da se ta krv može ismijavati, vrijeđati i trivijalizirati do krajnjih granica i bez ikakvih posljedica. No, baš nitko od nas nije samo homoseksualac, musliman, Židov, lezbijka, imigrant, komunist... Više od te kutijice, u svoj kompleksnosti koje nosi svaka osoba kao individua, određuju je njezini strahovi, želje, snovi, ideje, moralni principi i stavovi, njezine riječi, osjećaji i djela. I pritom baš nitko od nas nije isti kao itko drugi na planetu, a istovremeno je prvenstveno i samo - čovjek.
Osim evidentnog fizičkog nasilja koje se vrši nad manjinama, podmuklo se, i gotovo ispod radara, provlači nasilje u vidu ignoriranja da se zločin iz mržnje zbilja događa. Borba pripadnika manjinskih skupina, poput onih LGBT zajednice, koja vječito napadana zahtjeva da se obrane njihova ljudska prava, tretira se maltene kao teror nad većinom. Čak i kada se dogodi pa gotovo i teroristički čin kojim se ugrožavaju životi nedužnih, taj se zločin trivijalizira pozivajući pritom da se ista skupina ignorira. "Zašto nam mašu pred nosom ističući te svoje razlike, zar se ne mogu praviti normalnima?", "Zašto nas teroriziraju?" kao i „Ako zatvorimo oči, možda će nestati“ čuje se kako zlokobno odjekuje kamo god se okreneš. Jedan od najčešće korištenih argumenata upravo je ovaj: „Nismo homofobi, ali neka oni budu to što jesu u svoja četiri zida“. Radi se, naime, o posve bezobzirnom zahtjevu kojim se netolerancija nastoji opravdati i upakirati u sjajan celofan političke korektnosti. Tim se argumentom želi podmuklo nametnuti razgraničenje između „privatnog i javnog“, a koje manjini između redaka poručuje kako se pripadnicima većine njihovo seksualno opredjeljenje toliko gadi da vrijeđa njihove osjećaje (čitaj: „normalni ljudi su povrijeđeni tvojim postojanjem"). „Držite se podalje od ulica i ne iznosite svoju drugačijost jer se mi s njome ne želimo nositi“ iščitava se tako iz ovog, samo naoko korektnog argumenta. Isprike duboko uvrijeđenima i samo jedna mala napomena: suspregnite svoj ego i svoja ograničena razmišljanja prepuna netolerancije zadržite u „četiri zida“, baš kao što preporučujete drugima da čine. Jer, za razliku od onih koji samo žele biti ono što jesu, netolerancija se ne može i ne smije tolerirati! Vaši povrijeđeni osjećaji u ovom slučaju stvarno nisu važni! Važnije od nečije uvrijeđenosti tuđim načinom života jest da pustimo ljude da budu slobodni i sretni u svojim odabirima, a ne da ih tjeramo da podilaze društvu praveći se da su „javno“ ono što nisu. Kakav god pritisak vršili, vjerujte, oni neće nikamo otići.
No, što društvo čini kada je suočeno sa zločinom nad pripadnicima manjinske skupine? Mnogo puta ne čini gotovo ništa ili čini premalo. Ignoriranjem i odmahivanjem rukom na spomen nasilja nad manjinama, nasilje se odobrava. Izbjegavanjem osude, prešutno se poručuje kako se društvo slaže s činom opresora. A nasilje generira nasilje, s vremenom samo šireći broj nepodobnih i povećavajući broj žrtava. Zašto? Jer se doživljava kao legitimna metoda. „Kada su nacisti došli po komuniste, šutio sam jer nisam bio komunist... Kada su zatvorili socijaldemokrate šutio sam jer nisam bio socijaldemokrat... Kada su došli po Židove, šutio sam jer nisam bio Židov... Kada su stigli po mene, nije preostao više nitko da se pobuni.“ Riječi su to pastora Martina Niemöllera kojima je osudio ignoriranje nakon uspona nacista na vlast i čistke različitih, „nepodobnih“ društvenih skupina. Povijest se ponavlja.
Svi koji danas ne podižu svoj glas na zločine nad manjinskim skupinama, uvjereni kako su zaštićeni pod okriljem većine, vrlo lako mogu postati nepodobnima. Nitko od nas nije baš u svakom segmentu svog kompleksnog bića niti pripadnik samo manjine, a bome nije niti pripadnik većinskog dijela društva. Ako i jest, povijest je nebrojeno puta pokazala kako se to vrlo lako promijeni kao što je vrlo lako iščitati u pastorovoj pjesmi. Ne postojimo „mi“ i „oni“. Ne postoji razlika između osunčane livade i mračne šume, osim činjenica da nam je prva poznata, a drugoj se opiremo jer nam je nepoznata. Kada odstranimo sve barijere u glavama i potrudimo se te "druge" upoznati kao osobe, a ne kao šablone, ostajemo samo „mi“. Ljudi od krvi i mesa koji samo žele biti slobodni od straha, živjeti u miru i biti sretni. Idući puta kada odbijete osuditi zločin samo zato što ne tolerirate nečije odabire zapitajte se: Kako biste se osjećali da netko napadne vašeg brata ili najboljeg prijatelja i nanese mu beskrajnu količinu patnje samo zato što je „drugačiji“? Samo zato što vjeruje, voli i misli drugačije nego što vi vjerujete, volite i mislite? Ne morate odgovoriti. Znamo kakav biste odgovor dali.
Foto: Pexels, Unsplash, Twitter, Splash
Objavljeno: 16.02.2017. u 14:27