TINA LONČAR

Normcore - hipsteraj koji se pravi da to nije

Kako je anti-trend postao trend?

‘Znaš, Tina, ljude danas više ništa ne može iznenaditi,’ reče mi, tijekom susreta na osunčanom gradskom asfaltu jednog posve običnog zagrebačkog poslijepodneva, jedan od naših omiljenih fotografa. Izgovorio je to nešto tišom dionicom, sa sjetom u glasu i daškom one melankolične nostalgije, odvraćajući pritom pogled od display-a svog fotoaparata i usmjeravajući ga zamišljeno u daljinu gdje su se vrzmale rijeke ljudi žureći u nepoznato.
 
U prokletoj težnji da budu drugačijima, svi su odjednom postali nekako - isti. Nakon paunovskog šepurenja gradskim ulicama balansirajući u štiklama čije potpetice podsjećaju na makete nebodera, u hologramskim puloverima, s čudesnim instalacijama na glavama i kombinacijama koje uključuju nekoliko posve nespojivih uzoraka u čitavoj paleti duginih boja, street style boom dosegao je kritičnu masu, a manija slavljenja posebnosti rasplinula se u svojoj potpuno suprotnosti. Ništa vas više ne može iznenaditi. Odjednom više nitko nije zanimljiv. Svi koji su ‘drugačiji’ nekako su jednako drugačiji.

 
Iz sveopćeg zamora i kronične opsesije individue da definira svoj bitak kroz odjeću koja vrišti: ‘Ja sam genijalan jer sam drugačiji od svih vas’, rodio se jedan posve novi fenomen dovoljno pornografskog imena da bi ga Internet instant zavolio. Normcore. Hard core normalnost. Hashtag invazija zavladala je virtualnim prostorima. Pokret je to koji pronalazi oslobođenje od tiranije svijeta opsjednutog vanjskim izgledom u tome da na prvi pogled budeš ‘niš posebno’. Izgledajući poput sredovječnog rastavljenog tate s čarapama nategnutim do koljena, svog učitelja zemljopisa iz osnovne škole u izlizanim trapericama ili mame kad krene subotom na kavu s vrećicama špeceraja u svom casual izdanju, poanta normcore-a nalazi se u tome da se odijevaš što jednostavnije i konvencionalnije možeš, samovoljno prigrliš ništavilo i istost nauštrb individualnosti te pustiš svojoj osobnosti da zasjaji u punom sjaju, umjesto da za tebe to učini tvoj visoko stilizirani outfit. Normcore se, tako, odmiče od identiteta koji počiva na različitosti u neku post-autentičnost u kojoj smo svi ‘isti’. Wow, da se smrzneš od filozofije. Ništa više nije autentično, sve je samo puka kopija kopije i ništa više nije stvarno, a mi koji živimo u iluziji, jadni, nismo uopće toga niti svjesni. Kvragu, dubina Baudrillardove teorije simulakruma. Ako ne i dublje.


Normcore je ustvari ideologija konformizma, negacija svih trendova koji se histerično brzo mijenjaju, kritika bjesomučnog konzumerizma i antiteza hipsteraju gdje svi jako teže tome da budu posebni. Čar, kažu tvorci ovog popularnog neologizma, treba pronaći u tome da se utopiš u masu izgledajući poput svih ostalih, povezujući se s njima no pritom gradeći vlastitu prepoznatljivost na nekim drugim osnovama. Recimo, na svojoj divnoj osobnosti, nebrojenim talentima ili karizmi koja je spremna voditi mase. Svoju postmodernu izmišljotinu nazivaju još i ‘posebnom normalnošću’ i ‘savršenom dosadom’, a stilski posve konvencionalne likove poput Jerry Seinfelda ili Larry Davida prozivaju modnim uzorima. Misionari normcorea propisuju nošenje nepretenciozne odjeće i obuće koja izgleda posve obično poput Birkenstock ortopedskih cipela, New Balance tenisica, baseball kapa i udobnih ravnih traperica visokog struka te pritom ne propovijedaju odricanje od posebnosti već samo od naglašavanja te posebnosti odjećom.
  
 
Summa summarum, moraš izgledati kao da se uopće ne trudiš i da te zaboli đon za tu neku modu oko koje se svi toliko, bezrazložno, trude. I tu upadamo u zamku. Opet postoje kojekakve ‘must have’ konstrukcije, ‘ovo moraš - ovo ne smiješ’ instrukcije i pravila, sve kako bi se vjerno slijedio normcore makar taj stil odijevanja počiva na negiranju svih stilova. Normcore koji je okrenuo leđa trendovima i s gađenjem gledao na ‘pretenciozne glupane koji se ističu robicom’ i sam je postao trendom. Odjednom je sva sila street style ekipe koja se donedavno naslikavala u vrhunski stiliziranim colorblock kombinacijama i s prepariranim pticama na glavama prigrlila anonimni, nepretenciozni, low-key look, ne zato što su se iznenadno preobratili na anti-konzumerizam već zato što je, jednostavno, postalo kul biti normcore. Ustvari želiš izgledati trendy pa žongliraš između višesatnog dotjerivanja i težnje da na kraju izgledaš kao da si se tek probudio ili kao da ti se nije dalo spremati jer ‘je tebi to glupo gubljenje vremena’. Oksimoron par exellence. Dok su se hipsteri vodili smjernicom: ‘Hajde da se obučem k'o moj stari u osamdesetima’, normcoreri se danas vode ovom: ‘Hajde da se obučem k'o moj stari u devedesetima’. Pod parolom anti-mode koja se ‘nimalo ne trudi oko odijevanja jer je to bezveze’ i ispod nekoliko slojeva dosadne, bezlične odjeće ustvari se krije težnja da se bude drugačiji od svih onih koji na glas priznaju da im je cilj biti drugačiji. Hipsteraj pod maskom. Fetišizacija normalnosti. Mainstream nihilizam koji itekako mari kako izgleda samo se pravi da ga nije briga. Je li to neka insajderska za*jebancija koju ja ne razumijem ili je sve jednostavno otišlo kvragu? Niti modni svijet nije baš shvatio poruku pa su i high fashion magazini počeli zdušno izbacivati editorijale s hashtagom #normcore makar Chanel kaput od 8000 dolara koji se tamo nalazi, niti u jednom zviježđu naše galaksije ne bi mogao proći kao uobičajen, konvencionalan ili ‘normalan’. Modni svijet je normcore pogrešno interpretirao kao minimalizam.
 
 
Oduvijek je postojao određeni postotak ljudi u našem društvu koji je samovoljno želio proći ispod modnog radara jer ih to nikada baš nimalo nije zanimalo. Ta nezainteresiranost za modu nije tražila „modni“ naziv, a kamo li da je vapila za time da postane trendom. Čitava šarada s normcoreom podsjeća me na postmodernu konceptualnu umjetnost u kojoj umjetnik zdušno urinira po tisućama prosutih konfeta pred publikom pa to prozove kritikom kapitalizma. Normcore je nešto posve uobičajeno što su nam prodali pod inovativno, nešto što baš nikada nije trebalo redefiniciju, pa čak niti definiciju. Jer one koje, prije ere te uzvišene ‘savršene običnosti’, nije bilo briga kako izgledaju, nije briga niti dalje, kakvim god imenom se to nešto danas nazivalo.

 
Objavljeno: 24.09.2014. u 20:07
Tagovi: Tina Lončar

VIDEO

IZ RUBRIKE

vrh stranice
p p