Patologija kronične zauzetosti

 

Ekonomski teoretičar John Maynard Keynes tridesetih je godina prošlog stoljeća predviđao kako ćemo uskoro (a uskoro je sada!), zbog rapidnog napretka tehnologije i reorganizacije rada, morati raditi svega 3 sata dnevno istovremeno postižući isti učinak. No, to se nije dogodilo. Dogodilo se nešto posve suprotno. Milenijska se generacija negdje putem zatrovala otrovom zauzetosti koji je poput epidemije poharao korporativni svijet. Svi samo rade, rade, rade i rade pa onda još malo rade. Ostavljaju prekovremene sate na pregrijanom uredskom stolcu jedući nezdravi brzinski ručak iznad tipkovnice stalno pogledavajući ekran svog mobitela koji svako malo zatitra dopremajući u prebukirani raspored još jedan novi zadatak. Konstantna dostupnost prokletstvo je tehnologije zbog koje imamo osjećaj da radimo bez stajanja. No, ma koliko prezirali svoju zauzetost toliko i guštamo u njoj se mazohistički valjati poput prasca u blatu. Ponekad stvaran, a ponekad posve izrežiran radi imidža, dojam zauzetosti odašilje svijetu poruku da smo važni, uspješni, ambiciozni i nezamjenjivi. Biti zauzet jedan je od najjačih statusnih simbola današnjice. Biti zauzet znači biti netko. Znači biti Supermen bez čijih bi se moći i konstantnog angažmana sve raspalo i pretvorilo u pepeo! Sori što moram razbiti balončić u kojem obitava tvoja bitnost Supermene, no ako ne radiš kao kirurg koji mora biti dostupan u ponoć jer će možda morati presaditi donorsko srce iz Švicarske teško bolesno četverogodišnjaku – vjerojatno ne radiš ništa što ne može pričekati sutrašnji radni dan. No, prije nego što postavimo dijagnozu, ipak moramo napraviti svojevrsnu razliku. Ekipa koja radi dva posla zarađujući minimalac i navečer se sruši u krevet jedva skidajući tenisice sa stopala nikada ne govori da je zauzeta, već eventualno da je mrtva umorna. Zauzetost je sindrom od kojeg boluju oni koji nose bijele ovratnike, a najgore od svega je što im se to, oh, tako jako sviđa.

 

 

"Znaš kaj stara, zadnji put sam se odmorila na mamografiji", govori mi poznanica u prolazu dok obje jurimo na posao. Super, odmahujem joj i kolutam očima. Damski mi je servirala svoj preser, a obično hvalisanje zapakirala je u jeftin i proziran celofan kukanja. Nažalost, prepoznajem sebe u njenoj izjavi pa mi je lako odgonetnuti skriveni kod. "Kvragu, što nam se svima dogodilo?" pitam se želeći pritom dobrodošlicu novom naletu sveprisutne egzistencijalne krize. Kreativne su industrije posebno inficirane ovim tipom patologije. Radno je vrijeme jako teško definirati, a zbog nesigurnosti radnih mjesta stvara se nepodnošljiv pritisak da moraš ulagati nadljudske napore kako bi dokazao da zaslužuješ sjediti u tom stolcu ispred kojeg stoji čitav red pretendenata koji preklinju za priliku. Stoga, onaj uredski miš koji dolazi na posao prvi i odlazi zadnji doima se vrijednim i lojalnim članom radne zajednice koji je, sportskim žargonom, spreman ostaviti srce na terenu. U suprotnosti, njegovi kolege koji par minuta prije četiri gase laptope, pakiraju stvari i daju petama vjetra doživljavaju se bahatima, lijenima i ne previše ambicioznima premda su možda i produktivniji od dečka koji svaki dan kilavo rasteže svoje dnevne zadatke do 10 navečer. U današnjem korporativnom svijetu zatrovanom sindromom zauzetosti treba imati opaka muda pokupiti se doma u četiri. To, jasno, ne vrijedi za one poslove koji su plaćeni po satu jer tada vrijeme znači novac pa je svaki dodatni sat samo gomilanje ekstra keša na računu. No, na pozicijama gdje vrijede fiksne plaće koje se najčešće definiraju za 8 radnih sati, gomilanje prekovremenih samo znači da ćeš na kraju mjeseca, kad sve zbrojiš i oduzmeš, izračunati da zarađuješ otprilike 4 kune i 70 lipa po satu. Sori, gospodine zauzeti i "uspješni", no ekipa koja u zatvoru siječe istrunula stabla kao i oni koji stružu pregažene životinje s autoceste zarađuju više od tebe! Bilo bi dobro imati tu računicu na umu kada se idući puta kreneš hvaliti svom uspješnom zauzetošću. Tužna je to spoznaja, no milenijska je generacija koja sagorijeva u prekovremenim satima i konstantnoj dostupnosti – ustvari totalno švorc.

 

 

U ovom periodu kapitalističke povijesti, kada Švedska skraćuje radno vrijeme na 6 sati jer su temeljitom analizom zaključili kako je to dovoljno za održavanje produktivnosti, mi radimo sve više i više. U većini zemalja razvijenog zapada ostajanje na poslu nakon završetka radnog vremena znači ili da si prespor, ili da zabušavaš pa moraš nadoknađivati ili pak da količina posla nije pravedno raspodijeljena. No, mi to ne gledamo kao problem, mi to gledamo kao amblem časti. Kao zlatnu medalju koju smo zaslužili teškim odricanjem, patnjom i žrtvovanjem za viši cilj. Generacija patnika. Trubimo kako jedemo Normabele za doručak i kako ne možemo otići iz ureda prije nego se smrkne istovremeno se time hvaleći i pritom gradeći predodžbu nezamjenjivosti i bitnosti. Naši poslovi odavno su prestali biti samo poslovi. Naši poslovi dio su našeg imidža, a danas je baš sve imidž. Natječemo se tko je podnio veću žrtvu i tko je dao više, noseći taj križ s ponosom i nabijajući ga drugima na nos kako bi i oni uvidjeli koliko si važan. Činjenica je da ustvari nikoga nije previše briga, a mi opsjednuti predodžbom sebe trošimo svoje dane bacajući ih u nepovrat.

 

 

Sasvim je razumljivo da smo kao generacija opsjednuti pojmom zauzetosti kada nas se na svakom koraku šopa važnošću traganja za smislom postojanja. Rastrzani egzistencijalnim krizama koje nam kljucaju mozgove pitanjem: "Propuštam li život i hoću li umrijeti nesretan i sam?", sveopća zauzetost podsvjesno nas tješi da naš život nije toliko banalan, potraćen ili besmislen. Kad se pokušate sjetiti nekog "velevažnog" projekta zbog kojeg ste prije samo godinu dana ostavili srce na terenu i zbog kojeg ste zaboravili na frendove, obitelj pa čak i partnera s kojim živite, vjerojatno nećete imati pojma o čemu se točno radilo. Što god radili, posve je suludo živjeti samo za jednu stvar. Što god ona bila! Možda je društveno prihvatljivo pa čak i pohvalno živjeti za svoj posao, no to nipošto nije zdravo. Stoga, na stranu lažno tješenje, nekako mi se ipak čini da će više profitirati oni koji su imali muda pokupiti se doma u 4 stišavajući svoje telefone do idućeg jutra. A ako ne ide milom, uvijek možete angažirati klinca s početka kolumne da vas upozori kad pretjerate. Moj mali anđeo će vas rado ošamariti.

 

Foto: Pinterest